IMELA

Otvorim nedavno Cajin Uzbluz i ugledam nasmijeseno lice Imele. Onakav kakvog ga znam. Ako bih sada napisao da je to Ismet Zeljkovic, vjerujem da bi samo rijetki povezali o kome se radi. Jer tom covjeku su i ime i prezime i nadimak bili samo Imela. Sigurno i ubjedljivo, bez premca, najduhovitiji covjek banjaluckog asfalta. Iza ovog njegovog osmijeha ocekujem da kaze nesto da zabavi drustvo svojom vrckavom i uvijek duhovitom dosjetkom. Taj covjek ima salu za svaku zivotnu situaciju, za svakoga.

Sjecam ga se od njegovih djecackih dana, sa coska Strosmajerove i Tesline. Nije zavrsio neke visoke skole; zanat. Zaposlio se i radio u Jelsingradu. Predvece odlazio na korzo, Parkic. Druzio se. Odlazio na utakmice fudbala i rukometa. Medju navijacima bio zvijezda. Taj covjek ima inteligencije za pet akademika i bar tri doktora nauka zajedno. I malo vise...

Pokusavam da se sjetim neumjesne sale, kakve nam se svima desavaju, ali takve Imeline se ne mogu sjetiti.

Za svaku situaciju imao je prigodnu salu, blagu, ili oporu. Pristojnu ili ne bas... Sve zavisi od situacije i okruzenja i sve prilagodjeno... Koliko je njegovih sala prezivjelo Borceve pobjede i poraze. Mozes zaborati s kom je Borac igrao ali Imelinu salu ne mozes.

Na Borcevom fudbalskom je uvijek bio medju Vulturesima, na istoku , tacno u visini centra. Mnogi se sjecaju njegove reakcije kad je centarfor Paso pao kao pokosen i ostao da lezi tako... Ako bih ja to sada ponovio, djelovalo bi degutantgno ali tad i u toj situaciji neprevazidjena sala. Oni koji su bili na toj utakmici sjetice se njegove opore ali nadasve duhovite dosjetke...

Ozenio Imela Radu, kcerku nasih komsija od kojih nas je dijelila ograda na nasim lijepo uredjenim vocnjacima u Slatini. Tu smo se cesto sretali, jer je dolazio i pomagao puncu i punici u uredjivanju njihovog malog raja. Jednom tako, pekli oni u svom vocnjaku jagnje, i usput sredjivali svoj vocnjak. U tim vocnjacima uvijek je bilo vise posla nego vremena.  Odjednom, neko zavika "vatra". I stvarno, podno nasih vocnjaka pojavila se vatra koja je brzo osvajala suvu mahovinu. Mi svi, koliko nas je bilo, stadosmo gasiti tu vatru alatkama koje su nam pri ruci. Tu se ne moze ocekivati da dodju vatrogasci. Gasi sam , kako znas i umijes. Ja, imao u ruci neki asov, i udri po vatri. Svi tako mlate onim sto im je pri ruci. Borba. Svi nesto vicu. Niko ne slusa. No i pored ocigledne panike, mi uspijevamo da kontrolisemo vatru i bar je drzimo na koji metar dalje od nasih vocnjaka. Naravno, tu je Imelina pomoc bila odlucujuca jer onako snazan dohvatio se najvece lopate kojom u jednom zamahu ugasi kvadratni metar vatre. Tu oko nas, u velikoj panici, trceci s jednog kraja na drugi, Imelina punica, teta Mileva, trci i siri paniku... U jednom momenu, nasla se preblizo iza mojih ledja, bas u momentu kad sam snazno zamahnuo. Ja osjetim da ostrica krampa udari u nesto tvrdo. Okrenem se, i vidim teta Milevu kako pada i kako joj krv lipti iz cela. Sad se svi okrenemo spasavanju teta Mileve. Jedino Imela jednako udara po vatri. Na nasu srecu, teta Mileva se brzo oporavila.  Zavrsila je sa poduzom posjekotinom na celu koju smo na brzinu zavili. Taj i nekoliko slijedecih dana, provela je sa smijesnim bijelom  zavojem oko cela. Nekako u isto vrijeme i vatru smo smirili. Ja sam bio iskreno zabrinut, jer znao sam kako je taj udarac asovom bio snazan. Neprestano sam pitao teta Milevu kako se osjeca. U jednom momentu Imela pridje i polutiho, ali da svi cuju, kaze: " Nista ti nisi kriv, jedino si bio malo neprecizan!"

I teta Mileva, njegova punica, i pored bola koji je osjecala nije mogla da se ne nasmije...