Sunday, September 4, 2011

Kako smo nekad zivjeli...

Ovaj jucerasnji prilog, koji je iz Australije poslao moj drug Eso, izazvao je pozitivne vibracije vecini onih koji ga procitase i kojima je Jugoslavija jos u srcu. Zamislite sada te pozitivne vibracije rasute po svijetu. Evo Tofko, koji sada zivi na Rijeci, Bruja u Stonom Kriku u Kanadi, Natasa u Zagrebu, i svi vi drugi koji niste reagovali, ali vam je citanje ovog priloga izazvalo lijepa sjecanja. I nekada su ljudi slicnih ideja, sjecanja  i razmisljanja zivjeli ovako razdvojeni. Nekada, nisu bili u mogucnosti da razmijenjuju ideje i misljenja. Sve je bilo daleko, sporo, nedostizno...Nekada, ljudi nisu imali sansu da uporede ono sta misle sa mislima drugih, da razmjenjuju misljenja. Sada je sve drugacije! Komunikacije su sve izmijenile. U komunikacijama i informacijama je i snaga i buducnost!

Znamo li ih mi koristiti? Znamo li bar, koristeci neizmjerivu snagu komunikacija izbrojati koliko je nas koji jos misle na Jugoslaviju ostalo. Koliko je jos uvijek nas koji o Jugoslaviji mislimo bar slicno, ne mora biti isto, ali bar slicno. Nas, cija sjecanja potrvrdjuju da smo zivjeli slobodno, bili sretni, zivjeli skromno, ali lijepo. Zivjeli zajedno! Koliko li nas jos ima? Bar jedan milion? Vise?.. Ja mislim mnogo vise! Da li broj raste ili opada? Da li nas svakodnevne brige, godine, ali i ljenost sprecavaju da otpocnemo koristii alate koji nam se pruzaju. Da se bar, za pocetak, izbrojimo.

Ne, ne kritikujem ja nas, niti pozivam na organizaciju necega, a ne znam ni cega. Samo razmisljam naglas.  Razmisljam o sebi, i zelio bih da svako od nas razmisli malo o sebi samome, o tome sta mu se desilo, gdje je on bio i kako reagovao kada mu se sve to desavalo. Koliko je svako od nas ucinio da sacuva Jugoslaviju, nas u njoj, nas zivot u njoj. Koliko je svako od nas naucio iz svega sto nam se desilo? Sta bi svako od nas ponaosob uradio kad bi se situacija ponovila? Da li smo sada pametniji nego sto smo bili? Da li bismo se opet povlacili pred olujom? Da li bismo se organizovali? Vjerujemo li mi, poslije svega sto nasm se desilo, da smo se mogli organizovati? Vjerujemo li mi i u kakvu organizaciju?

Ovo su pitanja koja ja sebi samome postavljam, pa evo sada ih nudim da ih i vi sebi postavite samima. Znam, radili ste vi to i ranije, radite i sada. Svi mi slicno razmisljamo, ali ne znamo kako da te pozitivne vibracije i energiju, koju ovakvi tekstovi izazovu, skupimo i na kraju krajeva, pomognemo onima koji treba da zive poslije nas. Pomognemo im da zive bar zivot kakav smo mi nekada zivjeli.

Ja nemam odgovor na pitanja koja sebi postavljam.

Imate li ih vi?



Juce na bazenu, stojim u plicaku i pricam sa jednim komsijom, rodjenim kanadjaninom. On , jadan, nikad ranije nije ni znao gdje je Jugoslavija, Cekoslovakija, i sve te ...avije i akije, tamo negdje u istocnoj Evropi... Razveo se moj komso prije tri godine. Ostavila ga zena. Plakao jedno vrijeme i na mom ramenu, pokazivao njenu sliku koju je i dalje nosio u novcaniku.  Bio covjek i dalje zaljubljen u zenu svoga zivota; zenu koja ga je ostavila. Poznata prica. Svakodnevna svjetska prica.

