U ovo vrijeme elektronskih knjiga rjeđe se susreću klasični bibliofili. Neki dan sam upoznao baš takvog oduševljenog saznanjem da je u Banjaluci objavljen novi reprint "Vrbaske uspavanke" (bez štamparskih grešaka) naše Nasihe Kapidžić Hadžić. Susret se dogodio u dijelu Bosne koji je podijeljen na kantone, a moj sagovornik - poznavalac poezije i nasljednik velike privatne biblioteke, na svoju djecu je prenio ljubav prema stihovima banjalučke pjesnikinje.
Na njegovu: “Ponosim se što sam poznavao tu lijepu i dostojanstvenu ženu”,
odgovorim da je Nasihina sestra Beba baš mene uključila u projekt posljednjeg izdanja poznate knjige. I tako nepotrebno uletim u problem. Izdavač propao a ja želim pokloniti knjigu.
Inače, u Banjaluci se od prije nekoliko godina u avliji Nasihine rodne kuće, na Stupnici, organizuje pjesnička svečanost „Vezeni most“, most od stihova i cvijeća koji spaja ljude. Jedno ljetnje popodne u okviru susreta Banjalučana nesretno nazvanih dijasporom pjesnici napune bašču; ljubitelji poezije i Grada na Vrbasu u cvijeću i šimširu aplaudiraju pjesnicima...
Nasumce odabrane slike s nekoliko posljednjih Susreta...
VEZENI MOST
Kad jednom dođeš u grad od lišća
da budeš naš najdraži gost,
vidjećes kako obale travne
na ruci drže most.
Most vezen žicom svilenom, tankom,
u sedam boja tkan;
ogledalo mu zelena rijeka,
a ukras sunčan dan.
Vjetar ga njiše k'o voda čamce
svezane u plićaku;
rojevi svitaca nad njim se pale
pa blista i u mraku.
A pod njim čudni orkestar ljeta
s dva cvrčka u duetu,
oglašava se svake noći,
ljepši od svih na svijetu...
Kada nam dođes u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
preći ćeš i ti korakom lakim
vezeni, vitki most.
Nasiha Kapidžić-Hadžić
U Nasihinoj bašči kraj Vrbasa
K'o sunce grije rima,
da mrzlo ne pada inje
po cvijeću i po snima
iz bašče pjesnikinje.
Dok stoji kuća stara,
k'o pjesma nasred svijeta,
i neka davna šara
ovdje će da procvjeta.
I iz te mrve boje,
iz tog prvotnog glasa,
ovdje se vječno roje
žubor-pjesme Vrbasa.
I sagni se, potraži
kamičak-riječ sedara,
biće ti odmah draži
taj svijet dječijih šara.
Ismet Bekrić
Nasihi
U Tvojoj pjesmi grad je sav od lišća,
Dobrote ljudi, cvjetna vodopada.
Kao da si znala da dolaze studi
Vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.
Ti si otišla, u svojoj dobroti
Preko ruba svijeta, da u čistoj vodi
Opereš ruke svem zlu i prostoti,
Da trudna trešnja bijeli cvijet rodi.
Po cijelom svijetu, ljudi tek u mašti
Nose svoj grad, k΄o izgubljen broš.
Nađu ga u pjesmi, tvojoj rodnoj bašti
Gdje je lijepo biti pod šimširom kokoš.
Vrbas popodio snutkom i oblutkom
Od brda do brda luke i sećije,
Ti pjesmom tkala mekane serdžade
Misleći na bose noge dječije.
Snovima izvezen trenutak ljepote
Ostade u pjesmi, u sehari ruha.
Tajanstvo priča, ušuškani kutak,
Kriška zavičaja, kao toplog kruha.
Otišla si da prebrojiš zvijezde.
Da svakoj daruješ haljinu od tila,
Da izvezeš nebo onim što si snila,
Da se ljepota ne bi izgubila.
U Tvojoj pjesmi grad je sav od lišća,
I rijeka k΄o suza u oko Ti pada.
Kao da si znala da dolaze neka
Vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.
Enisa Osmančević Ćurić
4.12.2003.
No comments:
Post a Comment