UZ PRVI RODJENDAN PARKICA

Ideja i motiv zbog kojih sam cetvrti trecega, tacno prije godinu dana, otvorio ovu virtuelnu konobu, a koji stoje u zaglavlju, i dalje vaze. To su postulati koji se ne  mijenjaju. 

Znao sam i prije pocetka da je pokretanje i odrzavanje bloga velika obaveza, ali nisam bio svjestan koliko velika.

Znao sam isto tako, da je ovakvo druzenje i povezivanje ljudi zadovoljstvo, ali nisam bio svjestan koliko veliko zadovoljstvo.

Mislim da smo veliku vecinu onoga sto i kako je planirano ostvarili. Naravno, bilo je i lutanja, povremenih odstupanja, malih nesporazuma, mozda i razocarenja... Ali bilo je daleko vise velikih i prijatnih iznenadjenja; ukljucenja i javljanja ljudi sa kojima sam (smo) pogubili veze. 

Parkic je za mene iskustvo iz koga ucim, i o sebi, i o vama, i o javnim medijima ... Ucim. I to me raduje.

"Cogito, ergo sum" -  Mislim, dakle jesam (postojim) - Rene Dekart

Posjeta i javljanje konobi poceli su ocekivano stidljivo. Vecina je u pocetku osluskivala i pratila da vidi u kom pravcu ce Parkic ploviti. Ono sto ohrabruje je da se broj citaca svakodnevno povecavao, kao i broj onih koji po prvi put citaju Parkic. Ti brojevi se i dalje svakodnevno povecavaju, ali to i nije najvaznije. Prijatno iznenadjenje je navracanje i javljanje mladih u Parkic.

Broj aktivnih ucesnika se isto tako povecava. Polagano, ali ipak se povecava. Mada bi mi bilo lakse da je broj aktivnih saradnika veci, poznavajuci nas mentalitet da radije citamo nego se latimo tastature, ja ne mogu a da ne budem zadovoljan.

Da li nekoga isticati i rizikovati da nekoga drugog nepravedno zaboravim?

Ipak, da.

Uz izvinjenje onima koje cu mozda ovog puta neopravdano izostaviti, ne mogu a da se, nakon ovih prvih godinu dana, posebno ne zahvalim 

Natasi,

Mariu,

Boci,



Vjeki,



Bruji,

Ljilji M.

 Ne mogu a da ne pomenem Masu, koja je slikama sa svog putovanja ucinila da Parkic dobije jos jednu, neplaniranu, lijepu dimenziju.

Nastojati da svaki dan izidje prilog, pa makar i kopiran sa neke stranicie ili novina, je ogromna obaveza; veca nego sto sam to ocekivao. Pisati pa jos i redovno, ovakvom amateru kakav sam, sigurno nije lako. Pocinjem da se pribojavam da se ponavljam, ( neki ce reci , i vrijeme je!), da su teme o kojima pisem vec objavljene i u nekom obliku vec sazvakane. Pribojavam se gresaka koje mi se svakodnevno desavaju, svoje povrsnosti, koje ranije nisam ni bio svjestan...

Bojim se da cu ovako intenzivnim svakodnevnim radom i pisanjem iscrpiti snagu i zasititi svoju znatizelju. A nije mi bio, niti mi je sada, cilj da „plesemo jedno ljeto“. Parkic sam planirao za duzi period. Sve dok dobacujemo...



I nemojte se razocarati ako ubuduce kada otvorite Parkic, ne nadjete novu temu.  Budite uporni i kliknite i slijedeci dan. Pa ako i tada nista novo ne nadjete, procitajte nesto iz arhive. I vjerujte da ce jedan od slijedecih dana donijeti nesto sto ce privuci vasu paznju.

Nije u pitanju umor. Jenostavno, "budimo realni oko..."



Vama koji ste ovu godinu ulazili u Parkic, vama koji ste tek nedavno usli, vama koji ste tu redovno, vama koji ste tu povremeno, vama koji se javljate, vama koji se ne javljate, svima vama cestitam godisnjicu naseg druzenja i zelim jos mnoge.

Danas je pice za sviju vas na moj racun.

Za mezu se obratite Natasi i Mladenu.



U zdravlje!