MARIO: VRBASLIJA JOCO

(''Čamac, djetlić šarentica u atletskoj ruci'', Jovan Joco Bojović)



Jesenji hladni dani prisiliše Vrbaslije da privežu svoje čamce.



Na fotografiji u Parkiću koju potpisuje Niskana, ’mladi Banjalučani’ voze se u čamcu još prije Drugog rata, a takav, specifično banjalučki, vozi se Vrbasom još i danas.



Mnogima od nas ostala su sjećanja na pokušaje održavanja ravnoteže sa dajakom u ruci, ali o vremenima kada se stvarao ovaj banjalučki brend treba pričati sa čovjekom koji je neposredno uz Vrbas proveo četrdesetak godina i koji je ’dajakom gurao čamac uz bukove naše plahovite rijeke’. Jovan Joco Bojović i njegov prvenac DAG predstavljaju dio istorije Grada. Njegovom čamcu, u koga je uložio svoje prve plate, kumovala je prijateljica Azra Balić. On priča, a ja zamišljam vez kod Gradskog mosta i zimovanje čamca pod štagljem Jocinog školskog druga Hasana Bešlagića...

Na svjetlo dana Joco ponovo iznosi glavu tog prvog čamca koju pazi kao relikviju.



''Bila je ovako zavrnuta, to je prava originalna forma banjalučkog špica. Baš ovaj za DAG izradio je moj prijatelj, zaljubljenik u čamce, Jozo Osman, zvani Švarc. On je inače unaprijedio i kajakaški sport u Gradu.''



Doznajem da su kasniju moderniju formu špica čamca kreirali otac i sin, Tonči i Andrej Zamolo inače višestruki prvaci u dajačenju. Oni su uveli i lak kao zamjenu za katran da bi čamac lakše klizio rijekom.



Bilo je to vrijeme kada je Banjaluka imala vrhunske stolare jer samo takvi su se mogli prihvatiti izrade naših čamaca. Joco posebno ističe jednog od najčuvenijih, Hakiju Ljubovića zvanog Ćileros.



S Vrbasom nikad nije lako: Joco je vremenom upoznavao i osvajao njegove sedre, brzake i tihake, zavolio mu boju i miris. Nastanio se u kolibu, Vrbas osluškivao s obale i na kraju sljubio se s njim. Može se Joco podičiti da je Rijeku potpuno pokorio jer se veslanjem spuštao do Bosanskog Broda, a dajačenjem izvlačio čak do Tijesnog. Znam da je uzvlačio čamce jednom rukom i dalje od Drugih mlinova. (Dajak u jednoj ruci... Šta li je radio s drugom?!) Jednoručno je vozio i Krle (Kršlak). Šeherlija je to činio redovno suprotnom stranom rijeke...



S Vrbasom se mora boriti, neda se on lako pokoriti, traži spretnog, snažnog i odvažnog viteza, a onako savladan uzvraća neizmjerno: oblikovano tijelo dajakaša postaje atraktivna meta djevojačkih pogleda.



Tek taj spoj rijeke, čamca, dajakaša i odabrane djevojke u špicu daje savršenu sliku, ukras Gradu. Postade tradicija.



''Ni našim elegantnim čamcem ljepotan Vrbas se ne može osvojiti bez truda i vještine... Ljuti me što danas čamac kojim smo dajačili godinama prozvaše dajak-čamac.''- pomalo je rezigniran stari Vrbaslija Joco - ''ja sam veslom veslao, a dajakom dajačio!''



Mario



*******************

Uz ovaj lijep prilog o jednoj od legendi Vrbaskog dajaka, link prema stranici koja govori o tome kako se ova tradicija nastavlja u danasnjim danima:

http://www.dajak.org/en/index.html