Vuk Draskovic: Srbije na Kosovu nema, Intervju S. Radulovic (NIN)

Zbog mnogo razloga, vrlo zanimljiv intervju. Vuk Draskovic mi je u politici uvijek nekako licio na koketu. Nekada, koketirao pa i vlast dijelio sa Milosevicem. Sve tako koketirajuci palio narod na "ugrozeno srpstvo". Nakon toga koketirao sa Djindjicem i srpskom prozapadnom alternativom. Tu se nekako njegova koketna politika razotkrila, pa se onda skoro izgubio iz politike, ili ga ja, zbog daljine, vise nisam mogao vidjeti. U svakom slucaju,  ucesnik je i svjedok mnogih istorijskih dogadjanja u zadnjih dvadeset godina. Ono  sto sada predlaze svakako zavrijedjuje paznju.

Koketira li i danas? Ili to, kao i do sada, Danica koketira kroz svog Vuka?



**************************************



– U našem političkom jeziku dominira kovanica „bez alternative“. To se odnosi na EU, Kosovo... A šta je sa Srbijom, ima li ona alternativu?

DRAŠKOVIĆ: Meni se čini da Srbija danas ne zna ni gde je ni kud će. Narodna matica i matica političke i intelektualne elite je antizapadna. Sećam se onog decembarskog dana 1996. kad smo Vesna Pešić, Zoran Đinđić i ja proveli oko 300.000 šetača pored američke ambasade. Duže od sat vremena prolazila je kolona i skandirala „ju es ej, ju es ej“. Deset godina kasnije ta ambasada je spaljena, a SAD su danas kao simbol Zapada najomraženija država u Srbiji. Eto gde je Srbija danas.



– Još su sveža sećanja na ulogu Vašingtona u agresiji na Srbiju. Istovremeno, SAD su glavni zaštitnik Kosova.

DRAŠKOVIĆ: Uoči NATO bombardovanja tadašnji državni vrh procenio je da se isplati gurnuti državu pod bombe NATO-a, da se Kosovo mora izgubiti, ali da će to biti i velika pobeda jer će se narodna osećanja okrenuti protiv Zapada, kriveći Zapad za gubitak Kosova. Srbija danas živi to crno proročanstvo.



– Moglo bi se reći da i današnja politika jednim delom egzistira na tom proročanstvu zarad nekih dnevnopolitičkih poena.

DRAŠKOVIĆ: Umesto da se menja to antizapadno raspoloženje, da se menja upoznavanjem i sučeljavanjem naroda sa činjenicama, već deset godina se politika zapravo udvara tom raspoloženju. To je najveća greška svih nas koji smo u onoj poslednjoj deceniji 20. veka budili nade nove Srbije i boljeg života u njoj.



– Kada su svi svojevremeno govorili da se Srbija brani u Kninu, vi ste izašli sa porukom da se Knin brani u Srbiji. Gde se sad brani Kosovo?

DRAŠKOVIĆ: U Srbiji. Ne brani se Srbija na Košarama nego se ono što moramo štititi i zaštititi na Kosovu brani u Srbiji. Kada zagovaram promenu državne strategije prema Kosovu i formulisanje nove državne politike prema Kosovu, onda polazim od toga da je potrebno odvojiti sadašnju stvarnost, koju moramo da uvažavamo, od istorijskog uverenja srpskog naroda da je Kosovo Srbija. To uverenje je živelo u našem narodu i kad je Kosovo bilo u Srbiji i kad nije bilo u Srbiji, pa i onda kada nije bilo ni Srbije.

– Ali, u Ustavu piše...

DRAŠKOVIĆ: Ustav spominje i suštinsku autonomiju Kosova i da će ona biti određena posebnim ustavnim zakonom koji se donosi po proceduri po kojoj se donosi ili menja Ustav. Ustav je stupio na snagu u novembru 2006. godine, a do dana današnjeg još niko se nije setio ni da predloži pisanje tog ustavnog zakona koji bi odredio suštinsku autonomiju Kosova. Zašto?



– Sad je kasno.

DRAŠKOVIĆ: To je nemoguć zadatak, jer je nemoguće zakonom menjati stvarnost na Kosovu. Država nije teritorija nego je država kontrola teritorije. Države Srbije na Kosovu nema već deset godina, ali Srbije koja nije država na Kosovu ima i Srbija koja je država mora da učini sve da zaštiti tu Srbiju na Kosovu. A ta Srbija su Srbi na Kosovu, crkve, manastiri, istorijski i duhovni spomenici srpskog naroda. Imamo, možda, poslednju priliku da se izborimo za suštinsku zaštitu srpskog nacionalnog korpusa na Kosovu i našeg duhovnog nasleđa i da garanti te suštinske zaštite, koja podrazumeva i ekonomsku i kulturnu i duhovnu direktnu povezanost sa državom Srbijom, budu Evropska unija, SAD, Savet bezbednosti UN. Mislim da naša državna strategija mora da se preusmeri u ovom pravcu. Niko od Srbije neće tražiti da se odrekne istorijskog uverenja srpskog naroda da je Kosovo Srbija, ali istovremeno se od Srbije traži i tražiće se da prizna sadašnju realnost i da sa vlastima u Prištini otpočne dijalog o položaju srpskog naroda, o trgovini, nesmetanom protoku ljudi, robe i kapitala, da se rešavaju pitanja koja ne remete načela EU o jedinstvenom tržištu i slobodnoj trgovini.



– Zvaničan je stav da bi se pristajanjem na dijalog o tehničkim, a ne o statusnim pitanjima, priznala nezavisnost Kosova.

DRAŠKOVIĆ: Nepriznavanjem stvarnosti ne možemo da promenimo tu stvarnost. Nepriznavanjem stvarnosti možemo samo da nastavljamo nepotrebne i po nas štetne parnice sa EU. Mislim da bi u razgovorima Beograda i Prištine, uz posredovanje EU, Srbija trebalo da krene od nestatusnog dela Ahtisarijevog dokumenta tražeći poboljšanje i međunarodne garancije za dokument u celini sa tim poboljšanjima.



– Iz EU stižu nezvanični nagoveštaji uslovljavanja prijema Srbije njenim priznavanjem nezavisnosti Kosova.

DRAŠKOVIĆ: Ali to neće biti postavljeno kao uslov. Srbiji se postavlja uslov i sve će se više postavljati uslov da ne remeti principe EU kad je reč o regionalnoj saradnji uključujući i saradnju sa Kosovom. E sad, oni koji misle da pregovarati sa vlastima u Prištini o carini, trgovini, o putovanjima, o pitanjima koja se tiču života ljudi znači priznavati kosovsku nezavisnost, lansiraju tu priču da oni neće da imaju nikakve kontakte sa vlastima u Prištini jer bi bilo koji kontakt bio priznavanje nezavisnosti Kosova. To nije tačno. Razdvojimo ovo dvoje i brzo ćemo doći do formulisanja državne strategije prema Kosovu. Zato mislim da je posle saopštavanja mišljenja Međunarodnog suda pravde trebalo da iskoristimo dobru volju EU da podrži jednu našu rezoluciju koja bi pozvala na pregovore vlasti u Beogradu i vlasti u Prištini o suštinskoj zaštiti srpskog naroda na Kosovu i njegovog duhovnog nasleđa uz posredovanje i garancije EU.



– Pojavila se neka „fantomska“ deklaracija o nezavisnosti severnog dela Kosova. Kako to tumačite?

DRAŠKOVIĆ: Tome ne treba poklanjati pažnju jer se ne zna ko je to pisao i u ime koga.



– Dovodi se u kontekst podele Kosova. Koliko je ta opcija danas realna?



DRAŠKOVIĆ: Čak kada bi vlasti u Prištini to i htele, ne bi im dozvolili Evropa, SAD i NATO, jer bi se time pokrenuo domino efekat u Makedoniji, severnoj Grčkoj, u delovima Srbije, Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini... Suštinsko je pitanje zaštita Srba na Kosovu. Ali, Kosovo ne sme da bude kišobran ili zid od koga ne vidimo tolika Kosova po Srbiji samoj.



– Koja su to „Kosova po Srbiji“?

DRAŠKOVIĆ: Južno od Bubanj potoka Srbija nam se topi i nestaje. Za poslednjih deset godina u toj Srbiji južno od Bubanj potoka nestalo je 1.200 naselja, broj Srba u poslednjoj deceniji smanjen je za blizu 400.000. Čak u Šumadiji ove 2010. godine manje nas je za 100.000 nego što nas je bilo 2000. godine. Ali o ovome se ne raspravlja u našem parlamentu, ovo nisu teme naše vlade, ovo nisu teme naših medija, nažalost. Sa biološkim kopnjenjem nacije na sceni je i njeno sistematično zaglupljivanje i promovisanje jednog magarećeg sistema vrednosti, jer su nam Farma, Veliki brat, Menjam ženu i raznorazne slične emisije postale akademije nacionalnog duha. Ljudi od vrednosti u ovoj zemlji su u velikim problemima i nevoljama. I ne može se za sve potezati isto opravdanje – kriv je režim Slobodana Miloševića. Šta smo mi uradili za deset godina?



– To je dobro pitanje.

DRAŠKOVIĆ: Srbija mora da se suoči sa sopstvenom istorijom i da iz nje izvlači neke pouke. Nikada od Berlinskog kongresa pa naovamo u našoj državi nije postojalo većinsko, snažno, prozapadno, prodemokratsko opredeljenje naroda. Uvek je retrogradni deo društva, pod uticajem crkvenih propovedi da je Zapad šizmatički i jeretički, pod uticajem jalove intelektualne elite koja na tom Zapadu nije mogla da se afirmiše, pod uticajem i nekog istorijskog vezivanja za pravoslavlje i zemlje Istoka, većina naroda zazirala od Zapada. Međutim, imali smo političku i nacionalnu elitu mudrih i odvažnih ljudi koji nisu plivali niz maticu, nego su joj se suprotstavljali i odlučno vukli Srbiju ka Zapadu. Duhovna obnova, moralna obnova, obnova istorijskog pamćenja su neophodni.



– U Srbiji se često prizivaju vanredni izbori, čime se budi nada da su moguće promene, opšti boljitak uključujući i moralnu obnovu. Koliko je to realno?

DRAŠKOVIĆ: Kada smo se od 1990. do 2000. godine borili za promenu tadašnjeg režima u Srbiji imali smo program, viziju. Borili smo se govoreći narodu šta će biti i šta ćemo to mi da uradimo kada taj režim bude uklonjen. Činjenice su bile na našoj strani i one su bile odlučujuće za stalni rast antirežimskog raspoloženja. Šta danas opozicija nudi kao alternativu? Samu sebe i ništa konkretno, pa se stiče utisak da bi promena bila samo promena ljudi koji sede u foteljama a da se ništa drugo ne bi promenilo ili bi najverovatnije bilo još gore. Srbija je postala politički i idejno-strateški bezobalna. Teško je danas uočiti neku stratešku razliku među strankama. Svako može sa svakim, svako je protiv svakog. A to je posledica ovog stanja da ne znamo gde smo i da ne znamo kud ćemo. Ne možete istovremeno da budete za EU i za nesvrstane. Ne možete istovremeno biti za EU a voditi politiku protiv principa jedinstvenoga tržišta i slobodne trgovine na kojima počiva EU. Mislim da Srbija čeka, metaforično rečeno, nekog svog De Gola koji neće da se udvara stvarnosti nego će krenuti u rizik promene stvarnosti. Nije u pitanju bukvalno jedan čovek, taj De Gol je elita, politička elita. Mislim da su nam potrebni političari koji će hrabro da krenu, povedu ovu zemlju ka evroatlantskim integracijama bezuslovno, kršeći sve prepreke na tome putu.



