Jim and Jo Young

Prije oko pola godine, tamo na jugu gdje trazimo zamjenu za nas Jadran, sretosmo par Engleza i njihovu kcerku. Ne samo sto ih sretosmo; provedosmo s njima predivne trenutke, kao da oni nisu hladni Englezi, kako ih mi generalisemo, i kao da mi nismo oprezni i zatvoreni u sebe Bosanci, postali takvi nakon svih ruznih iskustava koja nas prate zadnjih dvadeset godina.

Od prvog trenutka Jim, zivahni 74. godisnjak,  pokazuje toliko poznavanje bivse nam domovine u kojoj je nekih osamdesetih provodio dosta vremena, putovao, ucio i ostao zaljubljen u tu zemlju.

Kasniji rat u toj zemlji koju je zavolio ga je potpuno zbunio. Nije mogao povezati svoja iskustva, ljudime koje je sretao sa ratom koji su ti isti ljudi poveli jedni protiv drugih.

Vec u pocetku je pitao za Porec, Ljubljanu, Dubrovnik, Sarajevo, Beograd.... Kasnije se prisjecao manjih mjesta, pa onda nasih jela. Trazio recept za musaku ciji okus i nakon vise od dvadeset gocina nije zaboravio.

Njegova zaintresovanost i ljubopitljivost izazivaju nase price. Ja pricam. On pazljivo slusa, pa prekine, interesuju ga detalji...

Pitam i ja njega. Zanimljivo je znati sta jedan Engles, koji je prilicno  naucio o bivsoj Jugoslaviji misli i o nama i o ratu.

Provedosmo s njim, danas aktivnim penzionerom koji uziva u poslu izdavanja svojih apartmana na jugu Francuske, njegovom suprugom Jo, oftamologom, aktivnim ucesnikom akcije "Ljekari bez granica", koja se polako priprema za penziju i kcerkom Stefany, studentom, ciji izgovor egleskog neodoljivo podjseca na govor kraljice Elizabete, nekoliko predivnih dana, uz veoma prisnu atmosferu, sale i dosjetke kao da se poznajemo od davnina...

Kako to biva kod slicnih susreta, obecasmo i iskreno se ponadasmo da cemo se ponovo sresti i nastaviti nase druzenje negdje u Engleskoj, Francuskoj ili u Kanadi...

Ja sam, vjerovatno poucen ranijim iskustvima,  prilicno skeptican u nastavak ovakvih poznanstava, ali ovog puta mislim da cemo se sa porodicom Young nastaviti druziti, jer nase prvo druzenje je bilo toliko spontano, blisko, i iznad svega opustajuce da bi ga bilo steta prekinuti...

Evo, nakon skoro pola godine, i pored mog skepticizma,  nasa veza sa Youngovima se nastavlja.

Jim i Jo i dalje uzivaju zivot izmedju Londona, francuske rivije, izleta u udaljene krajeve svijeta.

Jos uvijek puni energije. Nadju vremena i da se jave...

Riječ, dvije iz Banjaluke

Šta ću kad sam samo žena?



Nadam se da će mi grijesi što sam se u ljetnjem zanosu ponadala da je pješački prelaz modna pista i za trenutak se ponašala kao da sam žena, biti oprošteni

Piše: Tanja Topić



U ovom društvu su nas odgajali da tačno znamo gdje je ženi mjesto. Uglavnom su je stavljali uz šporet ili naglašavali njenu ženstvenost, tako da ženom nisu smatrali one koje se ne šminkaju, ne ističu atribute, a pogotovo ne one koje su nastojale glavu koristiti u za to namijenjene svrhe.



I shvatih tek nedavno da sam živjela u velikoj zabludi.



Bile ženstvene ili pametne, svejedno je, žene su na ovim prostorima ipak samo "kokoške". Zapravo, krivo je ljeto, zavelo me sa svim svojim čarima i visokim temperaturama, pa sam se usudila obući laganu majicu, bez rukava, izigravati tobože uspješnu i poslovnu ženu, koja telefonira dok pješice prelazi na pješačkom prelazu.



Istina, nisam plavka, ali nisam znala da se ponašam kao da sam na modnoj pisti, dok me nisu prosvijetlili, jedan muškarac u godinama, kao predstavnik glasa osviještene muške javnosti, i službeno lice - policajac, koji je sve posmatrao i održao mi lekciju. Nisam ni bila svjesna da se vozaču automobila ne dopada brzina kojom hodam, pa je počeo da urla da se sklonim sa pješačkog prelaza, šaljuči me na (u) sva pristojna i nepristojna mjesta.



Naivno nisam vjerovala da živim u mjestu u kojem me u svakom trenu može vrijeđati kome padne na pamet, da me može psovati, da sopstvene lične i društvene frustracije može izbaciti na nekoga koga vidi prvi put u životu. I kojem sam kriva jer kao pješak hodam pješačkim prelazom. Ali ne na način koji je njemu prihvatljiv.



Međutim, može, jer nas godinama vrijeđaju, ponižavaju, napadaju, po svim osnovama i takav model ponašanja postao je pravilo. Zašto bi se "gospodin u godinama" razlikovao od onih koje je birao, od njih uči, upija i zna da ovakvima poput mene treba zabraniti da hodaju ulicama.



Zašto bi bio pristojan, ako su pristojni predmet ismijavanja? To su posmatrala dva policajca. Kad sam skrenula pažnju na izljev bijesa vozača automobila, uslijedila je nova rafalna paljba mlađahnog organa reda. "Šta hočeš, da trčim za njim, što nisi zapisala broj".



Tek je objašnjenje da samo skrećem pažnju na ono što se dogodilo, izazvalo mladog policajca, koji mi je u jednom dahu sasuo u lice da sam ja ta koja je prekršila zakon, jer je jednim njegovim članom pješacima zabranjeno da, dok prelaze ulicu na pješačkom prelazu, telefoniraju.



Grešna sam i bezobrazna bila, priznajem, rekla sam da mi napiše kaznu za prekršaje koje sam počinila, ali i da mi objasni koje članove i kojeg zakona sam prekršila. Na to je uslijedio odgovor: "Da, čovjek je u pravu, i trebao te je napasti, jer nije ti pješački prelaz MODNA PISTA".



Okrenula sam se i nijemo otišla. Pitala sam se samo da li bi i kakva reakcija bila da sam pješački prelazila Gola.



Bogu sam zahvalna na ovoj prilici da budem prosvijećena. Ali, koga to još dotiče? Nisam bila lijena, več sam provjerila u banjalučkom Centru javne bezbjednosti kakav je to član zakona na koji mi je prvi put u životu skrenuta pažnja. Odgovor je bio da takav član zakona ne postoji, pa sam u nekom drugom odjelu iste institucije ispala gotovo smiješna.



