Moja
zaluđenost rokenrolom traje još od djetinjstva i, hvala Bogu, još
me drži. Međutim, i pored te moje zaluđenosti, kao i
kolekcionarskih napora da imam sve ono što mi se sviđa i što
volim, nikad nisam došao u iskušenje da otpjevam ili odsviram
neku od mojih omiljenih pjesama. Razlog za to je vrlo jednostavan,
nisam stvoren za to i tu je kraj.
Isto
tako, vrlo brzo sam shvatio da nisam baš najmjerodavniji da za neku
pjesmu kažem: „Ova pjesma je dobra ili ova pjesma je sranje“.
One
se meni
mogu sviđati ili ne sviđati, ili me pak mogu vezati za nekog ili
nešto i ja ih kao takve slušam. Ostala preseravanja meni sličnih
likova o kvalitetu muzike smatram pukim gubljenjem vremena.
Ali
zato su za mene uvijek postojale neke pjesme ili čak i cijeli albumi
koji su me podsjećali na određene i samo meni znane folove,
događaje ili ličnosti iz vremena kad su svirane, i baš zbog tih
sjećanja one su za mene ostale uvijek aktuelne.
Ne
postoji ta situacija kad ja nisam spreman slušati „You Keep Me
Hangin’ On“, „When The Music’s Over“ ili pak live verziju
teme „Magic Bus“ itd., itd. Da budem i konkretniji, prvo ide ona
najbolja:
VANILLA
FUDGE-YOU KEEP ME HANGIN’ ON
Svaki
čovjek, pa tako i ja, ima svoju omiljenu pjesmu. Moja omiljena
pjesma nije „Midnight Rider“, kako smatra veliki broj mojih
dobrih drugara, koji misle da me dobro poznaju, već jedna stara
Motaun-tema iz repertoara Dajane Ros, dok je još pjevala sa
Sjuprimsima i zove se You Keep Me Hangin’ On.
Međutim,
ni ova originalna verzija nije moja omiljena pjesma, već njena
obrada iz 1967. godine, koju su napravili ljudi poznati pod nadimkom
„doajeni pank-misterije“ iliti grupa Vanilla Fudge.
Zašto
baš You Keep Me Hangin’ On, kad u rokenrolu postoji toliko boljih
pjesama?
E,
tu je sad već u pitanju ogromna doza nostalgije i jedno jako drago
sjećanje. Dakle, radi se o jednom rok-koncertu beogradske grupe
„Siluete“ iz 1968. godine, na kojem sam bio zajedno sa svojim
najboljim prijateljem i bratom iz hipi-dana Bambusom. Siluete su
ovaj koncert otvorile upravo temom You Keep Me Hangin’ On, u
totalno zamračenoj sali, u kojoj su se svjetla postepeno palila u
zavisnosti od jačine muzike, a pozornica se skroz otvorila tek kad
je Zoran Miščević počeo da pjeva. Po završetku pjesme, Zoran je
pozdravio publiku i između ostalog rekao da su ovu stvar uvježbali
neposredno pred put u Banju Luku, jer su prethodnu noć u Domu
omladine u Beogradu bili na koncertu splitske grupe „Batali“ i
posvetili je njihovom klavijaturisti i pjevaču.
(Taj klavijaturista i pjevač zvao se i još se zove Oliver
Dragojević)
Evo
i danas, skoro 40 godina od tog koncerta, ja još uvijek najviše
volim ovu pjesmu. Možda zato što sam tada imao samo 17 godina,
možda zato što mi je to bio prvi pravi rok-koncert u životu, možda
zato što smo Bambus i ja bili u prvim redovima i sve doživjeli baš
onako kako su to „Siluete“ i htjele, možda zato što sam se
udvarao jednoj „djevojci iz dobre kuće“, koja se tad, mislim,
zatreskala u mene, a ja to nisam ni primijetio.
Nakon
tog koncerta rado se odazivala na moj
poziv da idemo na matine ili neku žurku. Kasnije su joj roditelji
zabranili da se viđa sa Suletom, jer ja sam već tad imao dužu
kosu, nosio preuske pantalone i „vijetnamku“. Zamjenik direktora
škole kao takvog me vrlo često nije htio pustiti da uđem u školu.
Danas
je ta „djevojka iz dobre kuće“...
Skoro
sam je sreo i pitao da li se sjeća grupe „Move“ i njihovog hita
„Flowers In The Rain“. Previše brzo je odgovorila „ne“ i
nakon toga, da bi izbjegla još neka pitanja, zamoli me da joj
napravim CD sa domaćom rok-muzikom. Kako sam ja u tim situacijama,
bar tako kažu, veliki laf, napravio sam joj taj CD i nazvao ga
„Ostaju ljubavi moje“.
Sa
Ninom Bahtijarevićen u Novalja na Pagu 1974. godine.
(Nine
i danas sjajno i vrlo rado svira You Keep Me Hangin' On, a svirao ju
je već šezdesetih sa New Loversim-a, kad je imao samo 15 godina)
No comments:
Post a Comment