– Da li ima takvih političara?



DRAŠKOVIĆ: Ima. Ali danas u ovome sistemu vrednosti ne mogu da pridobiju poverenje naroda. Nemaju mogućnost.



– A možda nemaju ni hrabrosti?

DRAŠKOVIĆ: Neki nemaju ni hrabrosti, ali ja tu delim De Golovo mišljenje da najviše rizikuje onaj koji neće da rizikuje. Svi mi proevropskog opredeljenja najviše rizikujemo time što nećemo da rizikujemo da krenemo u kreiranje bezuslovne proevropske politike, pa i po cenu protesta i unutrašnjih lomova koji će proći.



– To je dugotrajan proces. Ljude zanima kako će da prežive.

DRAŠKOVIĆ: Znam, ali da li je moguće podići životni standard, boriti se protiv nezaposlenosti, kreirati novu socijalnu, zdravstvenu i obrazovnu politiku ako Srbija bude u sukobu sa EU ili ako ostane izolovano antievropsko ostrvo.

– Opet se vraćamo na pitanje ko će da dovede do toga. Izbori...

DRAŠKOVIĆ: Možda bi to bilo rešenje, ali da se formuliše nova politika. Ili da se narodu kaže da su neprihvatljivi bilo kakvi kompromisi sa antievropskim snagama, da se izađe sa jasnom rečenicom šta ova zemlja dobija ako pristupi NATO-u, koliko će to pomoći da privuče strane investicije, da ubrzano krene ka članstvu u EU, šta će dobiti ekonomski, moralno, šta će dobiti razvojno i da se istovremeno sačini računica koja bi jasno pokazala šta će biti sa Srbijom koja je izvan EU i evroatlantskih integracija.



– Da li je takav predizborni program dobitna kombinacija?

DRAŠKOVIĆ: Pa i kada bi politička opcija koja bi izašla sa takvom jasnom strategijom izgubila te izbore, Srbija bi bila na dobitku jer bi veoma brzo ta druga antievropska politička opcija, koja bi pobedila na izborima, samu sebe porazila i ne bi vladala dugo.



– Vaša stranka je deo vladajuće koalicije. Da li o ovome razgovarate sa koalicionim partnerima, pre svih sa ljudima u vrhu DS?

DRAŠKOVIĆ: Naravno.

– A da li ste rekli – ljudi, urazumite se ili odoh.

DRAŠKOVIĆ: Sticajem okolnosti, SPO danas nije lokomotiva nego deo kompozicije.



– Da li se vi plašite da će vas izbaciti iz te kompozicije na sledećim izborima ako dođe do tzv. ukrupnjavanja političke scene?

DRAŠKOVIĆ: Svi projekti ukrupnjavanja političke scene su štetni za Srbiju. Kada govorim o regionalizaciji, pod time podrazumevam i političku regionalizaciju. Potrebno je Srbiju podeliti na onoliko izbornih jedinica koliko u njoj bude evroregiona. Potrebno je da svaki evroregion ima i svoju regionalnu skupštinu, neku vrstu svog regionalnog izvršnog veća. Pogledajmo Hrvatsku ili Sloveniju. Mislim da izborni cenzus mora biti snižen kako bi se u političkom smislu razbila beogradizacija i kako bi i regionalni parlamenti i centralni republički parlament odražavali lepezu raznoraznih interesa i stavova u samom narodu. Ovo će biti neizbežno.



– Kako to postići kad je već predlog statističkih regiona izazvao burne reakcije?

DRAŠKOVIĆ: Statistički regioni ne mogu biti zamena za stvarne regione, kao što ni fotografija hleba ne može biti zamena za hleb. I zbog toga je potrebno menjati Ustav.

– Ko se tome protivi?

DRAŠKOVIĆ: Takozvane patriotske snage smatraju da to vodi feudalizaciji odnosno federalizaciji Srbije. Nama je narod sada u mnogo čemu pametniji od političke elite. Pogledajmo raspoloženje u Nišu, Kragujevcu, Užicu. Svi traže da odlučuju.



– Da upravljaju, što bi rekao Čanak, svojim novcima?

DRAŠKOVIĆ: Da, da upravljaju svojim novcem.

– Moralna obnova, ali i put u EU zavise i od uspešnosti borbe protiv korupcije. Izgleda da se tu malo postiže. Afera sustiže aferu, a sad je narod stavljen pred lažnu dilemu ko je u pravu – Mišković ili Milka Forcan.

DRAŠKOVIĆ: Na startu 2000. godine, po rušenju ondašnjega režima, nije urađeno ono što se moglo uraditi, a da je urađeno ne bi bilo ni Miškovića, ni Forcanove, ni svih onih profitera koje je formirao ondašnji režim. Nova vlast se oslonila na njih i oni su postali jaki i uticajni. SPO od 1990. do 2000. godine predvodi borbu za promenu, za obaranje tadašnjeg režima. Za tih deset godina mi nikada nismo imali bilo kakvu vezu sa bilo kojim ratnim profiterom, kriminalcem, tajkunom.



– To svi govore.

DRAŠKOVIĆ: U svim tim aferama, istražnim i sudskim procesima, povlačila su se imena skoro svih stranaka, ali nikada Srpskog pokreta obnove. Od početka smo bili odlučno protiv veza sa njima i mislili smo da oni moraju da budu prva žrtva demokratske tranzicije. Oni su, međutim, postali temelj demokratske tranzicije, a u građenju tog temelja nije učestvovao SPO, jer nas od 2000. do 2004. godine nema ni u parlamentu ni u vladi, nego smo bili zapravo meta nove vlasti.



– Da li bi se više saznalo o tim vezama da su otvoreni tajni dosijei na čemu vi uporno insistirate?

DRAŠKOVIĆ: Ne postoji ni jedno jedino objašnjenje zašto se ne otvaraju tajni dosijei i to svih tajnih policija od 1945. pa do danas.



– Da li ste dobili odgovor od nekoga iz Vlade zašto to nije učinjeno?

DRAŠKOVIĆ: Ne, nikada nije dato objašnjenje zašto se to ne sme uraditi. Uvek je bilo jasno da se neki ili mnogi pribojavaju jednog takvog poteza.



– Znači li to da i sada neki ili mnogi participiraju na bilo koji način u vlasti?

DRAŠKOVIĆ: Kada su otvoreni tajni dosijei u Istočnoj Nemačkoj, Poljskoj, Bugarskoj u Rumuniji, otkrilo se da je oko 50 odsto ovih novoevropljana aktivno sarađivalo sa komunističkim tajnim službama. Pukla su mnoga prijateljstva, mnogi brakovi, rodbinske veze. Zbog toga se ne otvaraju ovde tajni dosijei. Možda bismo u tim tajnim dosijeima saznali kako su sadašnji tajkuni došli do kapitala i na čijim inostranim računima su završile milijarde i milijarde dolara iznetih iz zemlje.



– Da li se plašite zato što stalno potežete ovo pitanje o dosijeima i o ulozi tajnih službi?

DRAŠKOVIĆ: Pa, plašim se. Znam da sam meta te nezvanične a praktično vladajuće tajne policije. Ona nije demontirana, ona nije rasformirana, ona nije razvlašćena i u mnogim zločinima današnjim njeni su prsti. Mislim da je ta mreža odlučujući koordinator svih antievropskih i antizapadnih procesa u Srbiji.



– Mislite da su oni moćniji od ministra policije ili od šefa BIA? Da su moćniji od države?

DRAŠKOVIĆ: Moćniji su jer imaju svoje ljude svuda – u tužilaštvu, u sudovima, u parlamentu, Vladi, u medijima, u kompanijama, firmama koje su ekonomski vlasnik Srbije danas. Ogromna je to moć.



– Mnogi tvrde da je šansa da se tajne policije „razvlaste“ propuštena već 6. oktobra 2000.

DRAŠKOVIĆ: Tada je bio istorijski trenutak da se do temelja rasformira taj režim zločina i poruše njegovi stubovi jer je postojalo raspoloženje ogromne većine naroda za takvu akciju. Nažalost, stubovi bivšeg režima proglašeni su za junake 5. oktobra.



– Kako je moguće brzo prevazići ne samo ovaj problem? Ima li Srbija, da se vratimo na početno pitanje, alternativu?

DRAŠKOVIĆ: Državotvorno rešenje bi bilo izaći pred narod sa predlogom da se promene antievropske odredbe Ustava, da se promene odredbe koje su temelj naopake kosovske strategije države, da se istupi sa programom evropske regionalizacije Srbije, otvaranja tajnih dosijea, temeljnog čišćenja kuće od svega što ovu zemlju vuče u nazadovanje i propadanje. Pa neka narod odluči.



NIN broj 3113; 26.08.2010.

SAZNANJE

"Saznanje" je pjesma koja je vizionarski odredila buduci put darovite pjesnikinje.

Jos jedna mala igrica.

Iako je darovita pjesnikinja vecini poznata, nisam siguran da cete znati o kome se radi.



Pogodite ko je pjesnikinja? Ili barem, kojim poslom se bavi.



Svidja li vam se pjesma? O cemu ona govori?

Sta je to pjesnikinja saznala?



*************************

SAZNANJE



Znala sam

da će drage ptice uginuti

od srama

kada me ugledaju prezrenu

zbog mojih ruku koje su

noćas

prodale našu istinu

na nekom trgu sna



Znala sam

da ni toplina moga života

neće biti dovoljna da vrati

snagu

prosjacima koji su noćas

umirali u šampanjskim

bocama moje bludnje



Znala sam

da ni traženje pod kamenjem odlazaka

neće biti dovoljno da

opere prljavštinu

bijednog jednog smiješka

kojim su noćas

kupili našu istinu

MARIO: MJESEC U ZNAKU PETRA KOCICA

Banjaluka je krajem avgusta u znaku Petra Kočića





*********************



Petar Kočić će ostati kao primer pisca koji je na najkraći, najjasniji i najbolji mogući način uspeo da saopšti ono što je imao da kaže ljudima svoga jezika.



- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -



Nedavno se preda mnom našla verna i dobro reprodukovana fotografija Petra Kočića. Posmatrao sam je dugo. Podsećala me je na nečiji lik koji sam takođe viđao na fotografiji, ali u prvi mah nisam mogao da se setim na čiji. Na koga, na koga to podseća - pitao sam se nekoliko puta, a onda mi je odjednom sinulo: na sliku Fridriha Ničea. Ne bih umeo kazati šta je bilo to što je izazvalo u meni takvo sećanje. Kosa? Brkovi? Pogled? Držanje? Možda ni jedno od svega toga; možda svako pojedinačno, a moža i sve zajedno.



Ivo Andrić

BOCO: DRUGI UGAO (3)

Dobro, dobro. Evo:

1. Molim vas da mi oprostite što sam pokvario ugođaj neizvjesnosti.

Mario, tebi se posebno izvinjavam.

2. Šaljem fotografiju da se iskupim.

3. Ko pogodi, dobija nagradu. Vodim na kaficu, kad se javite da ste u BL.

Oni koji su u BL imaju pravo učestvovanja, naravno.

4. Volim vas.

MARIO: DRUGI UGAO (2)

Prosli "Drugi ugao" nam je Boco otkrio.

Da ponovim oni koji i sada zive u Banjaluci ne ucestvuju. Osim onih koji rijetko izlaze u grad.