A onda, moj komso sretne Nastasju, zgodnu Ukrajinku. Tada otpocne njegova nova zivotna ljubav. Juce, dok stojimo u plicaku bazena, pokazuje prema Nastasiji. A ona, svjesna svoje ljepote seta ivicom bazena, zastajkuje pored svakoga, prica, s mjerom ali ipak uocljivo koketira. Zna da je on a i drugi posmatraju.

Kaze mi komso:" Pogledaj je, zar nije lijepa!" Ja kazem:"Jeste".

Jer zaista jeste, ali mi ipak nezgodno, jer gdje ces to tako. Pokazivati nekome svoju vjerenicu i jos govoriti da je lijepa. Mi to tako ne radimo. Ali ovo je Kanada. A on je kanadjanin. Razliciti ljudi. Razlicite kulture...

Zahvaljujuci ljubavi prema Nastasji, moj komso poceo da uci o Ukrajini, Istocnoj Evropi, pa i komunizmu.

Da nije bilo zgodne Nastasje, za njega bi komunizam ostao bauk i nesto sto se po negativnosti  izjednacava sa fasizmom. To je sve sto ljudi ovdje nauce o tom drustvenom sistemu. Propaganda, kao i svugdje...

Zahvaljujuci Nastasji on sada vec zna da ljudi u Ukrajini i tim ostalim zemljama tamo na istoku Evrope zive veoma tesko. Da postoje samo dvije klase, sacica onih koji imaju sve, bogatstvo mjereno i milijardama, i ogromna vecina onih koji nemaju skoro nista.  Zna on i da je kriminal preovladao u Ukrajini. I tako, stojeci u plicaku bazena, moj komso i ja, rijec po rijec, predjosmo i na politiku. Sta god negativno on kaze o komunizmu, ja uljudno prihvatim, ali mu dam jos negativniji primjer o kapitalizmu iz iste oblasi. Nisam ja nikada ni bio zaljubljen u komunizam. Odavno sam shvatio da je privatna svojima koja je osnova kapitalizma bliza ljudskom bicu, ali sam znao i znam i sada da je i kapitalizam samo jedan od drustvenih sistema u kojima oni koji imaju, zele da zadrze ili povecaju to sto imaju a oni koji nemaju hoce da imaju; da se sistem i zakoni prilagodjavaju onima koji imaju, a oni koji nemaju - imaju da glasaju... Govorim ja komsi, sve tako stojeci u plicaku bazena, kako smo mi u Jugoslaviji zivjeli drugaciji komunizam od onih u Rusiji i Ukrajini, kako smo ugradili i neke zakone kapitalizma u taj sistem, kako smo putovali, imali i auta, pa i vikendice, imali malo ali bili sretni i slobodni. Moj komso zanijemio.

Na kraju kaze:" Pa nije ni taj komunizam bio toliko los...".

"Nije" kazem i ja njemu.

Shvatam tada da je to sve malo previse za njega, da ta Jugosalavija ili Cekoslovakija , kako god da se zvala i gdje god da je bila, za koju on nije cuo sve dok ne otpoce neki krvolocni rat, vise ne ulazi u njegovu glavu......

Vidim da je pomalo zbunjen, da sam mu neke njegove predrasude malo uzdrmao, i shvatam da je previse. Vratismo se na pricu o Nastasjinoj ljepoti...

25 comments:

  1. Zadnja dva priloga su me potakla na ova razmišljanja, nisu nova ali ih dijelim s vama.

    Nisam bila na plaži, već u kući, potjerala me u nju dugoočekivana jaka kiša, koja konačno rashladi zrak, opere prašinu i olakša ovu dugotrajnu augustovsku vrućinu i zaparu.

    Da nebi bilo zabune, za onom Jugoslavijom ne žalim, ali žalim što ne živimo u miru jedni pored drugih, što ne crpimo sve ono pozitivno što determinira naše narode, što ne razmjenjujemo kulturu, što tu različitost ne koristimo za bolje razumijevanje sebe i vlastitu nadgradnju.
    Uvijek sam govorila da je multinacionalnost bogatstvo, ali većina tako nije mislila.
    Jugoslavija kao državna zajednica naroda, onakva kakva je bila, nije mogla opstati i to treba prihvatiti.

