Cico Kabiljo: Nada, l’espoire, hope…

Ovu istinitu pricu Cice Kabilja, Sarajlije koji zivi u Montrealu, objavljenu na dovla.net, preporucam da svakako procitate. Ako bi postojala nagrada za  pricu godine objavljenu na nasim web stranicama, koja zraci optimizmom i nadom  ja bih glasao za ovu kratku pricu. Suvise cesto, sve cesce dozivljavamo drugaciji kraj. Necu dalje, da ne kvarim Cicinu licnu i istinitu pricu...



**********************

Cico Kabiljo, Sarajlija koji zivi u Montrealu

U kabinetu sam moje doktorice i ne želim da vjerujem da ovo što slušam odnosi se na mene. Zar se te stvari ne dogadjaju samo drugima, a mi ih čujemo, i tada smo puni saosjećanja i nalazimo divne riječi da ih hrabrimo. U kabinetu, na onkološkom odjeljenju bolnice Sveta Marija, u Montrealu slušam, uz dosta patetike, blagim tonom i biranim riječima saopštavaju da više nema potrebe za hemoterapijom, da “CT scan” pokazuje da na jetri imam višestruku, rastuću metastazu. Znam šta to znaći, ali glupavo je da pitam o čemu se radi. Objašnjava mi da hemo-terapija i hiruški zahvat nisu dali rezultata, da je nastupilo ono što skoro većinu bolesnika sa dijagnozom Melanoma malignat kakvu ja imam, čeka: metastaza, svi organi su mi napadnuti. Soba se okreće oko mene, htio bi je još što-šta pitati ali iz mene izlazi ono najgluplje pitanje: – imam li ikakve nade. – Nažalost, u ovom stadiju, ne, odgovara, obezbjedit ćemo vam redovnu kućnu njegu, odgovarajuće lijekove i provodite što više vremena sa vašim najbližim. A da, možda ćete dobiti žuticu, ali to je sporedno.



Odmah donosim odluku da putujem u Evropu, da posljednji put vidim sestru i njenu porodicu, te veliki broj rodbine koji tamo žive i da još jednom vidim grad koji jako volim. Molim doktoricu da mi napiše pismo o mom stanju, da ga nosim, kako ne bi imao poteškoća, ako dobijem žuticu, da se ukrcam u avion. Izlazim iz bolnice, ne vidim ni ljude, ni aute, ni zemlju, ni nebo, već mislim kako to izgleda kada se smrt veoma brzo približva. Hoće li boliti, kako ću živjeti u tih preostalih dva-tri mjeseca, kako će porodica reagovati, kako treba srediti bar nešto, da ne ostavim nered poslije odlaska. Misli kao olovo, glava bubnja, ali gle, osjećam da sami gladan, moram nešto pojesti. Pored bolnice ima odličan libanonski restoran, roštilj i salate su im izuzetni. Što ne bi bar malo uživao u jelu. Poslije idem u drag-stor, ogromni dućan sa apotekom, da podignem ljekove, sve teški sedativi, i po dućanu tražim skoro sat vremena šta bi mogao mojima u Beču kao poklon ponjeti. Uhvatim sebe kako živim, bar ovih zadnjih nekoliko sati, normalno, ne padam u očaj, jesam strahovito zabrinut, ali ne i tužan, odlazim kući da “novost” saopštim najbližima. Prvo šok, ali odmah oni pokušavaju da se prave optimisti, govore mi kao otići ćemo mi u drugu bolnicu kod drugog stručnjaka, te mi pričaju da jedan institut već uspješno lječi poodmakle stadije, pa da tražimo transplataciju jetre, sve neke izjave koje gaje nadu, vjeru pa i tjeraju na borbu. Otputovao sam u Beč kod sestre Sonje, boravak i tretman kod bliske rodbine bio je kao da uopšte nisam bolestan i tako su se i ponašali. Restorani u Beču i Mađarskoj, posjete rodbini i svaka okrunjena carskim posluženjem, sve dobro funkcionira. Navače kad ostajem sam i svaki put liježem sa pitanjem, kada će taj trenutak doći. Sestra me jednog dana za doručkom gleda i govori mi: – Cico, ti dobro jedeš, dobro spavaš, redovno i bez problema ideš u WC, ništa te ne boli, ma možda ti i nisi tako strašno bolestan. Dobro sam upamtio te riječi, ali nažalost, svi nalazi govore suprotno i u šta onda vjerovati. I odlučio sam da vjerujem u sebe, u svoja osjećanja i fizičko stanje, uvidio sam da sam dobio još veću volju za životom i da ću nastojati živjeti svoj život do zadnjeg trenutka. Vraćam se kući u Montreal, nema žutice, pregled rutinski u bolnici i ništa novo ne govori, samo se doktorica čudi što sam nabacio koju kilu. Prestajem piti sedative, već se danju dosta krećem, postajem porodični vozač, aktivno provodim vrijeme i poslije mogu lagano zaspati. Kupujem tapetarsku heftericu, materijal i u kutu jedne sobe počinjem sa tapetarskim radovima, presvlačenje trpezarijskih stolica. Kako sam tada počeo da budem aktivan i sa sve rijeđim posjetama bolnici, takav sam i danas, još uvijek radno aktivan, evo 13 godina poslije.



Priča je možda previše lična, nekome čak i patetična, ali sam je ispričao da čitaocima prenesem da me samo jedno održalo u opstanku; nada, l`espoire, hope. Stoga sam mišljenja da svakome treba ostaviti nadu, jer je ogromna, beskrajna, razlika između ljudskog bića koje diše i srce mu kuca, od onoga kod koga toga više nema.



Decembar 2011.