Njima se moze desiti slicno sto i nama koji jednom ili ni jednom godisnje provedemo nekoliko nedjelja u nasem gradu.

Gdje je ovo?

BRUJA: NAJLUDJI KOMENTATOR

Sta se dogodi kad dva tv. komentatora sjede, jedan do drugog, prenose utakmicu, a svaki navija za svoj tim.

Prvi kometator likuje kad Inter povede, i prkosi svom kolegi davajuci velicanstvene epitete svojoj ekipi. Drugi cuti ko riba, jer njegov Milano gubi. Ali gle cuda.



Najbolje je da pogledate.



http://www.youtube.com/watch?v=GKxGt2BzGR8

MASINO PISMO

Da nije sve uzivanje na putovanjima na kakva se otisla Masa, da su ta putovanja ispunjena i izazovima i nepredvidivim okolnostima, to smo pretpostavili. Masa mi je odobrila da objavim jedno njeno pismo o jednoj uzbudljivoj avanturu koja i nije bila bas bezazlena, ali dio je putavanja na koje se uputila. Neke od slika su vec ranije objavljene, ali ponavljam ih, jer one pripadaju ovoj prici. 



***************************************

Sacuvaj ovo da citas za vikend ,kad imas malo vise vremena!



Mozda i nisam u pravu, ali ja mislim da se ovako desilo....Vulkan u Kolombiji...Ja mislim da sam isla okolo Nevado del Ruiz!!! Ja mislim...Bila sam u Salento, sto je malo mjesto izmedju dva druga mala mjesta, Armenia i Pereira....Poznat je po coffee plantation i Cocora Valley gdje su wax palm trees, koje su najvise palme na svjetu (te slike tek dolaze).... Nas troje odlucimo na mali izlet od nekoliko dana. Rentali smo sator (za koji smo drugi dan saznali da propusta vodu), kompas, kupili smo sir, ali smo oboje zaboravili!!!! Tako da, upravu si ona kuhinja, koja je dan tri predivno mirise!!!!

I tako nas troje smo prvi dan iz Salenta djipom do te Valle de Cocora, i onda oko 9 sati ja mislim uzbrdo....tu smo imali gdje spavati, mjesto se zvalo Primavera....a da nismo imali mapu nego smo uslikali nesto sa zida, a nije bas valjalo... e drugi dan smo zalutali, i skontali da sator propusta.....treci dan kad smo stigli do jedne kuce rekao nam covjek da se vratimo...i to uzbrdo, nije nam htio rentati konje, za koje sam se ja molila cjeli dan....onda smo taj dan napokon stigli do mjesta gdje smo trebali biti dan prije...Tu su hot springs, tu je covljek napravio kucu, i par kao bazencica od te vruce vode u koju ja nisam ni pomislila ulaziti posto bi se morala skinut a to nebi tad ni za milion dolara, jedva sam se skidala za v.c....i da odatle ljudi (koji imaju energije) se penju do vrha. Mi naravno nismo...Culi smo za ovog covjeka prije par dana i rekli su da nije jako ljubazan, da dozvoli samo da stavis sator.....A nama je kuhao i spremao, i svasta nesto dao, meni je najdrazi bio mint caj, koji je u istom trenutku i brao i pravio....Izgleda da kad je vidio s koje strane smo mi dosli (sto je naravno skroz pogresna, blatnjava, strana na koju ni konji nemogu), cak i on je imao srce da nas zali....Nikad mi sladja nije bila riza za prilog, krompir za glavni obrok i spagete za desert!!! Naravno sve skupa u tanjir, mozda jedan zacin iz baste, i divota.....

E mislili mi ujutro ce on nama dati konje, kad u 6 ujutro shavtimo da nema nista od konja, ali ide vodic za 5 minuta pa ce nas odvest do sljedece kuce sto treba biti 5 sati odavde, i tu cemo dobiti konja......Nabrzake ti spertlam moje blatnjave, mokre patikice, ali aj ti sklopi ono malo cudo od satora za pet minute, i puff ode vodic......Sad smo morali sami...Plan je bio doci do te kuce, uzeti konje do jednog gradica, i onda autobus kuci. To je jedan malo veliki krug....E stigli mi napokon cak sami, bez vodica, do te kuce. „Zeno mozemo li mi rentati konje?“ „Da, naravno“....Pola sata kasnije, nema sanse....Ali makar nas je nahranila.....I kazu nam u koje selo da idemo (ja mislim da se zvalo Huntas). Cetiri sata odavde.....jeste ali kad trcis, mi krenilo sto smo mislili brzo, ali 4 sata poslije zahvaljuljuci nasoj sreci ( da kupila sam potkovice iz blata i kacila na ruksake ne bi li bilo malo srce. Ipak sam zaboravila sir u frizideru i jeli smo same sardine, 4 dana).

Stize nas covjek koji je krenuo 2 sata poslije nas. Shvatili smo da njemu trebaju cetiri sata do Huntas, nama ne bas...E, on nas je spasio. On i i moja potkovica, koju sam poklonila Holandjaninu iz Salenta a koji mi je dao njegovu vrecu za spavanje. Ta vreca je bila prava stvar...bolja nego onaj sator... I da stigli smo do Huntas. Svi smo se dobro skoncentrisali da trcimo, uzbrdo nizbrdo kroz djunglu. Ovo je bio pravi test. I stvarno najstrasniji i najbolji dio....Ja mislim da sam tri puta iskrenula nogu ali ni sekunda da kazem nesto, nego gore i trci brze pa mozda, ako niko nije primjetio, nije se ni desilo....Uglavnom zivi stigli u taj gradic, prenocili. A da, vecerala sam cokoladu i kakao u koji sam stavila kocku cokolade, i prvi put mi je bilo muka od cokolade...

Sutradan jedan autobus do grada, Ibague, onda drugi autobus do Armenia, i treci u Salento. The end....to je taj krug....

Pa sad reci da sam kratka sa recima....Davno sam ja nauclia samo pricat sve najbolje, lakse mami a jos lakse i meni...tako da moj ujko sve je divno!!!!Kad ti je mama brigedjija.....I tako, moj ujkic ja uzivala u blatu i svemu, a sam si vidio slike pa mozes i zamisliti....A ti pazi sta pricas da mi se Sladja ne sekira!

cmok cmok

Masa



PS...Nemoj se briniti. Ni luda opet ne bih ovako. To je bila velika skola za koju je potrebna priprema , i kako to sve uraditi sigurnije...

LJILJA M.: IZNENAĐENJE U SUMRAK

Tiho ljetnje veče, balkonska vrata i prozori širom otvoreni, u sobi prigušeno svjetlo. Odmor od dnevnih obaveza i vrućine uz laganu muziku, knjigu... i već dopola ispražnjene čaše vina. Ništa naročito, atmosfera našeg tradicionalnog načina opuštanja... Iznenada trže nas nepoznati fijuk. Šta je...? Odbija se od zidova, nešto kao loptica servirana od samog Ljubičića (inače je posljednjih sati ujednačeno odzvanjala sa TV-a). Ali nema vremena za pitanja, za odgovore, uplašeni skačemo, zatvaramo se u sigurno predsoblje. Ko se više uplašio: ja ili moj M ?

Poslije izvjesnog vremena kroz staklena vrata naziremo nešto maleno... miče se... Sjetih se da sam u djeliću sekunde tačno iznad glave ugledala raširena krila ZMAJA i njegovu ogromnu sjenku na plafonu... Sigurni smo da nam je u goste zalutao šišmiš, ili čak više njih.

I dalje smo na bezbjednom mjestu, u predsoblju. Moje muško razvija temu o mogućoj dezorjentaciji slijepog miša... kao loveći insekte šišmiš se zanio i usljed inercije udario u zid sobe pri čemu mu je otkazao radarski sistem(!). Teoretizira, ali ne stupa u akciju... Nije bilo jednostavno 'namoliti' gosta da se vrati svom jatu. Bilo je ono ...hajd' ti sad, a ja ću se dokazati kad dođe pravi zmaj... muško k'o muško...

Od tada se vrata lođe uveče redovno zatvaraju.



Elem, kad smo se malo sabrali otvorimo staru Bremovu knjigu, 'Život životinja' gdje sve fino piše:



Prije nego što zađe sunce, za vrijeme lijepih ljetnjih dana, počinje život životinja ovog neobičnog reda u klasi sisara... Jug im je otadžbina. Kad nastupi veče, napušta skloništa, ne stotine, već hiljade jedinki i lepršanjem ispunjavaju vazduh. Iz svake kuće, stare građevine i šupljine u stijeni izlijeću i ispunjavaju u sumraku skoro cio horizont...

Zato je vrlo prijatno i privlačno u predvečerje da se sjedi pred vratima u nekom većem gradu na Istoku...

Svuda vidimo živost: između drveća u vrtu, u lugovima i šumama, lepršaju preko polja sad više, sad niže, lete kroz gradske ulice, dvorišta, pa čak i sobe...



Idilično, nema šta, zaključujem s uzdahom... Brem nastavlja:



Hrane se plodovima i insekatima, što ih čini veoma korisnim...

I dok dobre duhove ljudi prikazuju sa krilima goluba, demone slikaju sa krilima slijepog miša. Aždaja i zmaj, sve strašne slike mašte, imaju krila kao i slijepi miševi, a još i danas đavole predstavljaju sa krilima slijepog miša. Ovakve slike djeluju kod svijeta koji je sklon praznovjericama te izazivaju odvratnost i mržnju prema ovim korisnim životinjama koje bi trebalo zaštititi. Ljudi sa predrasudama preziru i progone nevinu životinjicu, umjesto da je njeguju...



Shvatam ja tu ekologiju, lance ishrane, al' kad zaluta u sobu raširenih krila on je nekako STRAŠAN, mada je Brem uticao da se strah počinje miješati sa simpatijom.

Mnogo toga o šišmišu se može pročitati iz knjiga ali ne i pravilo da iz skloništa po pravilu izlijeće ulijevo... tj. ka našoj lođi!

Počesto gledam kroz zavjesu kako beščujno leprša oko visokih grančica drveća, skerćući sad tamo, sad amo, u isprekidanim linijama u lovu na nekog insekta... Ljepotan naš.



Chiroptera, latinsko mu ime.



Lijepo mu je kod nas, pogoduju mu i naša sparna klima i ugašena industrija.



Ljilja M.

SLIKA JE "KRIVA"

Kad god pomislim na svoju, i naravno nasu, zlu sudbinu, kad me savladaju misli o tome kako mi se u 43. godini prekinuo predivan zivot u Banjaluci, ispunjen nebrojenim poznanstvima, prijateljstvima, zivot koji je obecavao da ce biti jos ljepsi, kad me savlada, kad mi dusa zaplace za roditeljima koje sam ostavio, za prijateljima koji nisu sa mnom, kada pocnem zaliti samog sebe, pomislim na nekoliko divnih prijatelja koje sam samo poznavao u onom, predjasnem zivotu, a koji su mi sada iskreni, potvrdjeni prijatelji.

Kada me savlada, onda kazem sebi, da sam ostao tamo, ne bih prijateljevao sa nekima od ovih divnih ljudi sa kojima smo danas. I bude lakse.

Neke od njih sam vec spominjao, neke slike pokazao. Povremeno cu se tim mojim i nasim prijateljima i prijateljstvima vracati i pricati iskrice iz njihovog i naseg zivota.



Evo jedne od iskrica , jedne vazne iz zivota porodice Dujsic, Murisa, Ljilje, njihovih Anele i Zlaje.

.