Nadam se da će mi grijesi što sam se u ljetnjem zanosu ponadala da je pješački prelaz modna pista i za trenutak se ponašala kao da sam žena, biti oprošteni. Odreći ću se zarad mentalnog zdravlja ugrožene nacije hodanja pješačkim prelazima, sakrit ću se u neku busiju, pa tek kad vidim da auta nema ni na vidiku, onda ću trčati, dok me noge nose, preko prelaza, samo da naši dragi vozači automobila, divni muževi, sinovi, ne čekaju pet sekundi duže nego što im je čekanje programirano u glavi, koja, ne znam u koje svrhe njima služi. Od mladih čuvara reda bježat ću u strahu da se ne zamjerim tim silama reda. Sila je sila, zakon je zakon, a šta ću ja kad samo samo žena. Na (ne)sreću, ne i plavuša. Poučena lekcijom iz prethodnog dana, stala sam mirno i poklonila se kabrioletu koji je pod policijskom pratnjom i sa treptačima, otvorena krova, baš u ljetnjem štihu, vozio plavušu.



Svi su im se morali skloniti - pješaci i vozači.

Od danas cemo malo usporiti

Da ne bi doslo do "zamora materijala", da se ne bih zasitio i prestao (a nisam tako planirao)...

Da bismo se i dalje jos dugo druzili na ovom blogu - usporicu malo!

Ne zamjerite mi vi uporni i svakodnevni citaoci, sto necete naci novu temu dva ili tri dana zaredom.

Vi koji ulazite svaka dva ili tri dana - bicete na svome.

Vi koji ulazite u blog jednom nedjeljno - bicete isto tako na svome. 

Vi koji ulazite u blog jednom mjesecno - vama bi bila dovoljna i jedna tema mjesecno.

Vi koji ne ulazite na blog - vama je svejedno.



Svi vi - pogledajte malo slike, sale, procitajte predlozene teme na toj stranici...

Ili posaljite poneki prilog , prijedlog... Pomozite time...

Kemal Kurspahić: Heroj ili diktator

Ovaj tekst Kemala Kurspahića obajvljujem iz vise razloga. Pise ga cijenjeni novinar i urednik, krajisnik, koga sam upoznao pred sam pocetak rata devedesetih. Slucajno sam se nasao u Sarajevu ispred zgrade Vlade bas tog dana kada je Oslobodjenje, ciji je Glavni i odgovorni urednik tada bio Kemal, organizovalo miting protiv nadolazeceg rata. Nikada necu zaboraviti taj dan u Sarajevu kada smo Fikret Tufek, tada direktor Radio Banjaluke, i ja prvo isli prvo u TV Sarajevo, gdje smo se po prvi put susreli sa specijalcima koji su potpuno "okupirali" ili cuvali ovu instituciju, zatim u Vladu BiH kod Ministra  informisanja BiH, V. Ostojica, koji nam kroz prozor svoje kancelarije pokazuje prostor ispred zgrade Vlade gdje se okuplja masa ljudi i kaze da se oni okupljaju da bi njega rusili. Na kraju Fikret, Kemalov skolski drug iz Sanskog Mosta, dogovara nas susret s njim, ali ne u njegovoj kancelariji  jer je vec kasno, vec bas na tom skupu koji nam je minutu ranije pokazivao Ostojic, na improvizovanoj bini sa koje ce se i Kemal obratiti okupljenoj masi ljudi.



Kemal je urednik Oslobodjenja koji je sa naslovne strane Oslobodjenja skinuo parolu:  “Druže Tito, mi Ti se kunemo”. Uz svo postovanje Titovog djela, ali svjestan i njegovih gresaka i mana,  ja tu parolu nikad nakon njegove smrti nisam volio niti sam zavjetnu pjesmu ikada pjevao. (Obrazlozenje ovoga trazi malo vise prostora i vremena. Mozda jednog dana.)

Sada, bogatiji za iskustva i saznanja u zadnjih dvadeset godina, moje postovanje prema Titu je vece nego sto je bilo u danima neposredno prije i nakon njegove smrti.  



********************************



Neke druge, dnevno aktuelnije teme, doprinijele su da se još početkom ovog mjeseca ne osvrnem na

balkanska reagovanja na godišnjicu Titove smrti. Danas - kad se navršava 120 godina od njegovog rođenja (25. maja 1892.) - možda ipak nije kasno za neka razmišljanja o Titovom vremenu i njegovoj istorijskoj ostavštini.

Na godišnjicu Titove smrti, 4.maja, profesionalno sam bio očajan zapažajući kako su brojni najuticajniji

mediji u bivšoj Jugoslaviji - i titovske i antititovske prošlosti i orijentacije - taj datum obilježili istim prigodnim

tekstom koji potpisuje novinska agencija Tanjug formirana pod okriljem i u funkciji promocije Titovog

režima. U nekim od tih medija tekst već u naslovu pokazuje kakva mu je misija namijenjena: davanje jednake  vjerodostojnosti poštovaocima i poricateljima Titovih istorijskih zasluga (“Godišnjica smrti Josipa Broza Tita: Za jedne heroj, druge diktator”)



Na toj liniji su i sljedeće konstatacije iz Tanjugovog prigodnog teksta: “Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom sprovele su komunističku revoluciju - tokom i nakon Drugog svjetskog rata. U zanosu revolucionarne ‘pravde’ nestale su desetine hiljada nekomunista - pod maskom ‘borbe protiv saradnika okupatora’, čime je u stvari uništen čitav tadašnji građanski sloj”.



Objavljujući taj tekst, umjesto poziva relevantnim autorima da osvijetle Titovo vrijeme i istorijske učinke, balkanski mediji samo su još jednom pokazali koliko u njima dominira intelektualna lijenost, linija ispunjavanja informativne misije uz najnižu moguću cijenu, čak i ako to znači nuđenje generacijama koje ne pamte Titovo vrijeme pomućene slike prošlosti u kojoj je Tito bio nekako na jednake dijelove i heroj i diktator.



Ovaj autor svjestan je da, kritikujući tu relativizaciju Titovog istorijskog nasljeđa, ulazi u minsko polje u kojem će mu biti zamjereno kako je baš on - u prvom broju lista u 1990. godini - s naslovne strane “Oslobođenja” skinuo zavjetnu parolu “Druže Tito, mi Ti se kunemo”. Zbog toga ovdje citiram dva završna pasusa teksta objavljenog pod naslovom “Zavjet i  život” 3. januara 1990:



“Mogućim dušebrižnicima, koji bi nad tom inovacijom mogli iskreno ili lažno da se zabrinu ne skrećemo li to mi sa Titovog puta, umirićemo savjest uvjeravajući ih da su vrhunci tog puta - oslobodilački rat i ujedinjavanje zemlje; junačko “ne” Staljinu 1948; samoupravljanje kao vizija oslobođenog čovjeka koja je u ovoj zemlji za Titovog života oslobodila i razvila energije s kojima smo svake godine živjeli sve bolje;

nesvrstavanje kao garant prava na vlastiti put i uvažavanja u svjetskim poslovima i, da ne nabrajamo dalje, jer i to je dosta za počasno mjesto u povijesti - dovoljno visoko da odole svim politikantskim maglama i podvalama i svekolikoj antititovskoj histeriji i osporavanjima. Tito po tome zauvijek pripada i nama i svijetu, a njegova istorijska ostavština je takva da će u neophodnim istoriografskim i drugim naučnim osvjetljenjima

i kritičkim vrednovanjima sticati i novo poštovanje.

