GENERAL JOVAN DIVJAK

Hapsenje generala Jovana Divjaka je samo epizoda, ona danasnja,  iz zivota ovog generala i zivota Bosne i Hercegovine nakon rata devedesetih. Diskusije koje se sada vode, odredjene nacionalnom pripadnoscu, cine dubljom i onako duboku nacionalnu podjelu u Bosni. Zivot i sudbina generala nisu tipicni za Bosnu i Hercegovinu. General Divjak je atipican po mnogo cemu, a posebno po tome jer je Bosanac koji nije posao sa svojom nacionalnom maticom, i koji se u oluji rata i nakon njega ponasao drugacije. Ovaj general nasao se medju malobrojnima koji, ne samo sto su osudjivali ili se suprotstavljali politici kao i agresiji vojske svoje nacije, vec je dodatno vodio vojsku koja je ratovala protiv neprijateljske vojske njegove nacije. Svojim opredjeljenjem, Divjak je bio osudjen da bude i heroji i izdajnik u isto vrijeme. Za njega u Bosni, nema, i ne moze biti sredine. A Bosna se od Dejtona na ovamo samo krpi. I dok se jedna zakrpa nekako uz "natcovjecanske napore" zalijepi, dvije druge pocnu pustati vodu. Hapsenje generala Divjaka, osude tog cina, podrska i oslobodjenje uz kauciju, su samo jedna od tih rupa. A zasto je Bosna bas ovakva kakva je ima hiljade razloga.  Nema cak ni dogovora o tome kakav je bio rat u Bosni. Misljenja su dijametralno suprotstavljena. Od toga da je samo agresivni a ne gradjanski, do toga da je samo gradjanski a ne agresivni. Nema sredine. Jer zaboga, svi su se samo branili od onih drugih koji su samo napadali. A taj rat je bio i gradjanski i agresivni u isto vrijeme. ( Ustvari, vise od icega bio je seljacki.) Ko je sve bio agresor u Bosni? To je vec nova tema i razlog za novu rupu. Ono sto je sigurno, taj rat nikada nije zavrsen. Odlukom i pritiscima izvana, neprijateljske vojske su se samo „zaledile“, kao sto se ekran kompjutera zaledi na jednoj slici. Kompjuter, zvani Bosna nikada nije popravljen kako treba. Ona zaledjena slika iz zadnjeg dana rata i dalje lebdi nad Bosnom.

U Bosni nikada nije doslo do iskrenog razgovora izmedju zaracenih nacija, pa stoga ni do medjunacionalnog pomirenja. Nikada nije stvorena potrebna vecina, niti na jednoj strani, koja ce na primjer bez uslovljavanja rascistiti sa zlocincima na svojoj strani. Jer zlocinci su zlocinac, pa ma kome pripadao. Ali strah sta ce se desiti ako mi to i uradimo a oni drugi nam podvale i ne urade ili samo zamaskiraju, je jaci od icega cak i kod onih koji su nekada trezveno razmisljali. Nikada nije ozbiljno radjeno na povratku povjerenja na istinskom priblizavanju. Povjerenje se ne gradi parolama. Ono se zasluzuje djelima. A tih djela nema ili ih je toliko malo da ne mogu pokrenuti kriticnu masu. Pitam se kako to funkcionise na primjer Predsjednistvo Bosne kad u njemu, evo vec petu godinu sjede, rade i „saradjuju“ dvojica oficira dvije neprijateljske vojske, odlikovanih najvisim odlicjima svojih strana. Da li su njih dvojica ikada razgovarali o tome? Da li su se „pomirili“, oprostili i zakopali ratne sjekire? Da jesu, bila bi to divna prica o otvaranju nade za buducnost zajednickog zivota. Mozda ja zivim suvise daleko, pa nisam informisan, ali tu pricu nisam cuo niti citao. Da li cu ikada?



Prica o genaralu Divjaku me potice da razmisljam o tome kako se ovakve price konstruisu i prave i podsticu da bi ubilo i ono malo nade da ti narodi u Bosni mogu zivjeti zajedno.



Izgleda da je malo i premalo onih koji bi pricali divne ljudske price i primjere kakva je ona o Srdjanu Aleksicu iz Trebinja.



Ako vec niste, procitajte neka od misljenja objavljenih povodom hapsenja i oslobodjenja generala Jovana Divjaka objavljenih u

e-Novinama

Nezavisnim Novinama

Dnevnom Avazu



Necu dalje...