Prosle godine, negdje u junu, sjedimo kod Dujsica.  Neko zvoni na vratima. Noc je, prilicno kasno za posjete. Nije bila posjeta, vec dostava slike  koju je Ljilja odabrala i kupila, mislim u Montrealu. Nije to bila bilo kakva slika, vec velika, kanadskog umjetnika Paula Toma, koji na svojim slikama pokusava da prodre u tajne prirode koja ga okruzuje.

Muris i ja prislonimo sliku uz zid. Ljilja i Biljana uzivaju. Predivno! Nas dvojica se malo nakrivili pod tezinom slike. Spustimo je. Otpijemo gutljaj vina. Jos zadihan, kazem: " Za ovu sliku treba vam veci zid i veca kuca!" Svi se nasmijase. Nikome, cak ni Murisu, koji je u svemu ispred vremena u kome zivi, ni na kraj pameti tada nije bilo da ce oni u par narednih mjeseci odluciti da prodaju svoju kucu, kupe zemljiste i grade novu; po svom ukusu.



Ovako je to sto su kupili izgledalo avgusta prosle godine:

Zlaju su uvijek odusevljavali velike masine i kamioni. Rusenje stare kuce, na placu koji je kupljen, pruzilo  mu je sansu da upravlja jednom od masina iz njegovih snova; ili da se bar uslika za uspomenu.

Nepunu godinu od rusenja i pocetka gradnje, kuca njihovih snova izgleda ovako:

Kuca je smisljena, projektovana i izradjena za okupljanja vise ljudi. Ma koliko lijepa, djelovala bi nekako sablazno prazno, kao ogromna saksija sa samo cetiri cvijeta, ako bi u njoj bili samo njih cetvoro, bez nas, njihovih prijatelja.

Svaki detalj u toj kuci planirala je Ljilja,

Muris analizirao,

zavrsne detalje odabrala Anela, a klimanjem glave i vragolastim osmjehom potvrdio ili odbio Zlaja.

Na njegovo klimanje glave i vragolasti osmijeh niko se ustvari nije ni osvrtao. Niko, osim djevojaka kojima je uvijek okruzen...

A slika? Kako se ona uklopila u novi ambijent? Tek tu su se sve boje slike Paul Toma slozile u predivnu impresionisticku harmoniju.

POSLAO ZELJKO SARIC: UMORNI PAS

Prica stigla kao forward. Autor nepoznat. Prica topla. Dijelim je s vama.

***************************

Jednoga dana, umorni pas ušetao je u moje dvorište. Video sam po ogrlici i dobro uhranjenom stomačiću da ima dom i da je dobro zbrinut.

Mirno mi je prišao, pomilovao sam ga po glavi, zatim me pratio u kuću, polako otišao niz hodnik, sklupčao se u uglu i zaspao.

Sat kasnije, prišao je vratima i ja sam ga pustio napolje.

Sutradan je ponovno došao, pozdravio me, ušao unutra i zauzeo svoje mesto u hodniku, ponovno odspavavši oko sat vremena. To se ponavljalo nekoliko nedelja.

Iz znatiželje, pričvrstio sam ceduljicu na njegovu ogrlicu:

- Voleo bih da znam ko je vlasnik ovog divno, umiljatog psa i da ga pitam da li zna da svako popodne dolazi kod mene da odrema.

Pas je sutradan stigao s novom ceduljicom pričvršćenom na ogrlicu:

- On živi u kući sa šestoro dece, od kojih je dvoje mlađe od tri godine, pa pokušava da se naspava. Mogu li i ja da dođem sutra s njim?

Viktor Ivancic: Polupana Ordenacija (e-Novine)

Neke tekstove je bolje ne komentarisati. Oni govore sve. Ako se slazes s njima, najbolje ih je ostaviti onakvima kako su napisani. Takav je i tekst Viktora Ivancica, objavljen u e-Novinama. Jedino sto sam promijenio je, izbrisao sam slike. Objavljivanje slika zlocinaca u kakve spada Glavas je reklama za njih koju oni nikako ne zasluzuju.



*****************

Na vijest da će mu predsjednik države, po slovu zakona, kao pravomoćno osuđenom ratnom zločincu, oduzeti ratna odlikovanja, Branimir Glavaš poručio je iz susjedne Bosne i Hercegovine - gdje se privremeno sklonio od zatvorske kazne - da je sve svoje državne ordene, ukupno njih sedam, već prodao jednom "hrvatskom domoljubu" iz Australije, i to za sumu od sto tisuća kuna. Taj je domoljub navodno želio financijski pomoći Glavašu u njegovoj izbjegličkoj epopeji, a kako ovaj nije htio primiti novac ni za što, dogovorili su da Hrvat s australskom adresom otkupi od njega naramak medalja za navedenu sumu, pa je tako isti postao vlasnikom: Spomenice Domovinskog rata, Spomenice domovinske zahvalnosti, Reda hrvatskog trolista, Reda Ante Starčevića, Reda bana Jelačića, Reda kneza Domagoja s ogrlicom i Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.

Glavaševa priča po svemu je sudeći izmišljena, a to će reći da je - na specifičan način, budući da se krećemo po simboličkom teritoriju - točnija od mnogih drugih. Ako je riječ o izmišljotini, onda se ona u najmanju ruku čini prikladnijom od izmišljotine da su državni ordeni dodijeljeni Branimiru Glavašu bili svjedočanstvo o njegovoj osobnoj časti ili "doprinosu narodu i državi". A tada i uskrata te izmišljotine nije ništa drugo nego - proceduralno obrnuta - izmišljotina. To da se birana državna limarija, s druge strane, proda nekakvom anonimnom idiotu koji će u njoj prepoznati sentimentalnu ili bilo kakvu drugu vrijednost - makar taj lik i njegova platežna spremnost bili plod zlobne mašte - izgleda kao dosta prihvatljiv simbolički okvir za tematiziranje državnih transakcija čašću, ugledom, viteštvom i drugim kvalitetama nužnim za pravilan rast i razvoj Domovine.

Da pojasnimo: uz izmišljotinu da je Glavaš zaslužio ratne medalje zbog svoje plemenitosti i junaštva, te izmišljotinu da mu je takvu izmišljotinu uopće moguće oduzeti, tek se izmišljotina da državni ordeni kupoprodajom dolaze u ruke jednog patriotski naloženog degenerika - koji je, sudeći po izmišljenoj sumi od sto tisuća kuna, degenerik baš zato što je domoljub - pokazuje u određenoj mjeri referentnom prema realitetu hrvatske državotvorne ideje.



Zato se Glavaševa provokacija i pokazala tako efektnom. U vodećim glasilima njegov je čin proglašen "sramnim i nezabilježenim skandalom", gdje se ratni zločinac "ruga hrvatskoj državi i ponižava njene institucije". U uvodniku jednog dnevnog lista apelirano je da se, po uzoru na "pristojne države", takvim osobama ne ustupa javni prostor, jer su se "ogriješile o elementarna pravila na kojima počiva cijela društvena zajednica i moralni kodeks društva". U drugim dnevnim novinama Glavaš je zbog (tobožnje) prodaje odlikovanja opisan kao "iskreveljeno zlo", "bestidnik", "ološ", "narcisoidni i samoživi manijak" koji - trgujući svetinjama - režira "gnusni cirkus".

Oglasio se naposljetku i Ured predsjednika Republike kratkom podukom o državnoj etici obrednoga tipa i privjescima koji uz to idu: "Dodjela ratnih i mirnodopskih odlikovanja pitanje je časti, a ne metala od kojih je sačinjeno odličje. Oduzimanje odlikovanja također je pitanje časti, a ne oduzimanja metala." Branimiru Glavašu poručeno je da "primjenu zakona neće spriječiti nikakva prodaja metalnih znakova časti"; on "može pokloniti, prodati, uništiti ili učiniti bilo što s metalnim odličjem kao fizičkim znakom časti, ali čast ne može ni prenijeti, ni prodati, ni otuđiti", jer "moralni sadržaj časti koji nosi odlikovanje sukladno zakonu daje i oduzima Predsjednik Republike Hrvatske".

Ipak, odnos između državno ovjerene časti, obojenog metala i ubojice osječkih civila znatno je složeniji nego što ga administrativni pogon s Pantovčaka želi predstaviti. "Čast" koju u prvi plan istura predsjednik države, poput koplja s milom trobojnicom okačenom o polirani vrh, ne samo što je apstraktnija, nego i daleko manje vrijedi od "metala" što ga on s indignacijom otpisuje kao beskorisnu ambalažu. Za "fizički znak časti" samo onaj izmišljeni imbecil može dati pozamašnu sumu - pa po tome i znamo da je pozdravljen s razumom - ali tek je "moralni sadržaj" prava bižuterija.

Branimir Glavaš bio je podaren državnom "čašću" zbog svojih djela u ratu, za koja se i bez sudske presude prilično precizno znalo kakva su, naročito u državnome vrhu, a sada mu se zbog tih istih djela "čast" oduzima, budući da su ona - provlačenjem kroz neželjenu i iznuđenu sudsku proceduru - proglašena zločinima. Svi su znali da u Osijeku netragom nestaju civili srpske nacionalnosti i da tim nestancima rukovodi tamošnji HDZ-ov šerif, naročito u državnome vrhu, o tome su još u ranim devedesetim ispisani relevantni novinski članci, pa su se svejedno na moćnikovim grudima jedan za drugim nizali pozlaćeni Trpimiri, Jelačići, Domagoji, uz dodatke ogrlica i Danica, iz čega slijedi jedini mogući zaključak: da Glavaš nije bio organizator zločina, toliku količinu državne "časti" ne bi ni zavrijedio.

To je "moralni sadržaj" o kojem bi također valjalo nešto reći, imajući u vidu isključivo uručitelja - jer ga "daje i oduzima Predsjednik Republike Hrvatske" - ali ne na način da aktualni PRH prizove kao izliku jednu ionako sramotnu sudsku proceduru, pa se sav taj ping-pong s "moralnim sadržajem", groteskna igra davanja i oduzimanja, prikaže kao rezultat stanovitog nesporazuma - ili, još odurnije: neznanja - dok će u međuvremenu pohoditi grob svojega slavnijeg prethodnika, PRH-a pokojnog, iskazujući mu tako počast i zavjetujući se da će skrbiti nad kontinuitetom njegova djela.

U ordenaciji doktora Tuđmana, međutim, nisu se proizvodile dvojbe: s najviše ratnih odlikovanja tamo su kićeni tipovi poput Glavaša, Norca ili Rimca, baš zato jer se znalo kakvi su ratni podvizi iza njih, naime, jer ubijanje nepoželjnih civila nije bilo u nesporazumu s "moralnim sadržajem časti" koji im je vladar velikodušno udjeljivao. Tako i onaj "moralni kodeks društva", nad kojim danas nariču novinski uvodničari, teško da je toliko ugrožen ispadima drskoga bjegunca, koliko samom svojom suštinom.

Uostalom, neusporedivo više medijskoga bijesa Branimir Glavaš je privukao na sebe otkad "vrijeđa hrvatsku državu i ponižava njene institucije", nego dok je Osijek čistio od "suvišnih Srba", što je razumljivo tek u kontekstu činjenice da je etničko čišćenje spadalo u - nikada javno priznati - projekt hrvatske države i njenih institucija. Devedesetprve bio je i ološ, i bestidnik, i manijak, i "iskreveljeno zlo", ali nikako kotač izvan režimske mašine koja je i na stratištima "stvarala državu". To postaje mnogo kasnije, kada šalje svoje stranačke bandite da potplate suce Vrhovnoga suda.

