Mladen Zoric: KAKO JA TO VIDIM

Bila jednom...

Sve hocu - necu da se prikljucim prici o propasti Jugoslavije , jugonostalgiji i slicnim novim kovanicama, jer je po svemu tema u kojoj se sa razlicitih stajalista i izrazajnih akrobacija svi skupa posljednjih dvadeset godina samo ponavljamo. Da, volio sam tu zemlju i sve u njoj sto me je cinilo sretnim. Ali, vec davno je doslo vrijeme da se u cilju smirenog nastavka zivota podvuce crta. Nekako mi se cini najjednostavnije stvari relativizirati (koliko je moguce) da bismo se bar negdje susreli sa realnoscu. Evo nekoliko iskrica takvog pristupa:

Dogodi se da nam sa ovog svijeta nestanu najblizi za koje bismo bili spremni uciniti sve sto razum i nerazum dopustaju, pa ipak sjedimo nemocni, listamo albume sa sjecanjima na nju ili njega, sanjamo cuda o povratku u zivot, iako znamo da se cuda cudima ne zovu slucajno, obilazimo pocivalista sa buketima cvijeca prizeljkujuci bar neki tajni znak sa onog svijeta…Nista od toga. Odlazak sa ovog svijeta je data velicina koju niti jedna formula ne moze promijeniti. Ostaje samo fakat da se moras prilagoditi ili ostati neprilagodjen, jer , ili nisi u stanju spremnosti za taj kirurski zahvat, ili ga ne zelis po cijenu vlastite propasti. E pa sad to prevedimo na temu o nestanku jedne zemlje. Mozda zvuci porazavajuce, ali odgovori su identicni.

Sa pozicija historijskih iskustava i drzave su neka vrsta zivih organizama koji se radjaju (u mukama ili prirodno jednostavno), zive (kratko ili dugo, lako ili tesko) i na koncu umiru (bezbolno, ili bolno i tragicno ). To sto netko to ne zeli i smatra protuprirodnim je njegov problem. Planeta na kojoj zivimo je satkana na borbi za opstanak i unistavanju slabijeg da bi jaci egzistirali. Do sada se nije dogodilo da je antilopa napala i prozdrala lava koliko god bismo mi to zeljeli vidjeti i koliko god ovakav nacin razmisljaja potice na sjecanja o nacistickim i inim ideologijama. To su suhe cinjenice.



Nije li se i nama to dogodilo?

Takodjer ceprkajuci po historiji postaje nam jasno da su se “civilizacije” oduvijek radjale “zahvaljujuci” kriminalnim skupinama kojekakvih faraona, cezara, aleksandara, napoleona, staljina, hitlera I hitlercica (zasluzuju mala slova) koji su dolaskom na vlast dolazili u poziciju da pisu historiju hvalospjeva u ime svojih besmrtnih (citaj lopovskih) ideja. Porazeni su postajali omrazeni cak i onda kada je bilo jasno da se bore za puko prezivljavanje. Prepoznajemo li tu i domace tvorce krvave zbilje?

Bilo to pravedno ili ne takva krvava historija pise dalje nove stranice u odori, Iraka, Afganistana, americke carevine, terorizma, religijskih bolesnih nadmudrivanja.Novi vlasnici nasih sudbina opet prekrajaju svijet od preko sedam milijardi stanovnika bez imalo volje apsolutne vecine, iskljucivo po svojim arsinima. Bogati i mocni su oduvijek zivjeli na grbaci preostale vecine, pa taj status ni za zivu glavu ne zele mijenjati. Vec stoljecima zemlje prebogatog svijeta kroje kriterije demokracije i zivota ostatka planete onako kako njima odgovara i zive pod staklenim zvonom vlastite ideje pravicnosti. Ako se netko ne slaze sa takvom demokracijom valja ga zatri, unistiti, obezglaviti. Jesmo li i mi sami postali dio tog uobrazenog miljea ?

Ok. Reci cete - sta sad ovaj prica ono sto svi znamo. Ali, kada vec svi sve znamo ne cini li vam se realnim da je ona zemlja dobrano zasmetala nekoj administraciji koja ju je uz pomoc oprobanog modela nacionalne mrznje (koja tinja u svakom sistemu) prekrizila i da je u suludim planovima svjetskih krojaca morala nestati. Trebalo je samo malo vise puhnuti u tu mrznju a plamen je izbio preko noci. Ispalo je da je rat prirodna pojava bratoubilackig karaktera koja “cisti”nezdrave sredine i spasava “civilizacije”. Rezultat takvog stravicno jednostavnog, ali efikasnog pristupa, su male drzavice koje se ,uz pomoc velikih vodja, elegantno i bez kompleksa uvlace u analne otvore vlasnika planete. Mi , rasuti po svijetu smo samo kolateralne zrtve kojima su ostala lijepa i bolna sjecanja, a vec nasa djeca ce postati indoktrinirani dio janicarske planologije asimilacije tudjeg misljenja prihvacajuci novi svijet “prave” demokracije kao jedini ispravan. Hoce li im ikada itko reci da su ih novopeceni roditelji usvojili tek kada su im unistili prave?

Kolateralne zrtve postaju i oni koji su ostali zatvoreni u tim malim dzamahirijama zatrovani jednoumljem i bezumljem vlastite istine o pravicnosti , istine u kojoj je jedina vertikala mrznja prema susjedima druge boje duse. Razlika izmedju prvih i drugih kolateralnih zrtava je u tome sto prvi ne zele uci u te nove, prekrojene svjetove jer ih ne prihvacaju u svojoj novoj datosti, a drugi ne zele i ne mogu izaci iz zatvora svojih novih jednonacionalnih uobrazilja koje se vec dva desetljeca doje I hrane u novim generacijama. Hoce li im itko bar sapnuti, ako ne smije vikati, da je razumu i ova planeta mala da se razmahne?

Pa kada se ove grube cinjenice prevedu na nasu bivsu zemlju, kada se potisnu sve emocije za izgubljenim rajem nasih proslih zivota, ostaje nam jedino moguce da se poklopimo po usima, prihvatimo sto se prihvatiti da i prestanemo kukati u stilu sto bi bilo kada bi bilo. Ne bi bilo drugacije, jer to sto je bilo zbog nekog vraga je moralo biti cim se nije drugacije dogodilo. Da li se taj vrag zove bog ili neka druga vrazija sila, tek, ako ponekad dolutamo do te nase bivse zemlje, stavimo ruke na ledja, prosetajmo alejama uspomena, svratimo na casu pica i apoliticnog razgovora i probajmo sa osmjehom nastaviti zivot tamo gdje smo stali.

Da, ako za tu priliku, tu negdje, postoji odgovarajuce mjesto, nije lose ostaviti buket cvijeca. To uvijek pali. Kako kod sastanka, tako i kod…rastanka…