Ono ni u prošlosti nije zavisilo, a još manje će zavisiti u budućnosti, od toga koliko se u svečanim prigodama

ili u novinskim zaglavljima zavjetujemo na vjernost makar i najčasnijem putu, nego od toga koliko bitne tačke tog puta slijedimo u - životu. A svi smo mi u ovoj zemlji u ovoj deceniji poslije Tita, u svemu što je najživotnije, u  sumornoj današnjici i neizvjesnoj sutrašnjici, već toliko zabasali s pravog puta da nam ne ostaje ništa osim nade u - zaokret”.



Iz neke sasvim lične perspektive, odrastanje u “Titovom vremenu” značilo je odrastanje u sistemu vrijednosti čije su okosnice bile: antifašizam -s najdubljim poštovanjem za žrtve Holokausta, od Aušvica do Jasenovca;

antistaljinizam - s odbijanjem i po cijenu najvećih žrtava stranog diktata u domaćim poslovima; socijalna pravičnost - s dubokim osjećajem solidarnosti: nesvrstavanje - s moralnim pravom da se kritički govori i o Istoku i o Zapadu.



U ovom mjesecu godišnjica i Titove smrti i Titovog rođenja, umjesto relativizacije istorije u vidu pridavanja jednake vrijednosti teorijama o “heroju i diktatoru”, ovog autora progoni razmišljanje o tome kako je moguće da smo - odrastajući u istom sistemu vrijednosti, u kojem je bilo pitanje samopoštovanja da se poklonite žrtvama i Jasenovca i Kragujevca i Potkozarja - mogli završiti na tako drastično različitim stranama i kao počinioci i kao žrtve “etničkog čišćenja” i genocida devedesetih.



To pitanje potcrtavaju dvije fotografije s obilježavanje desete godišnjice moje mature u Gimnaziji “Ivan Goran Kovačić” u Sanskom Mostu: Neskromno govoreći - treći i četvrti razred te gimnazije završio sam u istoj školskoj godini, 1964- 65, žureći da što prije idem na studije i formalizujem svoj status u novinarstvu kojim sam se bavio od prvih gimnazijskih dana. Na tim fotografijama su moji vršnjaci koji su prošli kroz

logore i moji vršnjaci koji su upravljali logorima; profesori koji su bili progonjeni i profesori koji su predsjedavali nad progonima.

Ne vjerujem da je za tu podjelu uloga kriv bilo Tito heroj ili Tito diktator.



Kemal Kurspahić



(Radio Slobodna Evropa)

Sopen u Banjaluci juna 2012

Moji su drugovi malo skrti na rijecima. Evo, Sopen mi poslao slike, bez komentara.

Ne zalim se. Dobre su i samo slike. One govore same za sebe.

Znam, Penso je bio vrlo kratko u Banjaluci. Slike kazu da se ipak uspio sresti sa nekim znanim nam licima.

...sa Lazom Roljicem

... sa Borom Pandzicem - Suzijem





... sa Ljiljom i Rokijem Savic

... sa Coberom i Borkom

... sa Zeljom Sejdinovicem i njegovom sestrom Sekanom



..sa Alom



i

....sa Vrbasom







Bruja: Defakto umjetnik

Evo; na Euro 2012. gotov je i drugi krug.



Portugal je pobjedio blijede Čehe, a Ronaldo sad hoda okolo; ko narodni heroj. Pravi se važan i svuda se puše i priča kako je ljepši od Mesija i kako Mesi nije njemu ni do koljena, a ja kao najbolji stručnjak za fudbal kao i onih naših 22 miliona u bivšoj nam državi tvrdim da je obrnuto. Mesi je bolji i kvit. Šta taj Ronaldo misli? Svima ide na živce; on; ko fol sve zna i svuda se petlja. Kad je u pitanju moda; on se petlja, kad je u pitanju frizura; opet ima šta reći, svuda se gura, baš kao košulja u.



Ima para ko blata, vozi skupe aute; kad hoda ulicama Madrida vazda se gleda u izlozima, a kad igra utakmicu uvjek gleda u najveći ekran na stadionu, da vidi sebe.



Ima on jedan mali problem; možda dva; boluje od narcisoidnosti-voli da se slika i ne voli Mesija, na koju foru ga dižu protivnički navijači. Čim spomenu ime Mesi; on zariba i cjelu utakmicu trokira i ne igra dobro. Eto; vidite kako su ti navijači bezobrazni; služe se trikovima. Dakle; Ronaldo ima neke bubuce u glavi, al' se mora priznati da je dobar fudbaler.



Njemci su oderali "Grkljane" i tu nema šta da se priča. Jedino što su Grci uspjeli da daju sve od sebe, al' ništa im nije pomoglo.



Španci; očerupali Galske pjetlove, koji od sebe nisu dali sve, koji su se na utakmici čak i sudarali, što je veliki i zabrinjavajući pokazatelj stanja u francuskom fudbalu. Sad dal' je u pitanju smjena generacije, neuigranost il' loša taktika, vrag će ga znati, al' ja mislim da su ipak u pitanju dobri Španci koji neće proći Portugal, a Portugal neće proći Njemce i to je to.



Englezeri su izgubili od Talijana; na penale, a mene je iznenadila slaba partija Engleza, a dobra partija Talijana. Penali su obična lutrija i čim je došlo do penala znao sam da Talijani idu dalje. Oni su "djeca srece" i uvijek se provuku na knap, negdje i jedva, a onda bljesnu i nešto osvoje. Onomad, optužiše Hrvatsku i Španiju da im pripremaju nerješeno i ispadanje, jer ko biva oni su zabrinuti za regularnost Eura 2012., a u njihovom "kalću" svaki dan nekog saslušavaju i zatvaraju, zbog namještanja utakmica. Sva sreća pa su prošli dalje jer bi FIFA i UEFA sigurno u tom slučaju sprovela cjelu istragu u HNS gdja je sve čisto i po vertikali i horizontali pa i financijski, ali su jednom imali i dva predsednika HNS; jednog legalnog i jednog ilegalnog. Sad su to malo doveli u red jer je Platini bio u Zagrebu i reko da se ne zajebaju s njim i da će biti velike novčane kazne.



Uskoro sljede završni mečevi u kojima se od Ronalda očekuje da pokaže sve što zna i Portugal dovede u finale. Znam ja da je on dobar al' od Ibre nije bolji i kvit. To što je Švedska ispala i što Ibro nema u nastavku Eura 2012. ne znači ništa; sve je to namještaljka:



"Al' samo prava raja je znala u čemu je trik,

nije Ibro naš jarane fukara;

Ibro ti je defekto umjetnik."