Priča o Glavašu je priča o hrvatskoj državnoj politici, saga u kojoj su se fino uskladile vladajuće političke težnje i osobni sadistički afiniteti, a današnje uzdizanje bjegunčeve demonske figure između ostaloga je u funkciji njegova "oddržavljenja", sistemskog osiguranja državne nevinosti. Za razliku od ujedinjenih reakcija na navodnu prodaju posvećene limarije - što je doživljeno kao nečuvena blasfemija - u vrijeme kada su Glavašu bila uručivana visoka državna odlikovanja samo su rijetki to javno nazivali besramnim i amoralnim činom, a među njima, uzgred, nije bio aktualni PRH.

Koliko god se doimao žovijalnim i samoinicijativnim, Branimir Glavaš nije bio samonikli krvolok niti izolirani monstrum, nego opskurni činovnik vlasti, revni provoditelj nepisane političke volje koja je distribuirana s najviše državne razine, i u tom smislu autentičan hrvatski ratni brand. Tretirati ga kao kukolj u žitu moguće je samo u mjeri u kojoj je žito lažno predstavljeno.

Njegov je slučaj ekscesan jedino zbog činjenice da mu je priređeno suđenje, pod krajnjim pritiskom, pod silom neumoljivih svjedočenja i dokaza koji su otklizali u javnost, pod strogom prismotrom europskih birokrata, i uz takve opstrukcije i sumnjive političke okolnosti da konačni ishod (osam godina zatvora za mučenja i višestruka ubojstva) pristojnoga čovjeka provocira na bljuvanje.

Državne institucije, koje danas od zločinca trpe "uvrede" i "poniženja", svakim su svojim potezom potvrđivale da se Glavašu u Hrvatskoj sudi zato što tako mora biti, a ne zbog toga jer ovaj to zaslužuje. A civili srpske nacionalnosti, podsjetimo, nisu nestajali samo u Osijeku; pod sličnim okolnostima proždirao ih je mrak i u splitskoj Lori, i u šibenskim Kulinama, i u Pakračkoj Poljani... pa je učinjeno sve da se nitko od političkih nalogodavaca tih zločina ne susretne s "državnom pravdom".

O da, Glavaš je razumljivo ojađen. On drži da ga je hrvatska država izdala, i to s punim pravom, jer je zdušno sudjelovao u zajedničkom projektu, a sada se friga u epilogu koji je nespojiv s davno postignutim prešutnim dogovorom. Nije očekivao da će šizofrenija toliko eskalirati: nakon što se dokazao zločinstvima osigurana mu je politička i socijalna promocija, priušteno mu je materijalno blagostanje, zajamčeni su mu ugled i društveni status, prikačeni su mu na rever Domagoji i Trpimiri, čak mu je i u iznuđenome sudskom procesu, protivno svim pravnim i moralnim normama, omogućeno da se brani sa slobode i zbriše iz zemlje prije izricanja presude, da bi se u finalu zbio upečatljiv paradoks: "ratni doprinos" koji mu predsjednik države niječe oduzimanjem odlikovanja, Vrhovni sud ističe kao olakotnu okolnost i razlog za smanjivanje zatvorske kazne. Kakav bi bio "moralni sadržaj" tog duplog pasa državnih institucija?

Ali Branimir Glavaš ne pristaje na mrvice. Država je izigrala prešutni sporazum, zapečaćen krvlju, i to tuđom, još u vrijeme dok je ministar Šušak ispaljivao noćne granate u pravcu Borova Sela. Pokušaju da bude higijenski odstranjen iz korpusa hrvatske državne politike najenergičnije će se suprotstaviti on sam, pljujući državu i njene institucije žestinom i bijesom kakve iskazuju ostavljeni partneri: bit će da je računao s obostranim emocijama na doživotni rok, a ispade da je - uz sve svoje privilegije - iskorišten tek kao pružatelj zločinačkih usluga, priručni mračnjak kojega savjest neće ometati dok obavlja povjerljive državne misije uz pomoć ljepljive trake i akumulatorske kiseline.

Revolucije, avaj, jedu svoju djecu, a ova jedu govna, i svoja i tuđa. Branimiru Glavašu to sigurno nije ugodno podnositi. Kao odmetnik, međutim, ostaje tragično neostvaren, jer se od optužbi za ubojstva osječkih Srba branio tvrdnjom da je nevin i time si uskratio slatki manevar osvete, mogućnost da potkaže visoke političke njuške koje su sudjelovale u zločinu zajedno s njim. Mržnja je, kao i ljubav, kontrolirana brigom za vlastito dupe. Tako i rečenica kojom je efektnije od bilo koga prokazao laž hrvatske državnosti - "Ako Vrhovni sud smatra da sam kriv za ratne zločine, morao mi je dosuditi najtežu kaznu!" - ostaje istina bačena u septičku jamu ovdašnje stvarnosti.

Dosta je bizarno kada iz takvog ambijenta izranjaju figure koje će nas zasuti simboličkom građom i dobronamjerno upozoriti na sakralna svojstva države, podsjetiti na "moralni kodeks društva" i poučiti kako su dodjele i oduzimanja odlikovanja "pitanja časti, a ne metala". Dok kao kopljonoša tužnog lika zamahuje tvrdim državnim monopolom - naime "moralnim sadržajem časti" - a u svečanim prigodama uz naklon obilazi grobno mjesto svoga mrtvog prethodnika, predsjedniku države bilo bi zdravo da, barem u vidu moralne vježbe, razmisli o jedinome pitanju koje ima smisla: Tko će oduzeti ordene Republici Hrvatskoj?

J. Pejakovic: "BiH nije moja domovina", Intervju A. Trifunovic (6yka.com)

O Josipu Pejakovicu znamo skoro sve. Covjek otjelotvorenje Bosanca, onakvog kakvi smo vecina nekada bili, ili smo samo mislili da smo bili vecina... Intervju je podugacak ali zbog onoga sto je cinio a i dalje cini, Josip Pejakovic je zasluzio da procitamo svaku njegovu rijec... Kad kaze da BiH nije njegova domovina, vjerovatno misli ono sto i ja. Jugoslavija je bila moja domovina. Osjecao sam se ponosan i sto sam jugosloven i bosanac u njoj. Ova sadasnja BiH, ovakva kakva je, jeste, kako to Josip kaze, nakaza od drzave  kojoj niko ne pripada i koju niko ne voli, pa cak ni oni koju su je porodili, jer cak i oni koji kazu da je vole, vole neku drugu drzavu, neku koju oni zamisljaju, a koja vec godinama ne postoji.



"Eno ti Bosne. I tamo ljudi žive."

Otac - sinu Arminu u istoimenom filmu



****************************

On meni nema Bosne!



* Gospodine Pejakoviću, jednom prilikom ste rekli da nema rupe na putevima u Bosni i Hercegovini za koju ne znate, da ste bili u svakom gradu u ovoj zemlji, da vrlo dobro poznajete ovaj narod, da poznajete ovu zemlju za razliku od onih koji se deklarišu kao legitimni predstavnici naroda. Prvo pitanje vama a koje će biti upućeno svim našim sagovornicima - Ima li Bosne i Hercegovine?

Da bi odgovorio na to pitanje morao bi da znam šta je Bosna i Hercegovina, šta predstavlja taj geopolitički prostor koga neki smatraju domovinom, neki smatraju zemljom a neki smatraju ničim. To je to neminovno trojstvo koje nam se dešava ne samo u nacionalnoj podjeli nego i u podjeli mišljenja. Ako govorimo o domovini, nje nema. Ona ne može biti domovina bez obzira što je to za neke bolno i koji je stalno svojataju kao takvu. Ono što jeste BiH, ona je zemlja, dakle bez obzira htjeli to Bošnjaci, Srbi ili Hrvati i ostali, ona je zemlja i egzistira kao sadašnji komad jedne bivše zemlje koja se zvala Jugoslavija. Meni se dopada da kažem da Bosne ima kao zemlje, dakle gruntovno je ima, jedan kroz jedan, nije ničija, ne kaže slučajno da ona nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska već i srpska i hrvatska i muslimanska. Tako je to zapisano u knjigama, gruntovnim knjigama. Bosne ima, ali samo kao zemlje. O onima koji tvrde da je nema nikako, ne želim komentarisati. Smatram to neozbiljnim odgovorom.

* Pomenuli smo tu mobilnost koju imate radeći svoj posao. Radite ciklus vrlo gledanih emisija pod nazivom „ U ime naroda“, borac ste za narod. Koliko trebamo biti pošteni i fer prema narodu i da li mu možemo reći da nije kriv ni za što?

Ovdje u Sarajevu, koji je ili se bar tretira da je glavni grad, stvara se situacija gdje recimo dvije generacije nikad nisu bile u Banjaluci niti će biti. Da bude stvar još gora, ima područja u gradu Sarajevu gdje mnogi iz tog dijela Sarajeva nisu otišli u centar tog grada. Ja sam do svoje 15 godine obišao čitavu Jugoslaviju, jednu veliku prekrasnu zemlju. Sve sam obišao, jer su moji roditelji insistirali da znam u kojoj zemlji živim. U ovoj zemlji živi sigurno 70 posto mentalno nedoraslih ljudi koji nikad nisu bili nigdje osim ako ih neko ne protjera. I otjera. Moja tragedija je u tome što me niko nije pitao te 92-e, gdje ću ja, nego sam ostao tu, gdje sam na neki način rođen, i gdje sam živio i gdje sam stvorio porodicu. Ali mi je pripao najružniji dio Jugoslavije.

U Bosni je pedeset posto nepismenih ljudi. Ali pazite, ovdje nepismenost ne podrazumijeva da se neko ne zna potpisati nego da ne zna ništa. A svih tih 50 posto nepismenih ustvari glasa za ove još nepismenije, kao svoje najbolje predstavnike. I oni zaista jesu najbolji predstavnici tih mentalno potpuno neuračunljivih ljudi. To nisu ljudi koji žive, njima se život jednostavno dešava.

U ovoj drugoj polovini tu imamo 50 posto malo pismenijeg svijeta, ima jedan procenat od 10 posto koji bi i željeli neku promjenu, ali to u odnosu na cijelu amorfnu masu nije deset posto. Nekada je jedan čovjek u stanju da promijeni cijelu situaciju, ako to želi. Ali da bi napravio promjenu moraš znati s kim imaš posla. Da bi znao izliječiti čovjeka moraš ga dijagnosticirati, propisati mu lijekove.





* Vi upravo spadate u tu grupu, dajete dijagnozu ali i pripadate toj maloj grupi ljudi koji se zaista bore i koji se trude da ukažu na stanje onakvo kakvo jeste, ali i koji pokušavaju da ga mijenjaju – svojim radom, svojim monodramama, svojim pričama, u jednom trenutku ste bili i Alternativni visoki predstavnik, koliko Vam je važan taj angažman i koliko Vam je on oduzimao od Vašeg posla?

Ja sam tim svojim angažmanima uglavnom gubio, jer svaka žrtva podrazumijeva neki gubitak, negdje para, negdje ugleda. Ove stvari koje radim nemaju podršku velike većine kao kad glumim Pepu Bandića u „Osmoj ofanzivi“, a čak se i on sada gleda drugačije jer se ovi moji stavovi prebacuju na njega. Jer kad ja kažem za nekoga da je gad u politici, onda svaki gad sebe prepozna. A njih je većina. Tih gadova.

