Ako
pokrivanje žena obuzdava seksualno uzbuđivanje muškaraca, šta
učiniti da se obuzda seksualno uzbuđenje žena, pita se jedna
jemenska novinarka
Kao
djeca igrali smo se u tetkinom vrtu, dječaci i djevojčice bez
razlike. Zajedno smo rasli, trčali i smijali se, zajedno plakali na
kraju tužnih crtanih filmova. Pa smo još rasli. Vrijeme je
prolazilo...
Ja
i rodica gledamo kroz prozor, na vrt u kome se igraju moj rođak i
njegovi drugovi. Tu smo se nekad igrali zajedno. Šta se dogodilo?
Zašto smo zatvorene u kući, dok se oni slobodno igraju lopte? Šta
smo učinile? Odrasle smo. Jesu li nam se tijela promijenila? Jesmo
li poslale objekti iskušenja koje treba sakriti od prolaznika? No
zar ovo nisu dječaci koje poznajemo od malih nogu? Zašto smo
postali strani jedni drugima? Zašto trčim da se sakrijem čim čujem
njihove glasove? Je li to samo zato što se boja glasa promijenila?
Zar zato više nismo prijatelji? Počinjemo da bivamo bojažljive i
uznemirene svaki puta kad progovorimo. Rodica i ja provodimo slobodno
vrijeme gledajući meksičke sapunice, kao žene od 50 godina. A
vrijeme je prolazilo...
U
školi sam. Učimo šta sve žena treba sakrivati. Njena kosa je
iskušenje. Obrve su iskušenje. Sjećam se svog omiljenog pjevača.
Imao je lijepe oči. Divnu kosu. Zašto se on nije pokrivao?
Postavljala sam sebi to pitanje, nesposobna da sama odgovorim. Sjećam
se da su mi zabranili da se igram u vrtu jer sam ušla u pubertet. No
dječacima to nisu zabranjivali Zar i oni nisu bili ušli u pubertet?
Zašto njih nisu zatvarali u kuću? Ni tu nisam našla odgovor. A
vrijeme je prolazilo...
Sve
vrijeme slušam: "Žena je dragulj koji treba zaštititi (drugim
riječima: pokriti)." A ponekad je čak porede s bombonom: "Ako
se odmota papir (dakle: feredža), muhe će je salijetati."
Palim televizor i gledam svog omiljenog pjevača, sanjam o tome da mu
mrsim kosu i promatram njegovu ljepotu. Ruke su mu gole. Poprsje -
golo. Zašto taj objekt iskušenja nije pokriven? Zašto nije
zatvoren u kući? Zašto žene ne dolaze u iskušenje zbog njega?
Neki kažu da žene ne treba da gledaju. U tom slučaju, zar ni
muškarci ne treba da odvrate pogled od "objekata"
iskušenja, žena? Nikad nisam dobila odgovor. A vrijeme je
prolazilo...
Evo
me na univerzitetu. Ljudi dijele neku vjersku knjižicu, Iskušenja
žene. Kosa. Stopala. I još, "žena mora pokriti jedno oko, jer
dva oka zajedno dovode u iskušenje". Časna riječ, tako je
pisalo. Odlučujem da posmatram muškarce, da vidim koja vrsta žena
ih dovodi u kušnju. Preda mnom hoda žena u pripijenoj crnoj
haljini. Eto, našla sam objekt iskušenja. Nastavljam posmatranje:
preda mnom hoda druga žena, sa širokom haljinom ali nepokrivenog
lica. Muškarac je gleda. Znači, i lice je iskušenje. Treća žena,
u širokoj haljini pokrivenog lica. Muškarac je gleda! Kako to, ne
razumijem? Kakvo iskušenje predstavlja takva oprava, ne vidi se ni
lice ni stopala! Šta taj muškarac gleda? Onda shvatam da odjeća
nema veze s tim. Muškarci uvijek gledaju žene. No muškarac, sa
širokim ramenima, kosom, očima i usnama ne smatra se objektom
iskušenja, čak i kad bi ga gledale sve žene na svijetu. On je
muškarac. Ne mora da se skriva u kući. Niko za njega ne kaže da je
dragulj. Pomislim da bih voljela da nisam dragulj. Voljela bih da sam
slobodan muškarac. A vrijeme je prolazilo...
Nalazim
se u jednoj zapadnoj zemlji. Oko mene hodaju žene. Jedna nosi hlače,
druga kratku suknju, treća kratke hlačice. Čudno - niko ih ne
gleda. Zašto ne vidim poglede muškaraca, koje viđam u svojoj
zemlji? One poglede pred kojima se žena osjeti gola. Poglede koje
sam mrzila, zbog kojih sam mrzila svoje prisustvo na zemlji i
činjenicu da sam rođena kao žena. Poglede koji su mi oduzimali
ljudskost. Zašto ih ovdje ne vidim? Sve žene su dobro obučene,
privlačne. Zašto onda ne vidim te poglede? Vidjela sam jednu ženu
kako trči i smije se. Sjetila sam se da mi je, od puberteta, bilo
zabranjeno da trčim. Sjetila sam se da se u mojoj zemlji muškarci
oblače u bijelo, a žene u crno? Pitala sam se: zašto muškarci ne
nose crno? I zašto ne pokrivaju lice? Nisam našla odgovor. A
vrijeme i dalje prolazi...
Hind
Aleryani, ‘Your Middle East’
No comments:
Post a Comment