Kako smo nekad zivjeli...

Ovaj jucerasnji prilog, koji je iz Australije poslao moj drug Eso, izazvao je pozitivne vibracije vecini onih koji ga procitase i kojima je Jugoslavija jos u srcu. Zamislite sada te pozitivne vibracije rasute po svijetu. Evo Tofko, koji sada zivi na Rijeci, Bruja u Stonom Kriku u Kanadi, Natasa u Zagrebu, i svi vi drugi koji niste reagovali, ali vam je citanje ovog priloga izazvalo lijepa sjecanja. I nekada su ljudi slicnih ideja, sjecanja  i razmisljanja zivjeli ovako razdvojeni. Nekada, nisu bili u mogucnosti da razmijenjuju ideje i misljenja. Sve je bilo daleko, sporo, nedostizno...Nekada, ljudi nisu imali sansu da uporede ono sta misle sa mislima drugih, da razmjenjuju misljenja. Sada je sve drugacije! Komunikacije su sve izmijenile. U komunikacijama i informacijama je i snaga i buducnost!

Znamo li ih mi koristiti? Znamo li bar, koristeci neizmjerivu snagu komunikacija izbrojati koliko je nas koji jos misle na Jugoslaviju ostalo. Koliko je jos uvijek nas koji o Jugoslaviji mislimo bar slicno, ne mora biti isto, ali bar slicno. Nas, cija sjecanja potrvrdjuju da smo zivjeli slobodno, bili sretni, zivjeli skromno, ali lijepo. Zivjeli zajedno! Koliko li nas jos ima? Bar jedan milion? Vise?.. Ja mislim mnogo vise! Da li broj raste ili opada? Da li nas svakodnevne brige, godine, ali i ljenost sprecavaju da otpocnemo koristii alate koji nam se pruzaju. Da se bar, za pocetak, izbrojimo.

Ne, ne kritikujem ja nas, niti pozivam na organizaciju necega, a ne znam ni cega. Samo razmisljam naglas.  Razmisljam o sebi, i zelio bih da svako od nas razmisli malo o sebi samome, o tome sta mu se desilo, gdje je on bio i kako reagovao kada mu se sve to desavalo. Koliko je svako od nas ucinio da sacuva Jugoslaviju, nas u njoj, nas zivot u njoj. Koliko je svako od nas naucio iz svega sto nam se desilo? Sta bi svako od nas ponaosob uradio kad bi se situacija ponovila? Da li smo sada pametniji nego sto smo bili? Da li bismo se opet povlacili pred olujom? Da li bismo se organizovali? Vjerujemo li mi, poslije svega sto nasm se desilo, da smo se mogli organizovati? Vjerujemo li mi i u kakvu organizaciju?

Ovo su pitanja koja ja sebi samome postavljam, pa evo sada ih nudim da ih i vi sebi postavite samima. Znam, radili ste vi to i ranije, radite i sada. Svi mi slicno razmisljamo, ali ne znamo kako da te pozitivne vibracije i energiju, koju ovakvi tekstovi izazovu, skupimo i na kraju krajeva, pomognemo onima koji treba da zive poslije nas. Pomognemo im da zive bar zivot kakav smo mi nekada zivjeli.

Ja nemam odgovor na pitanja koja sebi postavljam.

Imate li ih vi?



Juce na bazenu, stojim u plicaku i pricam sa jednim komsijom, rodjenim kanadjaninom. On , jadan, nikad ranije nije ni znao gdje je Jugoslavija, Cekoslovakija, i sve te ...avije i akije, tamo negdje u istocnoj Evropi... Razveo se moj komso prije tri godine. Ostavila ga zena. Plakao jedno vrijeme i na mom ramenu, pokazivao njenu sliku koju je i dalje nosio u novcaniku.  Bio covjek i dalje zaljubljen u zenu svoga zivota; zenu koja ga je ostavila. Poznata prica. Svakodnevna svjetska prica.

A onda, moj komso sretne Nastasju, zgodnu Ukrajinku. Tada otpocne njegova nova zivotna ljubav. Juce, dok stojimo u plicaku bazena, pokazuje prema Nastasiji. A ona, svjesna svoje ljepote seta ivicom bazena, zastajkuje pored svakoga, prica, s mjerom ali ipak uocljivo koketira. Zna da je on a i drugi posmatraju.

Kaze mi komso:" Pogledaj je, zar nije lijepa!" Ja kazem:"Jeste".

Jer zaista jeste, ali mi ipak nezgodno, jer gdje ces to tako. Pokazivati nekome svoju vjerenicu i jos govoriti da je lijepa. Mi to tako ne radimo. Ali ovo je Kanada. A on je kanadjanin. Razliciti ljudi. Razlicite kulture...

Zahvaljujuci ljubavi prema Nastasji, moj komso poceo da uci o Ukrajini, Istocnoj Evropi, pa i komunizmu.

Da nije bilo zgodne Nastasje, za njega bi komunizam ostao bauk i nesto sto se po negativnosti  izjednacava sa fasizmom. To je sve sto ljudi ovdje nauce o tom drustvenom sistemu. Propaganda, kao i svugdje...

Zahvaljujuci Nastasji on sada vec zna da ljudi u Ukrajini i tim ostalim zemljama tamo na istoku Evrope zive veoma tesko. Da postoje samo dvije klase, sacica onih koji imaju sve, bogatstvo mjereno i milijardama, i ogromna vecina onih koji nemaju skoro nista.  Zna on i da je kriminal preovladao u Ukrajini. I tako, stojeci u plicaku bazena, moj komso i ja, rijec po rijec, predjosmo i na politiku. Sta god negativno on kaze o komunizmu, ja uljudno prihvatim, ali mu dam jos negativniji primjer o kapitalizmu iz iste oblasi. Nisam ja nikada ni bio zaljubljen u komunizam. Odavno sam shvatio da je privatna svojima koja je osnova kapitalizma bliza ljudskom bicu, ali sam znao i znam i sada da je i kapitalizam samo jedan od drustvenih sistema u kojima oni koji imaju, zele da zadrze ili povecaju to sto imaju a oni koji nemaju hoce da imaju; da se sistem i zakoni prilagodjavaju onima koji imaju, a oni koji nemaju - imaju da glasaju... Govorim ja komsi, sve tako stojeci u plicaku bazena, kako smo mi u Jugoslaviji zivjeli drugaciji komunizam od onih u Rusiji i Ukrajini, kako smo ugradili i neke zakone kapitalizma u taj sistem, kako smo putovali, imali i auta, pa i vikendice, imali malo ali bili sretni i slobodni. Moj komso zanijemio.

Na kraju kaze:" Pa nije ni taj komunizam bio toliko los...".

"Nije" kazem i ja njemu.

Shvatam tada da je to sve malo previse za njega, da ta Jugosalavija ili Cekoslovakija , kako god da se zvala i gdje god da je bila, za koju on nije cuo sve dok ne otpoce neki krvolocni rat, vise ne ulazi u njegovu glavu......

Vidim da je pomalo zbunjen, da sam mu neke njegove predrasude malo uzdrmao, i shvatam da je previse. Vratismo se na pricu o Nastasjinoj ljepoti...