Eto; toliko, ako budem raspoložen onda ću se javiti poslije finalnog meča.



http://www.youtube.com/watch?v=sZE0ewgG9K0&feature=youtu.be

Evropa od 1000. do 2005. godine

Mladen mi poslao vrlo zanimljiv link uz komentar. Iako njegov komentar nije "ispeglen" za javno objavljivanje, mislim da je dobra ilustracija asocijacije koju je pobudila mapa Evrope sa granicama drzava koje se filmskom brzinom mijenjaju ispred nas, sa drzavama koje nastaju, rastu , drobe se, nestaju i sve to uglavnom u krvi naroda za koje se prave... a pozvezuje razdoblje od hiljadu godina, od 1000. do 2005. godine.



Pretpostavljam da imas dovoljno priloga, ali nije lose pogledati i ovaj. Svaka drzava koja se formira u ime pojedinaca za "dobro vecine" pravi se tako da bude "vjecna". Kolike su gluposti u igri najbolje govori ovaj filmic za period posljednjih hiljadu godina. Cak ni filmska brzina nije ponekad dovoljno brza da zabiljezi "vjecnost"suludih ideja povijesnih krojaca sudbine obicne raje. Za nase krajeve je ta brzina vrlo upecatljiva pogotovo zadnjih stotinjak godina.

Mladen

http://www.dumpert.nl/mediabase/2133951/54b8b24e/europa_in_de_jaren_1000_t_m_2005.html

Esad Art (2)

Eso Salkanovic, moj drug iz studentskih dana, jos uvijek svojom umjetnoscu "lijeci dusu", na srecu nas kojima se to svidja...

Pogledajte i odmorite i vi dusu...

Banjalucke babice

U ponedjeljak 18. juna Biljanina sestra Dobrila je otisla u zasluzenu penziju. Citav svoj radni vijek, 40 godina provela je na Ginekologiji u Banjaluckoj bolnici. Cetrdeset godina! I to jos ne mijenjajuci firmu. Ovaj zadnji dio je za mene tesko shvatljiv, jer meni nije bilo tesko promijeniti firmu, ali meni je to moja profesija omogucavala. Biti babica, i to u Banjaluci nije pruzalo mnogo  mogucnosti. A i zasto bi? Raditi posao koji volis, a za Dobrilu znam da je ona svoj posao volila i sa radoscu odlazila na posao, je ono cemu svi mi tezimo.  Pomagati pri porodjaju, pri dolasku  ljudskog bica na ovaj svijet, ucestvovati i dijeliti srecu koja se tada dozivi, i sve to jos svakodnevno,  je sigurno nesto sto mnogi od nas nisu dozivljavali na svojim poslovima. Uz zelje mojoj svastici Dobrili da je zdravlje i dalje sluzi dobro kao i do sada i da godinama koje su pred njom uziva u svakom danu, objavljujem pricu o jednoj drugoj banjaluckoj babici, o njenoj kolegici Nimeti Ceric, sa kojom je Dobrila godinama radila i koja joj je ostala u lijepom sjecanju i kao kolegica i kao zena koja je kroz mnoge zivotne poteskoce prolazila hrabro i stoicki. Prica o babici Nimeti obajvljena je prekjuce u Dnevnom Avazu . 



**********************

Babica Nimeta iz Banjaluke

Ima ljudi čiji su životi neobičniji od svake priče. A, takvu priču o svom životu pripovjedala je novinaru agencije Anadolija, Nimeta Cerić, najpoznatija banjalučka babica, koja je tokom svog radnog vijeka pomogla da svijet ugleda blizu šezdeset hiljada beba.



Priča o dijelu njene porodice po majčinoj strani počinje s prvim godinama 20. vijeka u Turskoj. „Majka Emina Džumušoglu rođena je u Istanbulu u doborostojećoj građanskoj porodici. U vrijeme kada je to bilo nepojmljivo, roditelji su joj omogućili da se obrazuje, nauči četiri jezika, pohađa časove violine. I kada se udala u porodicu Basaga, za mladog i uspješnog advokata, nije ni slutila da će, ne samo jednog dana doći u Bosnu, nego i tu okončati svoj život“, sa sjetom govori Nimeta.



Oslanjajući se na majčine priče, kaže da su pred početak Prvog svjetskog rata, majka i njen muž, nana Rašida, te dvojica ujaka, odlučili privremeno napustiti Tursku. Odabir je pao na Bosnu, jer nana vuče korijene odavde.



„I tako su se 1914. godine doselili u Banjaluku. Kupili zemljište, sagradili kuću, a moj polubrat Ferruh krenuo u školu“, dodaje Nimeta, pokazujući na jedinu fotografiju bračnog para Basaga sa sinom Ferruhom.



“ Nakon okončanja Prvog svjetskog rata, majka je bila ponovo trudna, a njen muž odlučio je otići nakratko u Istanbul kako bi riješio imovinska pitanja. Otišao, majci ostavio već odraslog dječaka i sina u stomaku, pramen kose i malu sliku. I nije se nikada vratio. Umjesto njega stiglo je tek anonimno pismo da je poginuo.



A majka, iako gospođa, suočena s činjenicom da treba djecu odgojiti, prodala je nakit, kupila još zemlje i stoke i odlučila se baviti poljoprivredom. Živjela je sama s djecom do 1936. godine kada se udala za mog oca“, nastavlja svoju priču Nimeta.

A, onda se ponovo nadvila prijetnja ratom, pa se porodica nanovo razdvojila. Ferruh je poslan u Istanbul majčinoj sestri. „I tu se život s nama ponovo poigrao. Tako se saznalo da mu je otac živ, koji je, da se iskupi, odlučio nastaviti brigu o Ferruhu, školovati ga“, kazuje Nimeta.



Ferruh Basaga završio je likovnu akademiju i slovi za jednog od najplodnijih umjetnika Turske republikanskog perioda. Dobitnik je najviših državnih priznjanja za doprinos kulturi Turske koje mu je lično uručio nekadašnji predsjednik države Ahmet Necdet Sezer.



Preminuo je 2010. u 96 godini života. Nimeta je polubrata upoznala tek koncem šezdesetih godina, kada je prvi put ponovo došao u BiH kao priznati umjetnik. Susret s bratom za nju je bio posebno dirljiv. On je već, pojašnjava Nimeta, bio u godinama, a „hoda Banjalukom i traži svoje vršnjake, momke od dvadeset godina, koliko je imao kad je odlazio“.

„Mama je tada već bila starica. Iscrpljena radom i brigom. S mojim ocem rodila je nas petoro djece, a onda ju je i on ostavio. I zato sam valjda i ja postala babica“, govori Nimeta. Pojašnjava da je s 13 godina morala prekinuti školovanje, kako bi kao najmlađe dijete mogla pomagati majci.



„Tako me dopalo da sama, u tim godinama, otelim kravu. Bilo je to čudo, pomoći jednom biću da dođe na svijet“, govori Nimeta, a dok se toga prisjeća oči joj sjaje kao da se sve jučer dogodilo. U školu se vratila sa 17 godina. Prvo da okonča osmogodišnje školovanje, a potom i Babičku školu u Tuzli.



U rađaonu banjalučkog porodilišta ušla je prvi put 1960. godine. I tamo provela punih 36 godina.