    Osnovna tri preduvjeta su bila nužna, a nisu bila postignuta: ravnopravnost svih naroda, čisti računi između Republika i pravda za sve jednaka.
    Velike parole o bratstvu i jedinstvu postaju demagogija, ako ova tri preduvjeta nisu ostvarena.

    Koliko smo bili slobodni? Onoliko koliko smo sebi dozvolili i onoliko koliko nam materijalne prilike dozvoljavaju.
    Imali smo sigurnost, ali je bila lažna, firme su preuzimale obavezu zapošljavanja viška, što danas čine Zavodi za zapošljavanje. Koliko je to moglo trajati? Mnogo je toga bilo na slabim nogama, da tako nije bilo, nebi se urušilo.

    Oni koji nisu prihvatali ono uređenje, nisu bili slobodni, jer svaka država štiti svoj ustroj, baš kao što se jedan broj građana (i ja bih voljela znati koliki?) danas ne osjeća slobodnima u ovim novim režimima.

    U konglomeratu svega i svačega u kojem smo živjeli, jeli moglo biti drugačije?
    Teško!
    Različiti interesi, različitost u razmišljanjima, rastući nacionalizmi, primitivizam, neobrazovanost i lažna obrazovanost, predrasude, bolna sjećanja iz II.svjetskog rata, manipuliranje ljudima, laži, negativni pritisci iz Crkve, nedopustiva šutnja pravih intelektualaca, ali nacionalistički pokreti jednog kruga intelektualaca, imperijalističke težnje, prijetnje, sila i strah, sve se to urotilo protiv razuma.
    Proći će godine dok ljudi shvate što je učinjeno i koliko su sami tome pridonijeli.
    Proći će godine dok ljudi shvate da još uvijek podržavaju one koji su bili inicijatori krvavog raspada Jugoslavije, koji i dalje koriste vlast da nezakonito grabe, uništavaju sve dobro što je ostvareno, uništavaju moral, uništavaju čovjeka i ugrađuju u čovjeka misao da tako mora biti i da je nesposoban za promijeniti.

    Hoćemo li izvući pouku iz svega?
    Sumnjam!
    Takav je čovjek, ne treba mu previše vjerovati niti previše očekivati.

    Ali povijest nas uči, da u jednom trenutku ipak nastupaju promjene.
    Mogu li im ja pridonijeti?
    Svakako; izabrati bolju opciju na izborima, govoriti istinu, i pisati ovakve tekstove, bez obzira koliko njih ih čita.

    Granice mi ne smetaju, ostala sam prijatelj sa svima koje smatram svojim prijateljima, a dali žive u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni ili širom zemaljske kugle, nije bitno.
    Činjenica jest, da imam manje starih «prijatelja», ako ih uopće prijateljima mogu nazvati, i činjenica jest da ih imam mnogo novih.

    ReplyDelete
  2. E, jesi se raspricao/rastipkao. Znas onu; da slika kaze vise od hiljadu rijeci. Pa gdje ti je fotka te Nastasje. Da je komentarisemo...