Jedan skorojević koji je do juče kopao nos bez manira sada sjedi u parlamentu. Ja treba da se divim njegovom pedigreu koji ima, a sutra ću otići u penziju sa 500 maraka kao osvajač niza nagrada. I ja treba da mu se divim. On je gad. I nemam druge riječi za njega. E sad, ako se taj prepozna iz državnog parlamenta, mene to raduje. Ali on ima svoju porodicu, svoju vilu, svog šofera, ljude koji ga opslužuju. I takvi meni viču eno onoga koji kaže da je naš gazda gad.

To je pitanje mentalne slobode ali ja moram na taj način etiketirati određene pojave u društvu jer ne mogu pristati na činjenicu da me čitav život predstavlja neko za koga nisam glasao.

Ko je kriv za to? Demokratija? Ne. To je kao da nekome daš uputstvo na engleskom a on ne zna engleski i on sad postupa po tom uputstvu. Takvo je naše shvatanje demokratije. U takvom stanju čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se žrtvuje.

Bilo je velikih izazova i ponuda, dovoljno je bilo dići ruke i priznati ja sam Hrvat.I sve bi time riješio. I egzistenciju i djecu. Ja to neću. Ja neću da me se generacije mojih potomaka i mojih predaka stide.

Ja neću da participiram u tome, neću da budem dio tog tala.

Ja ne vjerujem da će se za mog života nešto značajno dogoditi za moju djecu ali će mnogi koji su me poznavali, u budućnosti znati da su moji postupci i djela imali smisla jer su ti postupci tolerancije i nekog drugačijeg pristupa u ljudskom odnosu.

Bosna i Hercegovina je obilovala vrijednostima međuljudskih odnosa, međutim ovdje se nameću priče o zlodjelima, genocidu, pritom zaboravljajući na ono što je suštinska stvar koju ja hoću da branim a to je ljudski odnos. Na ljudskim odnosima je učinjen najveći genocid na ovim prostorima.

Iz tog ljudskog odnosa se njedri i priča o deset posto Jugoslovena kojih je bilo u Banjaluci ili u Prijedoru ili u Sarajevu ili u čitavoj Jugoslaviji. Oni su to nazvali najgnusnije - mješoviti brakovi. Ti kreteni, idioti koji su do te mjere drznuli pa su rekli da su djeca iz mješovitih brakova kopilad. Ja tvrdim da su oni, većinom, neuspjeli abortusi! Ti, koji upravo to tvrde. Bilo da su oni veliki Srbi, Bošnjaci ili Hrvati. I takvi se većinom u politici danas nalaze.

Oni nikad nisu trebali ni doći na svijet. Čovjek kome je glavno da bude Srbin, ili Hrvat ili Bošnjak nije zavrijedio da vodi politiku. U njemu nema ništa drugo do fesa, šubare ili ličke kape. Ili koje je već obilježje Hrvata. Kod njega nema diplome doktora ili profesora, to je njemu najvažnije, to mu je svetinja. Ma nije mu svetinja. Od toga ne može da se živi.

Kada takvi prestanu da misle na to, kada se tradicija ne bude čuvala u parlamentarnoj skupštini i udarajući šakom o sto da bi se dokazala nacionalna i nacionalistička bahatost, kada se budu branili postulati vrijednosti obrazovanja, nauke, kulture ili uspjeha u životu koji ne proizilazi iz toga što sam ja dobar Srbin, Hrvat ili Bošnjak već zato što sam dobar stručnjak iz svoje struke i dobar ljekar, radnik i komšija, e tada će biti Bosne biti. I kao domovine za sve.

A dok to ne bude, dok nas ti maloumnici predstavljaju samo kroz liniju da je neko Srbin, Bošnjak ili Hrvat dotle ćemo imati ovakvu situaciju.. A da ne govorimo od ovih koji su još gori od ove trojice a to su oni koji proklamuju vjeru na ovim prostorima. To je katastrofa.

Nema zlodjela koje oni sa miropomazanjem nisu posvetili. A sve je bilo u ime Svevišnjeg.

* Nažalost, ne znam da li je dobro to što ovako jednostavno i precizno predstavljate stanje našeg društva. Vi ste ostali u Bosni i Hercegovini, mogli ste otići, ali ste ostali, tu je i Vaša porodica.Često pominjete kako masa svijeta želi da ode iz ove zemlje, ovaj sistem koji stvara lobotomiju o kojem pričate kao da se ne bavi ljudima kao da ga narod uopšte ne interesuje. Na sličan način se, čini mi se, ponaša i međunarodna zajednica....

Oni su znali da Jugoslaviju treba rasturiti. Ne zato što tu žive Srbi, Hrvati ili Bošnjaci već zato što je Jugoslovenska narodna armija bila preopasna kao oružana sila, koja bi mogla napraviti neki nered. Ili bolje rečeno zavesti još veći red na ovim prostorima. To je najočitije bilo za vrijeme posljednjih pokušaja tadašnjeg premijera Ante Markovića koji je pokušao ustrojiti ovu zemlju ekonomskim odnosima i kada je bio na pravom putu da svrsta Jugoslaviju u red razvijenih zemalja Evrope i svijeta. To ni Rusima ni Amerikancima nije odgovaralo.

Rušenjem Berlinskog zida neko je morao obući krvavu košulju. Šezdeset miliona bahatih, prebogatih, egzistencionalno potpuno sređenih Njemaca i dvadeset miliona nikad fašizma oslobođenih Njemaca, koje su zbog toga Rusi terorisali i od njih stvorili još veće fašiste; kako je govorio Gunter Grass – spojiti to dvoje predstavlja veliku opasnost za Evropu i svetski poredak.

Ja sam bio u Berlinu kad se rušio Zid i vidio sam kako se čovjek reže žiletom od radosti. Kao da ga je neko zaklao. Ja sam sebi stalno ponavljao – neko će zbog ovoga obući krvavu košulju. Po principu vala, koji kada udari on obično ne donese najveću štetu u mjestu udara već tamo gdje je najslabija tačka. Upravo kod nas je bilo najslabije.

Bošnjaci, Srbi i Hrvati su samo poslužili kao obični igrači. Tako je počela velika utakmica rasparčavanja, razvaljivanja, uništavanja uz amanet i jednih i drugih. Uz „Danke, Genscher“ u Hrvatskoj i zahvaljivanje Rujama u Srbiji. Tako je krenulo, njemački interes je zavladao u Hrvatskoj a ruski po Srbiji. A nama šupalj nos do očiju. Tako krene mržnja. Ona je prvi faktor koji ima smisla kad je u pitanju uništavanje jednog prostora. I tad krene haos.

U to vrijeme normalan čovjek koji je završio fakultet kupi svoju porodicu i ide odavde. Niko još nije prebrojao koliko je tih koji ne pripadaju ni jednom ani drugom ni trećem korpusu, otišlo iz ovih gradova, uključujući i Zagreb i Beograd. A otišao je najpametniji i najobrazovaniji svijet. Dodajmo, uz njih i onaj napaćeni, ozlojađeni, opljačkani i silovani narod.

Tako je Amerika dobila puno bolje stanovništvno nego što im dolazi iz Ugande ili Sudana. Multietnički potpuno spremnih na posao, na rad, na manire. Ko je ovdje ostao? Ja. Ne zbog zablude, već zato što ću možda i otići. Onog časa kad ne budem imao prilike da nešto kažem na javnoj sceni a to će se desiti vrlo brzo jer ću slijedeće godine najverovatnije u penziju, dakle biće mi uskraćena mogućnost da djelujem tamo za šta sam i obrazovan i za što sam stekao taj ogroman ugled. Kada mi se ne pruži više mogućnost da iskazujem svoje stavove po televiziji, kojekuda, onda naravno da ću negdje završiti. Ne znam gdje. Ali ovdje sigurno neću živjeti. Niti želim da živim.

Zbog bahatosti većine, koja je i više nego očigledna ovdje u gradu koji preferira da bude multietnički a on to nažalost nije, kao što to nije više ni Banjaluka. Isti je to slučaj. Banjaluka jedino ima šanse u tom svom geopolitičkom položaju koji je božanstven, za razliku od Sarajeva, koje je, što se tiče komunikacija, rupa rupe...



* Kako ste rekli, razmišljate da odete. Jedno logično pitanje za sve one koji su planirali da odu a svo vrijeme su bili u Bosni i Hercegovini - zašto niste otišli na početku. Na početku ste se borili za Bosnu i Hercegovinu, nudili ste svoje ideje i svoje riječi da se spasi mir i da se sačuva društvo kakvo je bilo prije i danas ste ovdje dvadeset godina poslije. Da li će biti poraz ili pobjeda ako Josip Pejaković ode iz Bosne i Hercegovine?

Neće biti poraz, zašto bi bio? Ja sam učinio sve, ali bukvalno sve. Osim što nisam niti ću položiti život na oltar domovine jer ja je nemam. Bosna i Hercegovina nije moja domovina. Da se razumijemo, to su stvari oko kojih ne želim da se prostituišem. Ja sam imao majku, sad ne mogu imati drugu majku. Ona se sa razlogom zove maćeha. Ali nemam oca da bi mi tu maćehu doveo.

Ima ljudi koji to mijenjaju, prvo im je domovina Jugoslavija, danas je to Bosna i Hercegovina pa će mu sutra domovina biti neka mala treća državica. Ja to ne mogu. Ja sam rođen u Jugoslaviji ali nisam bio spreman da položim život na oltar ni te Jugoslavije. Smatrao sam da je nekako pametnije preživjeti.

Kada sam govorio o Bosni i Hercegovini onda sam o njoj govorio isključivo i samo u sastavu Jugoslavije. Ja je nikad nisam veličao u smislu samostalne države. Ne bi mi napamet padalo. To je ludost.

Ali kad se već dogodilo to što se dogodilo, kada mi je nasilnički dodijeljena kao mjesto gdje mi je spavaća soba onda sam želio da taj prostor uredim, da ga namjestim. Ni to mi nije dozvoljeno.

Sve sam uradio.

Sad zagovaram da se napravi neka unija bilo koje vrste između Bosne, Srbije i Hrvatske. Jedina sretna zemlja može biti zemlja u kojoj su u nekom zajedništvu i Srbi i Hrvati i ovi ljudi iz Bosne.



* Zar ne mislite da će većina reći kako to nije tačno, kako smo svi mi različiti, mi nismo isti narod. Zar ti principi „mi nismo isti“ nisu bili razlog da se ubijamo među sobom...

Zbog toga sam i govorio o pokretljivosti, jer to je Bosna i Hercegovina. Ja znam vrlo dobro gdje je koji izvor, a kamoli gdje je koja tabla. Zamislite koliko sam ja neravnopravan u odnosu sa nekim kretenom koji sjedi u Parlamentu, koji smije otići samo iz svog mjesta u Parlament, koji ne smije sjesti u ćevabdbžinicu na pola puta jer se plaši zbog svoje nečiste savjesti upravo zbog politike koju spominjete. Njegova je zadaća da ubjeđuje svoje da su oni drugi loši a da su ovi dobri. E tako ne može.

Meni je bila čast živjeti zemlji u kojoj su me svi dočekivali za onim „evo ga onaj naš“.

E, a nakon što smo se međusobno mrzili, pubijali došli se John i Fritz, koji su se ovdje počeli ponašati kao dreseri za pse bez pedigrea. Jer Visoki predstavnik nije ništa drugo nego dreser pasa. A ovi ništa nisu bolje ni zaslužili ali nisu ništa ni naučili.

I šta preostaje čovjeku koji ostane takav sklupčan u to svoje ogorčenje, koji se presabire i žali što tad, kad se pripucalo, nije pokupio svoju malodobnu djecu, dva sina, koji će kasnije imati mnogo problema u ovom gradu.

