Mario M.: ’OD ZEMALJSKIH DO SVEMIRSKIH PIJETLOVA’

Baš ovako bi bila
naslovljena knjiga stihova Nikole Šopa da banjalučka redakcija nije
požurila sa onim bezličnim - ’Izabrane pjesme’. A pijetao je
već u pjesnikovim ranim radovima dobio epitete mudraca od čovjeka
nepriznatog. Šop je s nestrpljenjem očekivao tu knjigu, taj svoj
’drugi dolazak’ u Banjaluku, grad njegovog odrastanja i
sazrijevanja.

U
tada intenzivnoj prepisci sa profesorom Matom Džajom s naročitim
entuzijazmom se sjećao đačkog perioda u banjalučkoj Realci.
Gimnazijska monografija koju je uz ’okruglu’ godišnjicu
pripremio pedantni profesor Džaja bio je povod da se u Gradu nešto
više priča o Šopu, jednom od najvećih bh pjesnika. Obilježavanje
njegovog sedamdesetog rođendana proteklo je skromno kao i sam
Pjesnikov život. Tišina prati svijet mnogih umjetnika, posebno
pjesnika.

Baš
neobičan pjesnik bio naš Nikola Šop! Pisao je o malim običnim
stvarima, o vrlini oskudnosti, o ljubavnom zanosu, a ni kasnije
opčinjen imaginacijom svemira nije pratio umjetničke trendove.
Ipak, jedna zbirka pjesama zasmetala je zaduženima za birokratsku
parolu o ideološkoj zaštiti ’naroda od opijuma’. Bili su
zbunjeni Pjesnikovim druženjem sa Isusom (’Isus i ja pred
gradskim pijetlom’). U isto vrijeme u veliki
nesporazum bili su dovedeni i tvrdi krugovi etablirane crkve. Danas
začuđuje da su bile sporne slike kad Pjesnik doveze Isusa zaprežnim
kolima u bosansku provinciju, odnosno: Isus u kafani, čita novine,
umorna glava se spušta na Pjesnikovo rame, a oreol mu pada na jedno
uho... Pjevajući o malim ljudima, Šop demistificira a ujedno i
približava Božijeg sina. A pogrešno čitanje je rezultiralo
periodom zaobilaska Pjesnika u školskim programima i antologijama.

Prva putovanja u
Banjaluku iz rodnog Jajca (mali grad/
nad kojim se nebo nisko uvijek muti/ Pod kojim prigušeno tutnji
vodopad), ona đačka, mladi
gimnazijalac je prevaljivao pješice, stazama gdje svaki kamen skriva
istoriju a svaki pogled otkriva ljepotu. Hodajući cestom je ’uvijek
zaustavljao korake promatrajući suri i tvrdi Bočac’, a krajolik
bosanski (riječna ogledala, vodopad, mlinski šumovi) utkao je u
svoje rane pjesme.

Gospodinu
Džaji je pisao o dobu provedenom u Gradu (''moja
draga i nezaboravna Banjaluka'')
i Realci (''prava
burna košnica đačkih dana, veselih i tužnih, ali nezaboravnih'').
Nakon zemljotresa je napisao: ''Kad
pomislim na cijelu banjalučku Gimnaziju, na njezin kolegijum, na
zbornicu, na đake i drugove, ne čudim se što su Banjalučani kad
su krčili razvaline porušene Gimnazije svi redom plakali. Osjećali
su kao da su se u tim ruševinama pokopali i njihovi mladi dani.''
Živo se sjećao svojih školskih kolega i profesora latinskog,
deskriptivne geometrije, fizike...

Kada je ''navrnuo
kazaljke na vrijeme''
školovanja u Banjaluci, Pjesnik je dobio poticaj za lirski tekst
''Prohujala
sadašnjost'' u
kome se vinuo u prostor bezvremenskog uživanja uz drvorede sa
klupama, trgove pod mjesecom... ambijent u kome je osjetio prve
ljubavne strepnje i žudnje (''...
ublažiti tvoje patnje dok je po divnim banjalučkim šetalištima
opadalo posljednje kestenje. '').

U teškim uslovima
Pjesnik je nastavio školovanje u Beogradu, znanje latinskog koje je
ponio iz Realke omogućilo mu je da se jedno vrijeme izdržava
instrukcijama a kasnije i prevede kapitalna djela klasične
književnosti. Završava fakultet, susreće umjetničke autoritete,
počinje raditi i objavljivati knjige... a njegova poezija izaziva
pažnju i priznanja kritike. Početak
svjetskog rata mu bitno mijenja život: pri bombardovanju Beograda u
napadu panike skočio je s balkona svog stana. Povreda kičme će
Pjesnika kasnije potpuno vezati za krevet. Tako je započeo njegov
zagrebački stvaralački period u kome nastavlja bogatu pjesničku i
prevodilačku aktivnost. Šop radikalno mijenja pjesničku tematiku i
sa običnih zbivanja podiže pogled ka svemirskim prostorima i ide ka
krajolicima vječnosti. Možemo samo nagađati koliki uticaj su
odigrale noći provedene u kabinetu fizike banjalučke Realke i
druženja s teleskopom i mjesecom.

Nikola Šop
je bio osuđen na horizontalni položaj ali njegovo tijelo uz pomoć
pjesničke levitacije se suprotstavlja fiksiranoj nepomičnosti, ono
spoznaje bestežinsko stanje, a pritom njegov duh luta pejsažima
beskonačnosti. U svojoj drugoj ’astralnoj’ fazi poezija
Pjesnikova postaje superiorna u zemlji i inostranstvu (’Svemirski
pohodi’, ’Kućice u svemiru’, ’Astralije’).

Njegovo pero
pravi još samo jedan izlet u zavičaj (poeme ’Bosanska
trilogija’).

Veliki pjesnik
Nikola Šop bio je skroman i jedinstven. Njegova Antonija je zapisala
riječi s kojima se zaputio na posljednje
astralno putovanje: ''U
svakom filmu najljepši je kraj.''

Njegov treći
dolazak u Banjaluku je realiziran u organizaciji Centralne banke
Bosne i Hercegovine - na novčanici od 100 KM ispod Pjesnikove slike
piše:

Nikola Šop

1904 – 1982

Mario

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,

kad još bdiju siromasi tvoji,

skromnom krojaču odvest ću te, da ti

jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom, koji svu noć kuje

oštre čavle u teški potplat.

Dok tvornice cipela žučno bruje.

Milijun pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi,

sa spuštenim obodom, da skriju bol.

Jedan će se nakrivit i na tvojoj glavi.

Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,

koja liči na stari, nasukani brod.

Gdje braća za stolom, od silnog jada

bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela,

od koje će ti srce da krvari.

Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,

o Isuse, zateturat ćeš od bola.

Tvoj šešir će pasti s glave.

Šešir i aureola.

ŠUM PŠENICE

Iz luga vjetar dune u doba gluho

i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.

Lelujanje se začuje tako suho.

To šumi dolinama klas do klasa.

Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša

šum klasja i smije se u duši.

I sve mi se čini kao da već čuje

kako se zrelo zrnje u hambare ruši.

Miris pšenice duša mi snažno diše.

I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.

O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše

i moja skromna šačica zrnja.

Nikola Šop