    ReplyDelete
  3. Slazem se da Jugoslavija, onakva kakva je bila, nije mogla opstati.
    Ali, da li se morala raspasti, da li bas u krvavom ratu? Na oba ova pitanja moj je odgovor NE.
    Da li se morala mijenjati da zadovolji vecinu moja je u njoj zivjela? Svakako DA.
    I to je , po mom skoromnom misljenjuu, bio put.
    Ni tvrdoglavost, ni majorizacija, ni separatizam, ni rat, ni sirovost, ni...
    Promjene, decentralizacija, prenos vlasti sa drzavnog na republicke nivoe, balans drzavnog i republickog, kako to rade i druge drzave da bi se odrzale i opstale...
    Da li se zbog istih ili slicnih problema raspadaaju te druge drzave? Da li ratuju? Mislim na drzave gdje je civilizacija davno dosla.
    Jedini pravi odgovori na probleme koji su mucili Jugoslaviju i koji i sada muce vecinu zemalja svijeta, a koji i sada, i te kako muce sve zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, su demokratske promjene i decentralizacija... I kad ovo kazem, znam da to nisu prazne parole nego veoma snazni procesi, ali i procesi koji traze vrijeme, ne dane ili nedjelje, vec godine, desetljeca, traze trezvene i hladne glave - a ne psihicki labilne licnosti, da ne upotrijebim neku jacu rijec, pametne ljude - a ne ogranicene drustvene marginalce, miroljubive ljude - a ne sirovu snagu, strpljenje - a ne silu, postenje - a ne lopovluk...
    Ljudi koji su zadovoljavalii ove kriterije, na zalost, nisu vodili Jugoslaviju i njene republike osamdesetih i devedesetih.
    Na zalost, ni sada ne vode ni drzave koje su nastale na raspadu Jugoslavije.
    Zbog toga, iako ne samo zbog toga, svi razlozi zbog kojih se Jugosalvija, po Natasinom misljenju, morala raspasti, i dalje postoje u svakoj od drzavica nastali njenim raspadom.
    Ravnopravnost svih naroda koji zive u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji , Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Sloveniji nije postignuta.
    Cisti racuni izmedju, umjesto Republika, sada izmjedju razlicitih dijelova ovih drzava (entiteta, pokrajina, podrucja, geografskih dijelova, gradova, sela...) - nisu postignuti.
    Pravda za sve - nije postignuta.
    Postignuti su neravnopravnost i majorizacija manjina kakva nije bila u Jugoslaviji.
    Postignuti i dostignuti su mutni racuni i pljacka na svakom koraku. Moralna i eticka propast!
    Da li se za to sto je postignuto vrijedilo boriti onako kako se borilo?
    Da li je to sto je postignuto vrijedno ljudskih zivota?

    Promjene o kojima govorim, mogle su i trebale odrzati Jugoslaviju, kao sto odrzavaju Kanadu, Spaniju, Englesku, Francusku, USA, Belgiju... da ne nabrajam dalje.
    Uz sve specificnosti, sve ove zemlje i mnoge, mnoge druge imaju slicne probleme, neki vise, neki manje, problemima zbog kojih se Jugoslavija raspala.
    I sve ove zemlje se mijenjaju, prilagodjavaju, postepeno ali sigurno...
    Svjestan sam da je ovo sto sada pricam, je i suvise malo i suvise kasno, ali cu uvijek i na svakom mjestu reci svoje misljenje i odgovoriti na misljenja kakvo je sada Natasa izrazila. Isto ovo misljenje sam imao i krajem osamdesetih i u devedesetim...
    I jos nesto, veoma vazno. Koliko god se Natasino i moje misljenje razlikuju o ovom veoma bitnom pitanju, ja znam da bih se sa ljudima kakva je Natasa, mogao dogovoriti i mogao izbjeci raspad Jugoslavije i rat, jer mi, prije svega uvazavamo i vjerujemo jedno drugom, jer nas oboje kroz zivot vode moralni i eticki principi, jer nismo psihicki labilni, jer smo miroljubivi, a nismo niti ograniceni, niti lopovi... Poznajem hiljade ljudi koje krase iste ove osobine. I zamislite, svi smo mi, sve ove osobine stekli i ispekli u Jugoslaviji, onakvoj kakva je bila!
    I pored toga sto se razlikujemo izmedju sebe u ovom bitnom misljenju, mnogo, mnogo vise se razlikujemo od onih koji su, na bilo koji nacin, doprinijeli raspadu zemlje koju, uz sve sto sam rekao, i dalje volim i za kojom i dalje zalim.

    ReplyDelete
  4. Vjeko, da ne bih sada ovu pricu odveo u pogresnom smjeru, prema Nastasji, njenu sliku ti saljem na tvoj email.