„Porod je najveći bol koji se može osjetiti. I niko na ovaj svijet, ionako pun bola, bez bola nije došao. Ali, nastojala sam svakoj ženi pomoći, ohrabriti je da izdrži, nasmijati je i kada je bilo teško. Ma, moj me vedar duh održavao“, dodaje ova skromna žena.



Ovu čuvenu banjalučku babicu vedrina duha nije napustila ni u osmoj deceniji života, iako je prerano ostala udovica, pa se nastavila brinuti o djeci i bolesnoj majci. Kćerka Azrica prerano je umrla. Sin Faruk se, nakon bezuspješne potrage za poslom u Banjaluci, skrasio u Sarajevu.



„Život je takav, možeš urlati nad nepravdom, a ništa ne promijeniti. Nebo je visoko, zemlja tvrda“, konstatuje Nimeta. Danas spokoj pronalazi u svojoj bašti s hiljadu ćuvarkuća i u druženju s prijateljima. „Održava me šetnja, volim otići u pozorište, pogledati dobar film. I ne žalim se. Jer kada se osvrnem iza sebe, ipak sam ja imala ispunjen život“, završava svoju priču naša, po svemu, posebna sugovornica.



( Dnevni Avaz)

Bruja: Uvrnute sudije

Modric

Naravno da sam stručnjak za fudbal i da znam sve, kad je u pitanju igra, taktika, namještanje, selekcija; ko je šupak u ekipi koji selektor nema pojma, koji golman je obična rupa, koji igrač nema blage veze, baš kao i onih naših 22 milona selektora u bivšoj nam državi koji su znali sve o reprezentaciji Yugoslavije. Evo dobre prilike da to i dokažem, jer Euro 2012 je u punom zamahu.



Prvi krug je gotov i sad su ostali samo pobjednici grupa, a ja neću o pobjednicima ja ću o organizatoru pa malo o sudjenju, navijače neću dirati, jer oni su "sveta krava". Za njih se igra za njih se gine, za njih se i kazne ponekad plaćaju, a ponekad ostane i bez bodova.

Ibro Vikingovic

Organizacija Eura 2012 pokazuje da su i Poljska i Ukrajina odradili svoj posao više nego dobro, a to što je bilo pičvajza izmedju navijača Poljske i Rusije nema nikakve veze sa organizatorima. To će da plate fudbalski savezi Poljske i Rusije, tako da će kasa evropske fudbalske asocijacije biti još za bocu deblja. Taman da podjele višak; kod nas se to nekad zvalo trinesta plata.



Ko je pokazao najviše, a ko najmanje, ko je sretnik ko nesretnik kad su u pitanju reprezentacije na evropskom turniru?



Najviše su po meni pokazali Njemci. Igraju pošteno, igraju snažno, igraju svih 90 minuta i ne kalkulišu.



Najmanje su pokazali oni koji su ispali, osim Hrvatske, koja je pokazala najviše od onih koji su ispali. Igrali su tri utakmice i u prvoj i zadnjoj pokazali da su sa pravom bili učesnici prvenstva Evrope. Imaju malog cara Modrića, imaju nekoliko dobrih igrača na sredini terena i najvažnije je što su imali Bilića koji je uspio igrače Hrvatske voditi onako kako treba. Ispali su zahvaljujući sudijama koji su bili cjelo vrijeme utakmice u šoku, važnošću utakmice. Trebalo je suditi tako, da i vuci budu siti i ovce na broju i da evropska kuća fudbala dobro zaradi jer na kraju se djeli višak. Šta misliš, da Španija ode ranije kući, a Hrvatska ostane? Ne uklapa se u šemu. Prvo; Španci su prvaci svjeta i očekuje se da će igrati finale, a ja očekujem kao najbolji poznavaoc fudbala da neće igrati finale, nego će Njemci biti u finalu a za ostale nek se dogovore; il' nek sudija kao u slučaju Hrvatske odluči ko će to biti. Nešto mi one njihove slušalice u ušima mirišu na neke kako špijuni to kažu "bubice", pa se domundjavaju sa Platinijem koji uvjek ima nabolji pregled jer sjedi u loži i u najboljoj fotelji.



Pored takvih sudija Hrvatska i Bilić nisu imali nikakve šanse. Jes' da je bio čist ofsajd i jes' da je bio penaltik nad Čorlukom, al' o tome će pisati samo hrvatski mediji i kvit.



Najveći sretnik su po mom dubokom mišljenju "Grkljani". Rus im dao loptu, Rus im otvorio prolaz do kaznenog prostora, a najveći nesretnici su opet Rusi. Igrati dobro u pripremnim utakmicama, igrati sjano na početku turnira, a onda izgubiti od autsajdera.



E; sad treba kukati. Kako jedna reprezentacija kao Grčka ide dalje, a jedna reprezentacija kao ruska, kao švedska ili hrvatska ne idu. Još gore, Ukrajinci ne idu dalje, a sudija nije sviro čist gol, za njih kad je lopta bila bar 55 cm u golu. E, to se zove slobodno sudijsko uvjerenje i tako će da bude do daljnjeg jer samo tako se može nekog zaustaviti i izbaciti.

Ronaldo

Kvalitet prikazenih igara je pokazao da je evropsko prvenstvo bolje i jače od svjetskog prvenstva, ali sudijama na dušu; što nećemo dalje moći gledati velemajtore nad velemajstorima, Modrića i Ibrahimovića.



Ovo šta sad sljedi je drugi krug ili kako kažu četvrt finale i kako kažu lopta je okrugla, a ja mislim da je i malo ćoškasta pa nepravilno odskoči, ponekad; a šta reći o sudijama? Nit' su okrugli nit' ćoškasti nego; čini mi se da su malo uvrnuti.



Nastavak sljedi ako budem raspoložen.

Ibro

Ronaldinjo

Angel u Banjaluci juna 2012.

BL,1.June 2012.

Prilikom boravka u nasem lijepom gradu igrao sam prvi put mec u TK

"Banja Luka"(nalazi se blizu Rebrovackog mosta sa desne strane Vrbasa)

sa svojim ljutim protivnikom Srdjanom Marinkovicem i bio sam ne malo

prijatno iznenadjen odlicnim uslovima za igru. I odjednom "izroni"

Grana (Miroslav Granulic),kao da je dosao iz Celinca a ne iz

Melburna...Svi smo od reda bili iznenadjeni,normalno,mec je prekinut i

prici nikad kraja, posebno o raji iz "Rudi Cajevca"...Da,bio je to

divan nenadani suret prijatelja iz Australije,USA i BL,

Srki-Grana-Gele...

Pozdrav Vasim porodicama,pozdrav Vama. Angel

Vedrana Rudan: Evo mene doma

Vratila sam se iz Beograda. Kako prepričati utiske? “Kosturi okruga Madison” i ja osvanule smo u gotovo svim pisanim medijima, na svim značajnim teve ekranima.



Promociju knjige imala sam u Domu omladine u dvorani za koncerte. Kad sam u nju ušla osjetila sam istinsku jezu. Stotine praznih stolica, tko će na njih sjesti? Moj je izdavač pretjerao. Nisam ja Severina.