Da sam otišao u martu te 92-e, kad mi je to bilo nuđeno, mogao sam da zaradim toliko novaca, igrajući predstavu „On meni nema Bosne“. Ja sam tu predstavu na isti način igrao te 74-e kao što je igram danas. Danas je ni ne igram, jer nemam kome.Ja nemam više kome ni zapjevati tu pjesmu o Banjaluci, te 2002. godine kada sam je pjevao kod vas u emisiji je bio posljednji pokušaj.



* Vi nastavljate da obilazite ista mjesta koja ste obilazili i prije rata, i dalje se hvalite svojim prijateljstvima i ne odričete ih se. Koji je to recept i zašto tu vrstu recepta ne mogu primjeniti i ljudi o kojima smo upravo pričali a koji se i dalje mrze i koji uče svoju djecu da se mrze?

Ako čovjek izabere javnu scenu onda mora paziti šta govori, kakve poruke šalje. Ja imam potrebu da stvari dijagnostificiram do kraja i da kažem ljudima da treba da mijenjaju svoje mišljenje. Da je obmana da ljudi ne mogu da žive jedni sa drugima. Oni ne mogu da žive jedni sa drugima samo ako im ne daš mogućnost da žive. A normalno je da ne mogu da žive zajedno ako između njih ne postoji nikakav prostor, nikakva škola nikakva bolnica, nikakva fabrika, to je bilo vezivno tkivo prije rata i razlog zbog kojeg su ljudi zajedno radili i živjeli. Sve je uništeno. Danas ljudi žive jedni pored drugih i osim psa u dvorištu , među njima nema ništa. Ljudi nemaju para da idu jedni drugima ni na kfau, jer da bi nekome otišao moraš mu kupiti kilu kafe i šećera. Oni su učinili da ljudi nemaju para.

Interes je jedini lijek protiv pojava o kojima vi govorite. Danas ne postoji interes da se stvari počnu mijenjati.

Ovaj prostor nije dorastao demokratiji ni u kojem pravcu, ovaj je prostor sazrio za protektorat, on je samo egzistirao kao dio nečeg većeg. Ono što sam govorio „On meni nema Bosne“, to sa ovim prostorom a pogotovo sa ovim stanjem nema nikakve veze.



* Naš prvi susret bio je u Banjaluci, danas razgovaramo u Sarajevu, iz Vaših stavova je jasno da ne možemo pretpostaviti gdje ćemo voditi potencijalni treći ja se nadam da će to biti ovdje, u Bosni i Hercegovini... Bili ste poprilično jasni u ovom što ste govorili. Ljudi Vas zbog Vaših stavova ili vole ili mrze.Volio bi da od vas iznjedrim zrnce nade za ovo društvo. Gdje vidite nadu da će za 10 godina stanje biti barem malo bolje...

Ja sam prije govorio kako na ovim prostorima tri majke rađaju jedno dijete. naravno kao rezultat tog poroda mora biti Frankenštajn, mora biti debil. Nažalost, takva BiH se danas pravi i ja ne vidim nikakvo rješenje za samostalnu Bosnu i Hercegovinu. Ne dogodi li se bilo kakva unija, ekonomska, carinska, ili interesna između Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ostaćemo da tavorimo u svojim vlastitim zabludama u tri potpuno odvojena prostora koja su danas na sceni.

"BANJALUKA GRAD ZENA"

Procitao sam ovaj clanak, cim je izisao i nisam ga htio komentarisati. Medjutim dosta vas mi ga je poslalo na e-mail ocekujuci komentar. U prvom citanju, ja ga zapravo nisam ga ni mogao procitati do kraja, jer sam osjetio me ljuti i nervira. Pomislio sam da je predlagac neki novodosli, pa ne shvata sta znaci kad se za Banjaluku kaze " grad zena"; koji ne shvata da kad smo mi to izgovarali da smo to radili s ponosom i postovanjem, jer u tu kategoriju su spadale i nase djevojke, nase sestre, mame, tetke, ujne, prijateljice...

I onda pogledam ime predlagaca. Pa ja njega znam! Dijete odraslo u Banjaluci, u Kaporovoj. Otac mu bio inzinjer u Cajavecu.  Cak sam i radio s njim. E to banjalucko dijete, sada vec odrastao covjek, predlozi ovu glupost koju ne mogu ni da komentarisem vise. Vi procitajte, pa kazite sta mislite.

http://www.nezavisne.com/dogadjaji/hronikagradova/66018/Banjaluka-grad-zena.html

LJUBOMIR ZIVKOV: PRONOSENJE SLAVE (PESCANIK)

O ovoj temi sam na slican nacin jos davno razmiljao i pitao se kome trebaju te penzije sportista, umjetnika, naucnika, te pensionerske organizacije naucnika, umjetnika, sportista koje nikome, osim njima samima ne sluze ama bas nicemu. A kostaju! Koga? One koji nikada nece uci u taj krug i koji nikada nece uci u neku od zgrada koja je pokljonjena zasluznima. Pa ko je tu onda zasluzan?

Po prvi puta sada nailazim na tekst na ovu temu.

Ali da ja dalje ne razglabam, preporucujem vam da procitate ovaj clanak Ljubomira Zivkova, koji istina govori o Srbiji, ali je on univerzalan i veoma lako se moze primijeniti na svaku drzavu, drzavicu, pokrajinu i sta ti ja znam sta sve jos ne...



*************************



Rus Vladimir Ladižanjski osvojio je srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu, ali je pri tome izgubio život. Da nije umro mogao bi uz specijalnu penziju da živi još pedeset ili sto godina, jer je Rusija i majka i pravna naslednica SSSR-a, zemlje koja je čovečanstvu uz tolike druge izume podarila ideju zasluyhnykh artistov i zasluzhnykh sportistov. Najrevnosnija baštinica te ideje (koju je kolos poput SSSR kojekako i uspevao da sprovede u takozvani život) jeste Srbija, država kladionica, marketinga, portparola, koju hoću reći nema ker za šta da ujede, a koja svojim zaslužnim sportistima (kao god i umetnicima, naučnicima i državinim službenicima) hoće da obezbedi rajsko živovanje zbog toga što su slavu Srbije proneli po svim meridijanima. Kakvu slavu, šta je to slava, može li se slava pronositi i šta je svrha toga pronosa – to kao da nikog živog u ovoj smušenoj zemljici ne zanima.

Rus Vladimir Ladižanjski osvojio je srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu u dužini boravka na sve većoj i većoj vrućini, zagreje se sauna, dogreva se preko sto stepeni a takmičari sede unutra pa ko duže izdrži i ko otrpi veću vrelinu pobeđuje, ne možeš sportskoj disciplini ni ime da daš: sauanrstvo, saunašenje...

Uglavnom je u finalu nesrećni Rus umro: na korak od njega, ali u rashlađenoj prostoriji, sedeli su olimpijski lekari. Njegov sportski rival, Finac koji je hteo da pronese slavu svoje zemlje, prenesen je u bolnicu sa teškim opekotinama, organizatori još dugo neće moći da mu okače lentu i zlatnu medalju, pretpostavljam da je potonji pobedio, pošto je drugi finalista izdinstan na najsvirepiji način otišao u neki svet gde nadam se nema besomučnog takmičenja.





Daj, čoveče, to je bio nesrećan slučaj, kakve to veze ima sa našim sportistima koji su nas proslavili divnim i bezopasnim sportovima... - Jeste ovo bila nesreća, ali pre nego što se ona desila zar se iko upitao: kakvo je ovo takmičenje, čemu služi, šta donosi samom sportisti i šta je tu uopšte sportsko? Gde su granice ljudskih mogućnosti, to kad čujem od sportskih novinara tri dana sreće nemam! Vrhunski sport vidim kao vrhunsko preterivanje i smatram ga općenito nezdravim. Želja za publicitetom i ogroman novac koji se smeši uspešnima nagoni mlade ljude da se iznuravaju pa i da štošta reskiraju, ali im ja za to ne bih davao specijalne penzije.

Čak i kad bi se radilo o kraljici sportova tj. fudbalu, kad bi orlovi na olimpijskim igrama osvojili kakovu medalju ne bih im nikad dao zaslužnu penziju! To što si u jednom trenutku bio na krovu sveta, što si slušao i pevao himnu svoje zemlje, što ti je uručena medalja, to ti je plata! Ako si dobro igrao za sebe si prvog igrao, proneo si svoju slavu, a ne moju koji sam te bodrio iz nekog kafića. Kad fanfare utihnu, gledaj šta ćeš, potpiši višemilionski ugovor sa nekom kapitalističkom fudbalskom tvrtkom, a ako ti je karijera na zalasku uči za trenera, idi na zanat, studiraj, radi šta znaš, ali nemaš još ni trideset godina i ne slažem se da ti od tvoje četrdesete ja dajem penziju triput veću od prosečne zarade nekoga ko ne pronosi slavu nego radi u fabrici, na građevini, u gradskom zelenilu ili u domu zdravlja!

Što je najlepše, mnogi sportisti i jesu blagovremeno mozgali o svojoj nesportskoj budućnosti, većina se priklonila ugostiteljstvu, mnogi su postali treneri, država mora da je i njih prijatno iznenadila obznanivši da će svaki osvajač medalje ako je pregurao četrdesetu dobijati penziju od mislim sto deset hiljada dinara. Vredni poslenici ministarstvu sporta prebrojali su kompletan naš medaluk i, gle, imamo više od petsto medalja, nosioci su slava bogu živi i sad mogu da planduju do mile volje: jedan svetao trenutak u sportu dovoljan je za ceo život, pa zašto?! Ih, Ljubomire, nije to bilo koji trenutak, nego se zahvaljujući tome sportskom pregaocu ili geniju vijorila naša zastava, pa koja je i kakva je ta naša zastava, da je obaspem poljupcima i suzama, hoće li Srbija hraniti i dvoriti i sportiste koji su proneli slavu mrske Jugoslavije? Izdržavajući sama tolike šampione Srbija dovodi ostale republike a danas samostalne kneževine u neravnopravan položaj!



Šta sam ja dobio time što je čovek iz moje ulice u Farkaždinu (Duško Epifanić) pobeđivao na saveznim i međunarodnim takmičenjima u streljaštvu? Nisam ništa dobio, a nisam ništa ni zaslužio. I kako je Duško mogao proneti slavu Farkaždina po svim uporednicima? Je li mesno lovačko društvo dobilo novac od ministarstva sporta da odneguje još kojeg strelca koji se neće odavati krivolovu nego će na olimpijadama da pogađa krugove? Je li u našoj školi osnova streljačka sekcija, da ne kažem streljački odred, kako bismo svi postali vrhunski snajperisti? U Farkaždin nije došla čak ni televizija da snimi selo koje je rodilo prvaka, jedva da smo i struju dobili, slava koju je Duško postigao njegova je lična, dok njegovom rodnom mestu ne pripada ništa.

Isto se to, ama potpuno isto, događa sa Srbijom, ili ma kojom drugom državom. Neće uspeh njene reprezentacije ili pojedinca ništa promeniti, može Ana Ivanović opet da postane prva ili druga, neće zbog toga da nam dođe više turista ili investitora.



Naša se vrhuška opija šampionstvom, sebe vidi kao elitu i hoće da se bratimi sa drugim elitama, našu vladajuću klasu ne zanima masovan, amaterski, dečiji i školski sport, nju uzbuđuju samo rekordi, ona razmišlja samo u simbolima dok ju običan živalj koji nema dovoljno igrališta, bazena i biciklističkih staza ne interesuje, to je samo prirodno odgajalište glasača.