    ReplyDelete
  5. Predraže,
    jesi li ti dobro pročitao što sam ja napisala?
    Odgovaraš mi, ali tvoj odgovor u bitnome, ne odgovara onome što sam napisala.
    Ja sam pisala o realnosti situacije u kojoj smo bili i u kojoj smo sada, s političkog, ekonomskog, moralnog stajališta društva, uključujući vodstva, i posljedicama koje ih potvrđuju.
    “Jugoslavija kao državna zajednica naroda, onakva kakva je bila, nije mogla opstati i to treba prihvatiti.»
    Ovu moju rečenicu si na samom početku svog teksta prihvatio.
    Gdje u mojoj rečenici piše «morala se raspasti», a pogotovo gdje piše «ratom».
    Mene samo nije iznenadilo ono što se događalo, jer sam bila realna u procjeni stanja u kojem smo bili, i to sa svih aspekata. To nije bila moja želja

    To su previše krupne pogreške, koje mi stavljaš u usta.

    Predraže, još nešto, iznad mog i tvog mišljenja, ali i bilo čijeg je Ustav i tako je u svakoj uređenoj demokratskoj državi.
    Molim te, pročitaj ponovo što sam napisala.

    Ono za čime žališ, nije Jugoslavija, to su univerzalne vrijednosti, za koje nisu bitne granice država.

    ReplyDelete
  6. Teska tema. Jos teze u nekoliko recenica biti precizan i ne dovesti do nedoumica i nesporazuma.
    Prihvatam gresku da sam u sredini teksta umjesto "nije mogla opstati" neprecizno izmijenio Natasino misljenje na " morala raspasti".
    Sada shvatam da to mijenja kontekst i na neki volseban nacin, uvlaci i rat u Natasina usta, kako je to ona dobro primijetila.
    To mi nije bila namjera i zbog ove nepreciznosti evo javno se Natasi izvinjavam. Iz konteksta Natasinog komentara nakon sto kaze da ne zali za onom Jugoslavijom, moglo se zakljuciti da ne zali ni zbog njenog raspada, ali Natasa to nije rekla i tu postoji razlika. Velika ili ne, ipak postoji.
    Vi koji imate strpljenja da sve ovo citate, molim vas procitajte moj tekst i unesite izmjenu u recenici:
    "Zbog toga, iako ne samo zbog toga, svi razlozi zbog kojih se Jugosalvija, po Natasinom misljenju, morala raspasti, i dalje postoje u svakoj od drzavica nastali njenim raspadom. ", koja treba da glasi:
    "Zbog toga, iako ne samo zbog toga, svi razlozi zbog kojih Jugosalvija, onakva kakva je bila, po Natasinom misljenju, nije mogla opstai, i dalje postoje u svakoj od drzavica nastali njenim raspadom."
    Uz to, mislim da je ocigledno, da ja svojim komentarom ne odgovaram samo na Natasin komentar, vec dodajem i svoje razmisljanje o nekim razlozima neopstanka ili raspada, o tome kako se to moglo izbjeci i kako to da se raspad ne desava u vecini drugih zemalja svijeta.
    I na kraju da ponovim, uz sve zamjerke i potrebe za velikim promjenama, rado se sjecam, volim i zalim za tom i takvom Jugoslavijom.

    ReplyDelete
  7. Cehoslovacka se razisla, rasformirala, dogovorila, sporazumjela, kako god hoces reci, mirno i bez buke.
    "Zivjeli i od ponoci smo komsije, susjedi", nazdarvise uz kriglu piva i nastavise da zive jedni pored drugih, kao kulturni civilizovani narodi, spremni na saradnju trgovinu, razumjevanje, pa i pomaganje jednih drugima, duboko vjerujem da i toga ima.
    Ali mi nismo Cehoslovacka.
    -Zasto su se oni tako razisli?
    Odgovor je jasan i ne trebam ga pisati.
    -Zasto smom se mi razisli u ratu?
    Tu bi trebalo tone i tone knjiga napisati i jos bi bilo nejasno.
    Sta god da napises uvjek ce se neko naci i reci: Nije zbog toga, neg je zbog toga i toga, a onda opet, nije tacno, vako je bilo i diskusija ide u nedogled.

    Slazem se sa Natasom i Cankom da je jedini put bio demokratske promjene, tu mislim i na demokratske izbore prije svega i umjesto federacije napraviti konfederaciju, te zadrzati zajednicke interese.
    Da li je to bilo izvodljivo u nasim uslovima.
    Dubolko vjerujem da jest.