Nisam, pa ipak je dvorana bila dupkom puna, tražila se stolica više, mnogi su stajali. Hvalim se? Najiskrenije, čudim se. Ne znam što Srpkinje i Srbi u meni nalaze. Nisam lažno skromna ali me svaki put njihova dobrodošlica tako tresne da doma kasnije danima moram liječiti aritmiju.



Jedan mi je gospodin donio apaurin, jedna gospođa ajkulovit “za jak imuni sistem, jača imunitet i otpornost organizma”, druga cvijeće, treća vinjak… S velikim sam užitkom potezala iz bočice dok sam odgovarala na pitanja iz publike i dva sata potpisivala knjige.



Baš sam bila sretna što me nitko nije pitao što mislim o njihovom novom predsjedniku i da li će se i kad pomiriti Srbi i Hrvati.

Razgovarali smo o seksu, ljubavi, preljubu, djeci, unucima, da li postoji ljubav poslije sedamdesete. Odlično sam se zabavljala i shvatila kako sam zapravo sretna. Radim posao koji volim, pišem knjige, i razgovaram s dragim ljudima.

Sve što sam planirala ostvarilo mi se. Kupila sam brdo knjiga, djeci kajmak, kilogram trideset kuna, i maline, također kilogram trideset kuna, i tamnoljubičastu torbu zooloo na kojoj piše “hand made in serbia”.

I jela sam pohovane tikvice u Klubu književnika, porcija trideset kuna, pojela sam dvije. Saznala sam kako se pripremaju. Valjaju ih u kukuruznom brašnu i prže u fritezi, zato su tako hrskave.

U Beogradu je u subotu bilo plus trideset i pet tako da je bio pravi užitak sjediti na terasi Kluba okupan ledenom parom.



Večer prije bili smo u restoranu sa dvije žive muzike. Jedna na terasi druga u podrumu gdje su neki Slovenci na sav glas pjevali kako je jesen u njima i kako sve miriše na nju.

Muškarci koji su sjedili bliže podrumskom prozoru iz koga su do nas stizali jauci zaljubljenih Slovenaca pokušavali su zatvoriti prozor, uzalud.

U sve je nas protiv naše volje ušla hrvatska jesen i svi smo morali osjećati kako sve miriše na nju. A nije mirisalo jer smo jeli palačinke sa orasima.

U hotelu sam naletjela na Riječanina, na sav mi je glas povjerio, smijući se, kako su on i njegovi pajdaši došli “pokoriti Srbiju ekonomski kad je već nismo mogli geografski…”

“Osvajači” nisu djelovali nimalo prijeteće dok su pasli oči na curicama koje su slavile maturu. Beograd je definitivno opet postao glavni grad Jugoslavije koju se tako ne smije zvati.

Pokojna zemlja se u Srbiji zove “Region”, u Hrvatskoj “Regija”, kako se zove na slovenskom nisam pitala one u koje je ušla jesen.

Stalno smo se vozili taksijem koji više nije jeftiniji nego zagrebački. T Jedan nam je taksist ispričao da mnogi Beograđani žive u poluraspadnutom hotelu Slavija jer je u njemu jeftiniji život nego doma.

U Slaviji se svake subote održava “sajam antikviteta”. Pred tri sam godine tamo kupila “antikvitet” koji nikad nisam stavila oko vrata. Gospodin koji mi ga je prodao prepoznao je i mene i “antikvitet” i bez problema mi ga zamijenio za dva “antikviteta” od kojih zeleni, kad ga staviš pod lupu pokazuje da se duboko u njemu skrivaju rubini.

Naučila sam da se, kad od nekog odlaziš uvijek kaže “prijatno” a na granici našim carinicima nikad ne smiješ reći da u bunkeru imaš pet kila kajmaka nego “samo osobnu prtljagu”. Srpskim carinicima, kad ulaziš, moraš reći da imaš samo “ličnu prtljagu” a ne deset litara crnog vina za prijatelje i prijateljice.

Mi smo se zabunili pa Srbima rekli da u autu imamo nešto “samo osobno”, Hrvatima “lično”, ali nismo imali problema. Očito, međusobno smo sve tolerantniji jer nas toliko toga veže.

I tamo je bijeda zapanjujuća, nesreća roditelja koji ne mogu djeci platiti školovanje užasna. Ni naši ni njihovi mladi ljudi nikad neće živjeti poput ljudskih bića.

I njihovi i naši političari govore kako je ovo što živimo posljedica “svjetske krize” a ne pljačke u organizaciji međunarodnog krupnog kapitala i hrvatskih i srpskih političara razbojnika.

Ma što mi sirotani mislili o tome rađa se nova Jugoslavija. Zemlja odrpanaca i nesretnika koji boreći se za goli život nemaju snage da je razore onom žestinom kojom su razorili pokojnicu.

Dok smo klali Jugoslaviju nismo znali da ćemo priklati sebe a zemlja će ostati. Doduše, ova Jugoslavija više liči na koncentracijski logor nego na ono što nam je nekad svima bila domovina. Nema veze. Meni je u Beogradu bilo krasno.

Kad sam stigla doma i ušla u kuću osjetila sam tišinu koja mi baš i nije prijala. Otišla sam u vrt, u međuvremenu se jedan tikvin cvijet pretvorio u tikvu, grizem tu pohanu tikvu, uvaljala sam je u kukuruzno brašno ali…Nije to to. Možda zato jer nemam fritezu?



(sa bloga Vedrane Rudan http://www.rudan.info/)



*********

http://www.tanjug.rs/novosti/46241/vedrana-rudan-zabavljala-svoje-citaoce.htm

IZBJEGLICE

U Beogradu - zovu ih  Dođoši

U Zagrebu- Dotepenci

U Ljubljani - čefur

U Splitu - Vlaji

A kako ih u Sarajevu zovu? Nikako, Muhadžeri

dolaze sami.

 

***

Ovo je samo jedan od viceva na temu izbjeglica.

Smijesan?  Da, onima na koje se ne odnosi. Uostalom, kao i  vecina viceva.

Gorak - za one na koje se odnosi.



Kilometri teksova je napisano o problemu gradova koji su se promijenili dolaskom izbjeglica. I mi banjalucani se sa sjetom sjecamo dana kada u nasem gradu nije bilo "tih izbjeglica koji su zauzeli sve navaznije pozicije i istili nas ...".



A izbjeglice? Sjecaju li se oni icega? Vole li oni taj svoj  novi grad, novi kraj?

Kako se oni osjecaju u novoj sredini koja ih ne docekuje rasirenih ruku?

Koliko pate za svojim gradom, selom, zaseokom, svojim....?

Koliko je medju nama koji se okupljamo i na ovoj stranici nas izbjeglica? Jer i ja sam u ovom Torontu izbjeglica.

Uostalom vecina nas koji se srecemo i na ovoj stranci smo negdje izbjeglice. I mi smo svojim masovnim i prislinim dolaskom u novu sredinu promijenili tu sredinu.