U centru Brna gledao sam ceo dan kako se na ogromnoj strunjači koja zaprema pola trga smenjuju ekipe malih hokejaša, fudbalera, karatista, neki su očito u sportskim društvima, neki su iz škole tu dovedeni na fizičko, imaju među prolaznicima pomalo i publike, ali se prvenstveno oni igraju, svaki petstoti biće reprezentativac Češke, ali meni su važniji, a reklo bi se i tamošnjoj državi, ovih 499 koji neće nikad postati profesionalci. Naši bi rukovodioci samo pobednike, da im oni organizuju dočeke i da im uruče ključeve od stana, a sad evo i penzije, pa nesrazmerno je da za nekoliko godina treniranja i za jedan svetao trenutak na takmičenju dobijaš od države triput više para nego čovek koji je završio školu i onda radio četrdeset godina. Zato i ne govorim o sportistima koji su negde zaradili milione dolara, nego ja ne bih dao specijalnu penziju nikome: bavio si se sportom, umetnošću ili naukom - na svoju odgovornost. Da, ali ja sam bio olimpijski šampion, čestitam, to mora da je bilo prijatno, ali sad si isto što i drugi!



Državni visokonameštenici moći će da zadrže po dva radna mesta, sa čim se vidim sad ne slaže ni sam Boris Tadić koji ne znam hoće li ličnim primerom postideti tih pet hiljada pohlepnika, ili će reći: „Ja jesam predsednik i DS i Srbije, ali ja na oba mesta takoreći volontiram, uostalom, qoud licet Iovi non licet bovi... „



„Peščaniku“ se u mom ličnom pristustvu otvoreno i neretko spočitava da ne predlaže rešenja, ne nudi terapiju nego samo uznemirava javnost izricanjem dijagnoza koje su svaka crnja od prethodne, evo dakle predloga.



Da se nijednom umetniku, nijednom sportisti i nijednom naučniku ne da specijalna penzija. Čovek koji je toliko nadvisio okolinu mora biti sposoban da mimo tog svog grandioznog umetničkonaučnog dela (otkrića, rekorda, pobede i sl.) radi nešto od čega će živeti.



Da se ako Boga znamo ne dodeli kabinet, službeni auto ni sekretarica Milanu Milutinoviću (sozercanie nepotrebno).

Da se SANU raspusti, da se nikom živom ne isplati više nijedan tzv. akademski dodatak, da se svi velikani smesta isele iz kabineta kako bi velelepna zgrada na krasnom mestu dobila i krasnu namenu: tvrdim da je SANU posve nepotrebna i da se ništa ne bi desilo kad bi onda bila naglo i trajno raspuštena.

Pazi molim te, a Francuzi, Rusi i toliki drugi narodi imaju akademiju! - Neka imaju! Mogu da navedem i države čije stanovništvo sasvim lepo živi bez akademije nauka i umetnosti, ali kad bi i sve države imale svak svoju SANU ja bih mislio da nama naša SANU ne treba: ništa nam ne daje i njenim se ukinućem ne bi ništa poremetilo (osim u životu njezinih razmaženih i precenjenih članova, za šta je krajnje vreme).

Ako gadno grešim, ako bi se nebo srušilo kad bi sportistima, umetnicima i naučnicima bile ukinute feudalne privilegije, neka se sruši.



Na moju odgovornost. I na moju glavu najpre.



Peščanik.net, 12.08.2010.

BANJALUCKI TRAPIST STIGAO DO KINE

Mario je poslao tekst o siru Trapistu objavljen nedavno u Startu. U prvi mah mi se ucinilo da sam ovaj tekst negdje vec citao. Vjerovatno je to bio neki drugi tekst o istom siru koji je po svijetu proslavio i red Trapista ali i Banjaluku u kojoj je samostan smjesten.

U Banjaluci u samostanu Marija Zvijezda žive svega dva redovnika - trapista i prave sir trapist čiji je izvorni recept, na papiru, već više stotina godina pohranjen u Parizu. U stvarnom životu, u svakom samostanu samo jedan redovnik zna recept koji, kada dođe vrijeme, po nalogu starješine samostana, prenosi jednom redovniku odabranom daje dalje čuva.



- Sir trapist je izvorno nastao kod redovnika trapista i logično je da se pravi u samostanu jer mi smo redovnici trapisti - kaže pater Tomislav Topić



Trapisti kao red su nastali u Francuskoj u 17. vijeku od benediktinaca cistercita koji su se 1663. godine, u reformskom procesu, podijelili na cistercite i cistercite strožeg opsluživanja koji su nastavili da žive u Normandiji u samostanu Notre Dame de La Trappe, po kom su i dobili naziv trapisti. Ova refoma je počela 500 godina prije podjele, a cilj je bio uvesti veću disciplinu u tadašnji život monaha. Tako danas trapisti ili cisterciti strožeg opsluživanja život provode u molitvi i radu i to uglavnom fizičkom, imaju zavjet šutnje i žive odvojeni od svijeta. U svijetu djeluju više od 100 muških trapističkih samostana i 72 ženska.

Marija Zvijezda je jedini trapistički samostan u BiH. Sadašnja dvojica tamošnjih redovnika trenutno imaju nekoliko mladića zainreresovanih da pristupe redu, pa će možda neki od njih, ukoliko postane trapist i ukoliko ga starješina samostana odabere, dobici pravo i obavezu da nastavi da čuva i recept za sir trapist.



- Sada imamo četiri ili pet mladića koji su zainteresirani za trapistički red i vidjećemo, možda neko od njih ostane i naslijedi recept, ali mora biti redovnik trapista i imati položen vječni zavjet. Poglavar samostana odredi ko će proizvoditi sir, a dužnost svećenika je da radi, moli i sluša, pa samim tim i prihvati obavezu čuvanja tajne recepta - kaže Topić.



Inače, za proizvodnju ovog sira, od muže do jela, potrebno je oko tri mjeseca, a za jedan kilogram sira potrebno je 10 do 12 litara mlijeka, u zavisnosti od kvaliteta. U hladnjači sirane samostana, na četiri stepena celzijusa, on može stajati i godinu dana, ali van komore - četiri mjeseca. Iako je trapist sinonim za sve masne, tvrde žute sireve, pravi trapist je samo jedan i od drugih se razlikuje po tome što je kolutastog oblika, glatke kore, žućkaste boje, mirisa čistog i specifičnog po mlijeku, slatkastog ukusa, umjereno slan i lako reziv, pojašnjava pater Topić.



- Na tržištu se može naći mnogo sireva koji nose naziv trapist, ali svi osim našeg su samo ime i lako je primijetiti razliku. Drugi proizvođači siru nerijetko daju naziv trapist vjerujući da će ga tako lakše prodati jer je trapist najpopularniji i najprodavaniji. Ali, kvalitet je drugačiji - kaže Topić.



Ova mala sirana godišnje proizvede oko 20 tona trapista i prodaje ga uglavnom u BiH i Hrvatskoj, no sir ode i mnogo dalje.



- Mi smo slali sir i u Kinu, a ljudi koji nas posjete i kupe sir odnesu ga i u SAD i u zemlje Evrope, ali iz BiH je problem izvoziti zbog strogih procedura u drugim zemljama i iako mi imamo sve potrebne certifikate, onaj ko uvozi treba dobiti odobrenje od svoje zemlje - kaže Topić.





(objavljeno u Startu br. 303)

BRUJA: OVAKO PJEVAJU MALI SICANI SLAVUJI

Ovo vrijedi pogledati:

http://www.youtube.com/watch?v=tLxqSYwvOWQ

ROGERS CUP U TORONTU

Juce je zavrsio Canadian Masters ili kako ga od 2005.g zovu Rogers Cup. Na turniru su igrale sve zvijezde svjetskog muskog tenisa  na celu sa Nadalom, Djokovicem, Federerom i Murrayem.



Ostvarilo se ono sto su organizatori i publika prizeljkivali, da bas ova cetvorica igraju polufinale. Prizeljkivano finale Nadal – Federer ipak nije igrano jer je u polufinalu Murray pobijedio Nadala. U drugom polufinalu Novak Djokovic nije ponovio igru iz finala 2007, kada je u nezaboravnom mecu pobijedio Federera i

osvojio turnir. U prilicno izjednacenoj igri, i uz njegovo prilicno nerviranje popraceno jos jednim lomljenjem reketa, Federer j pokazao da jos uvijek nema namjeru odustati od borbe za prvu poziciju na svjetskoj rang listi.

Ovogodisnji turnir ce ostati zabiljezen i po pokusaju dva najbolje plasirana igraca na svjetskoj listi, Nadala i Djokovica, da igraju u paru. Rezultat tog pokusaja je razalostio organizatore, sponzore a i publiku, jer su ih u dva seta, prilicno glatko pomeli kanadski teniski poletarci Raonic (nase gore list) i Pospisil.

Poznato je da je tenis sport za siroke narodne mase, i cijena karata turnira je prilagodjena tome da ga te iste mase mogu gledati u zivo. Najjeftinija karta za finale, za ona mjesta bliza bogu nego terenu, odakle igraci izgledaju kao kursor na monitoru racunara, je $130. Karte za pet redova nize, odakle se jos uvijek nisi siguran li je igrac odigrao forhand ili beckhand su preko $200.

Cijene sjedista blizih terenu rastu, ne srazmjerno, vec eksponencijalno.



Ja radije gledam taj turnir na TV, a pare potrosim pametnije. Stvar ukusa i pameti. I ne samo toga. I dubine budjelara, jer evo jedna mi prijateljica poslala sliku Nadala koju je ona napravila, i kaze da je sjela tako da vidi sta tog covjeka muci kad stalno izvlaci sorts, sto bi, uz svo postovanje prema ovom divnom sportisti, on ipak trebao prestati ili bar smanjiti. Jer ipak je to postalo malo neukusno. Zamisljam kako ce izgledati teniski mecevi buducnosti, kad neki novi klinci, koji sada upijaju i  kopiraju svaki Nadalov potez, dodju do Mastersa.

 

I na kraju finale Murray - Federer, odigrano po nesnosnoj vrucini. Mec vise puta prekidan zbog kise. Organizatori srusili svjetski rekord u brzini susenja terena.  I sto je zanimljivo. Gledam mec na TV, 5 - 10 km udaljen od mjesta gdje se igra. Nad terenom  tamni oblaci, saspu pljusak pa se razidju, a kod nas, cijelo vrijeme suncano.

Na kraju je Murray prilicno lako, mada to rezultat ne potvrdjuje, pobijedio i time po drugi put za redom osvojio Canadski Master. Meni je Murray pomalo cudan igrac. Mislim da od svih igraca sa vrha svjetske liste taj igrac ima najmanje navijaca sirom svijeta. Jednostavno, takav je. Ne izaziva uzbudjenje. Meni djeluje kao automat. U svakom slucaju, ovaj turnir je odigrao veoma ubjedljivo i ni jednom suparniku nije dao nikakvu sansu. 

P.S. Za vas koji ste ovaj clanak procitali do kraja Bruja je pronasao i nagradu. Pogledajte klip:

Roger Federer gadja flasu na glavi

MARIO: DRUGI UGAO (1)

Mario nam postavlja jos jednu zagonetku.

Slika dijela Banjaluke; nama poznatog, ali uz drugog ugla.

Vidim parking je na temeljima srusene zgrade. 

Ne, jos nisam odgonetnuo gdje je to. Ali ne odustajem.

A vi?