    ReplyDelete
  8. Predraže,
    cijenim ispriku, pogotovo kad je ovako javna, rijetki su oni koji za to imaju snagu.
    Nisam se naljutila, svjesna sam da si bio malo površan u čitanju, što nam se svima događa i da si odgovarao i drugima, mimo ovih komentara, zato sam ti i napisala da pažljivije pročitaš.
    Poznajemo se dovoljno dugo i znam vrlo dobro kako razmišljaš.
    I nisi mi bez razloga istinski prijatelj.

    ReplyDelete
  9. Canci moj,
    to je tako lijepo napisano i ovi komentari ,tvoji ,Brujini,Natasini,a da ti kazem da je svaki komentar na ovakvu temu skoro pa suvisan,zna se sta smo,gdje smo rasli i zna se da smo jugonostalgicari.
    Pozdrav raji sa Parkica.
    P.S.
    Jutros cim sam dosao na posao htio sam da ti javim da je Alica iznenada umro u Amstederdamu. Meni je javio Dzani,i kako sam bio na poslu nisam ti javio. Sad ti javljam,a mozda si vec doznao.

    ReplyDelete
  10. uredniceee...ureeedniiiceee...

    ReplyDelete
  11. Kad god mi se Vjeko ovako javi, ja prvo pomislim da sam nesto za..... Odmah sve provjeravam, i ako ne vidim nista za paniku, onda ostajem zbunjen. Mozda mu neko provaljuje u kucu pa zove u pomoc?!
    Mozda je nalozio rostilj i dovukao pice, pa zove?
    Mozda...?

    ReplyDelete
  12. Ma jok. Ja bi' pis'o prilog.

    ReplyDelete
  13. Pa, pisi Vjeko! Ne vici, k'o da se poradjas. Prepadas.

    ReplyDelete
  14. Vjeiko fata zalet zato vice, ko veli, ja krecem sklanjaj se dole.
    Ajde Vjekoslave vec jedared, otpočMI

    ReplyDelete
  15. Al' da vezes malo Kerbera.

    ReplyDelete
  16. Vez'o ga ne vez'o, kerber svoj posao radi. Jedino ponekad zaspe, ali rijetko....

    ReplyDelete
  17. Ako kazes da vezem Kerbera, ma vezat cu ga nea problema samo odapni jedared vec.

    ReplyDelete
  18. E, pametno. Andrej vec leg'o, odoh i ja spavati.

    ReplyDelete
  19. Eto Ti sad..!?
    Ode on na spavanje, bez laku noc.

    ReplyDelete
  20. Vjeko okom, Bruja skokom

    ReplyDelete
  21. Pročitajte na dovla.net DRUGI ŽIVOT-Molored Bjelogrlić.
    Niskana

    ReplyDelete
  22. Odgovoriću na naslovljeno pitanje:Živjelo se dobro,bezbrižno,bez opterećenja ko si i šta si.Mogao si sve što ti treba kupiti na kredit i imalo se ćime kredt vraćati,stanovi se nisu kupovali nego dobivali preko firme,a penzije nisu bile crkavice kao sada.Ne sjećam se da je neko bio bez posla,svi su se školovali ko je htio učiti.Crvenim pasošem smo se ponosili,i kad bi rekli Jugoslavija-ONI bi rekli:"A TITO" i ja sam bila ponosna.Teško mi palo kad se zemlja poćela raspadati,kad se sitne duše povampiriše, kad prikriveni nacizam ispliva na površinu
    a s njm i mućci od ljudi.Bila sam i ostala "komunjara",pružala sam otpor ilegalnim pisanjem u Vremenu iPrelomu pod imenom Jugoslava Bosnić o negativnim događanjima u B.L..Na kraju smo ipak morali otići u Hrvatsku,postali stranci u nekada svojoj državi i problemima nikad kraja.Da ne bi promašila temu mogu ponoviti "ŽIVJELO SE BOLJE!"Niskana

    ReplyDelete