Iako vec dvadeset godina nisam u Banjaluci, u sjecanju mi je posebno ostao mjesec izbjeglickih dana u Beogradu. Sa kanadskom visom u dzepu, otisao sam ( nagulio, kako su tada govorili!) sredinom one smutne 1993.godine u Beograd, da se tu skrasim, odvojim od rata, mraka, policijskog sata, pritisaka raznih vrsta, bradatih spodoba, kanti za vodu, kupanja na bokalcic vode, zime ... Otisao sa nadom da ce posao koji sam ponio sa sobom, prenoseci ga iz Banjaluke, raditi onako kako je radio u Banjaluci i donositi dovoljno da sa porodicom zivimo normalno i ne budemo nikome na grbaci.

Po dolasku u Beograd, pripremao sam taj posao  i u isto vrijeme prikupljajao razna dokumenta i potvrde za koje su mi javili da se traze u Kanadi. Sve to pod firmom- zlu ne trebalo. Jer mi se odlazak u daleku Kanadu cinio toliko dalek i nestvaran da se tada nisam ni mogao zamisliti u toj hladnoj i dalekoj zemlji. Kasnije cu ustanoviti da mi ni jedan od tih dokumenata nikada nece zatrebati, ali tada ja to nisam znao i groznicavo sam obilazio razne kancelarije koje ce ovjeriti  dokumenta za cijelu porodicu. Osnovni problem je bio kako naci ustanovu koja ce potvrditi dokumenta izbjeglici iz Bosne. Beograd je vec tada formalno bio u drugoj drzavi ali mi to tada nismo mogli tek tako shvatiti i prihvatiti...Slali su me od Novog Beograda do Terazija...od Vracara do Kablara... od nemila do nedraga...Niko zapravo nije bio nadlezan za nas izbjeglice.



Beograd sam do tada iskreno volio - njegovu otvorenost, srdacnost, njegovo iskreno prihvatanje nas Bosanaca... Tada sam po prvi put osjetio da, cim progovorim i time otkrijem da sam sa one strane Drine,  sagovornik  mijenja izraz lica i iz nasmijesenog prelazi u namrsten. Cim kazem da sam iz Banjaluke i da mi treba ovjeriti dokument, kazu, idi na Pale da ti tamo potvrde. Shvatao sam ja i tada te ljude; hiljade se izbjeglica sjatilo u Beograd. Raznih izbjeglica. Neki su zacas nametnuli svoj provincijalizam i zacas promijenili duh Beograda. Terazije su vec tada bile vasariste u kojem je Mali Knindja sa svojim "patriotskim" "popevkama" dominirao, privlaceci svojom larmom slicne sebi izvlaceci novac onima koji su padali na njegove patriotske "stihove". Nakon manje od dvije nedjelje potucanja po raznim nenadleznim kancelarijama, shvatio sam da cu u Beogradu uvijek biti izbjeglica i da se dobrodoslica koju sam nekada  osjecao u ovom gradu vise nikada nece ponoviti.  Shvatajuci to na nasu srecu,  ubrzao sam pripreme za odlazak u Kanadu. Jos prije nego sto su Biljana, Jelena i Bojana stigle u Beograd, mi smo znali da od ostanka u Beogradu nema nista i da je Kanada zemlja gdje cu se osjecati manje izbjeglicom nego u Beogradu. Tako je i bilo...

Naravno, ne smije se biti nepravedan i zaboraviti da je i tada bilo  i prijatelja koji su mi pomogli i na sve nacine nastojali umanjiti patnju. A ni njima tada nije bilo lako.

Ovim sjecanjem na kratko izbjeglicko iskustvo u Beogradu i oporim vicem na pocetku htio sam nas potaci da budemo oprezni kada i da biramo rijeci kada govorimo o izbjeglicama u nasu sredinu. Istina je, neki od njih su cinili djela za koje zasluzuju i osudu i sud, ali ipak je medju njima vecina onih koje je velika nevolja natjerala da se pomjere sa svog ognjista i dodju u tudju sredinu. Znam slucaj naseg covjeka, banjalucanina, koji je u najgore doba u svojoj kuci sakrivao prijatelje Muslimane, koji su se bojali ostati u svojoj kuci, jer neke izbjeglice koje su tada dosle u Banjaluku nisu birale nacin kako da dodju do krova nad glavom. I tada je, u svoju vec punu kucu primio  i baku i dedu koji su na svojim kolima dosli do njegove kapije, i tu zastali ; ne znajuci kuda bi dalje. Nesrecnici, i jedni i drugi a i porodica koja ih je ugostila, brzo su nasli zajednicki jezik i niko nikome nije smetao. Deda, izbjeglica iz Like, je kasnije pomagao ostalima u kuci dovozeci i odvozeci stvari svojim traktorom, radeci oko kuce, gradeci sto je znao graditi...

Svi mi znamo i za ovakve price. Pokusajmo ih se cesce sjetiti jer i one su, ma koliko rijetke ili ceste bile,  dio rata kroz koji smo prosli...

Stoga pokusajmo bar ponekad u izbjeglici koji radi s one strane saltera i govori nekim naglaskom koji nam para usi, vidjeti i sebe same...

Riječ, dvije iz Banjaluke

Ljutnja iz Srbije

O kakvoj suverenosti Srbije možemo govoriti, ako je njenom političkom vođstvu prihvatljivo da im vladu sastavlja Banjaluka i da im Dodik odlučuje ko može sjediti u izvršnoj vlasti



Piše: Tanja Topić



Dugo vremena se vjerovalo i to vjerovanje usmeno prenosilo da je Milorad Dodik najomiljeniji političar u Srbiji i da uživa veću podršku i od tamošnjih uticajnih ličnosti u sferi politike. Pošto se otvoreno umiješao u unutrašnje stvari susjedne države i podržao svog miljenika, kojem nije pošlo za rukom da pobijedi Nikolića, kao da je to vjerovanje počelo da gubi na vjerodostojnosti.



Osim što Srbi nisu poslušali Dodikov poziv i nisu potrčali na birališta kako bi glasali za Tadića, Milorad Dodik se suočio i sa ozbiljnim napadima opozicije u Republici Srpskoj, kojoj je Nikolićeva pobjeda dala vjetar u leđa, te su još glasnije Dodiku zamjerili sve ono što su do tada stidljivo pričali po kuloarima. U to vrijeme, malo ko u Srbiji je, od političara, preko novinara do analitičara u Dodikovom političkom stavu prema Borisu Tadiću i tamošnjim izborima, vidio problem. Do jednog trenutka i iznenađujućeg izbornog ishoda u ovoj zemlji. U vrijeme izborne kampanje u Srbiji tek je poneki politički lider iz Republike Srpske govorio o miješanju u unutrašnje stvari Srbije, do kojeg je došlo sudjelovanjem političara iz RS-a direktno u kampanji. Na to se gledalo kao na bratsku i vezu sa maticom, posve razumljivu i uobičajenu.



Ona se kao takva ne problematizuje, već zahtijeva.



Nakon izbora, u dijelu intelektualne javnosti i medija u Srbiji došlo je do verbalnog bunta protiv političkog ponašanja Milorada Dodika. Tamo mu je oštro zamjereno, ali u Republici Srpskoj o tome se uglavnom ćuti, kao da nikome ne smeta što se njihov predsjednik miješa u unutrašnje stvari susjedne države. Dodik je uslovio formiranje vlade u Srbiji, etiketirajući one koji, prema njemu, u toj vladi biti ne mogu, miješajući se i u izbornu volju građana Srbije, šaljući gotovo jasnu prijetnju. Čedomir Jovanović nije političar po Dodikovoj mjeri, te mu ovaj ne dopušta da uđe u novu srbijansku vladu.



O kakvoj suverenosti Srbije možemo govoriti, ako je političkom vođstvu te države prihvatljivo da im vladu sastavlja Banjaluka, te da im predsjednik jednog entiteta druge države odlučuje ko može a ko ne može sjediti u izvršnoj vlasti.



Na to direktno miješanje pak niko iz Srbije nije poslao protestnu notu, štaviše stajali su rame uz rame sa pobornicima takvog stava, po koji su došli čak i u Banjaluku. Banjaluka zbog ovakvog stava prema novoj vladi Srbije nije protestvovala, niti je bilo ko od političara makar rekao da je to u najmanju ruku neumjesno.



Ali tu nije kraj brundanjima iz Srbije prema Dodiku.



Srbijanski novinari, inače Dodiku do skora veoma naklonjeni, okupljeni u novinarska udruženja odaslali su mu poruku sa zahtjevom da sa novinarima komunicira civilizovano, tražeći da se izvini Ljiljani Kovačević, zbog verbalnog napada na ovu dopisnicu agencije Beta iz Banjaluke.



O verbalnim napadima na mnoge druge novinare godinama se selektivno ćutalo, profesija se ponizila pred politikom, a svi mi iznevjerili mnoge civilizacijske principe i dostignuća na koje se, istina, rado pozivamo. Izvinjenja političara upućena novinarima na ovoj razini civilizacijskog razvoja još nismo doživjeli. Baš kao što smo vrijednosti, na koje smo skloni selektivno se pozivati, iznevjerili i kad je riječ o genocidu u Srebrenici, pa se tobože čudimo što ga novoizabrani srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić negira.



Nikolić nije jedini koji to čini. Podsjećanja radi, srbijanska Narodna skupština genocid nikad nije priznala, dok su ga neki priznavali, potom negirali, a treći tražili besmislena opravdanja za Srebrenicu u Drugom svjetskom ratu. Svi smo civilizacijski zakazali. I ne samo to, neki su naivno vjerovali da će Nikolić početi primjenjivati novu paradigmu, prije svega u odnosima u regiji, ali stari vuk u janjećoj koži uspio je za kratko vrijeme, odmah pošto je izabran, dobrano uzburkati region. Region koji od uzburkanosti vri i jedna pogrešna riječ može ga vratiti desetjećima unazad svjedočanstvo je naše nezrelosti i neodgovornosti ne samo prema nama samima, već i prema onima koji dolaze

Emir Kusturica ruši staru tvrđavu u Trebinju, građani blokirali put!

Autor: Ninoslav M. Ilić



Dvorski režiser i akademik Emir Kusturica, uz podršku lokalnih i republičkih vlasti, izvršio je atak na Trebinje i njegovo kulturno bogatstvo. Bageri i kamioni iz Višegrada srušili su staro austrijsko utvrđenje Petrinja iznad Trebinja, kako bi odnijeli kamen za izgradnju Andrić-grada u Višegradu. Veća grupa ogorčenih građana Trebinja blokirala je stari austrijsku put ka tvrđavi, kako bi spriječila kamione da odvezu kamenje.

Petrina je Petar, a Petar je kamen!

Ovo nije običan momenat, ovo je trenutak koji će trajno ostati zabilježen u istoriji Trebinja, a generacije koje dolaze imaju pravo da naslijede ono što su naši preci nama ostavili i sačuvali, koliko su mogli. ...

Kao građanin Trebinja i kao arhitekta, osjećam ličnu i profesionalnu odgovornost da ukažem na, u našoj skorijoj i traumatičnoj istoriji, nezapamćen oblik vandalizma, varvarizma i podmuklosti nesagledivih razmjera. Ovo pišem, ne zato što se osjećam dovoljno stručnim ili bitnim, već zato što znam da niko od trebinjskih arhitekata, urbanista i ljudi od struke neće progovoriti niti jednu jedinu riječ o stvarima koje se ovih dana dešavaju u Trebinju. Svi će podmuklo ćutati, kao što to obično biva kada se treba dati sopstveno mišljenje i izraziti jasan stav. Ovo nije običan momenat, ovo je trenutak koji će trajno ostati zabilježen u istoriji Trebinja, a generacije koje dolaze imaju pravo da naslijede ono što su naši preci nama ostavili i sačuvali, koliko su mogli.



Trebinje je grad koji na svojoj teritoriji ima najveću koncentraciju kulturno-istorijskog nasljeđa u čitavoj Republici Srpskoj. To je grad koji je u svojoj burnoj i veoma dugačkoj istoriji bio rušen i ponovo podizan. Kada god je to rađeno, rađeno je u vremenima burnim i prelomnim za taj kraj i grad. Gradovi su rušeni i zidani, ali se tačno zna zašto i kako. Ne pamti gorostasni Leotar da se u njegovom podnožju desio takav varvarski čin u vremenima koja se zovu mirna, kada su puške mirovale, a topovi hladili svoje cijevi. Tih godina u našoj istoriji nije bilo puno, ali kada su bile, bile su dostojanstvenije nego ove današnje.



Ne treba pominjati i naglašavati da su utvrđenja u i oko Trebinja postojala od vremena prvih žitelja današnje Hercegovine. Oni su danas tu kao spomenici na te periode i na ljude koji su ih gradili. Savremena istorija pamti aktivnosti austrijskih neimara i njihovu maničnu potrebu da se utvrde i stacioniraju u trebinjskom kraju. Njihovo postojanje je simbol jednog vremena, okupacije sa jedne i oslobađanja tih krajeva od Turske, sa druge strane. Građeni su od onoga čega smo oduvijek imali više nego što nam je bilo potrebno. Kamen je u glavi svakog Hercegovca pojam koji ga opisuje, u njemu se pronalazi, od njega živi. Zato je on mnogo više od pukog materijala, on je rođen u prirodi, obilovan i klesan ljudskim rukama i kao takav poprimio je značenje nečega uzvišenog i biblijski svetog. Ta čudna i za svakoga sa strane neshvatljiva veza Hercegovca i kamena, postoji i opstaje iako mu isti svakoga dana sužava i ograničava plodno tlo od koga mu opstanak zavisi. Kada nam neko dirne i pokuša da prekine tu vezu i značenje, ta duhovna relacija budi onaj gorštački ponosni i prkosni osjećaj u svakome od nas koji se osjećamo i zovemo Hercegovcima. Naši očevi, đedovi i prađedovi su svojim rukama, znojem i krvlju iz žuljeva, premećući kamen iz ruke u ruku, klesali svaki od njih, komad po komad i on je kao takav dio toga kraja i dio toga naroda! To je ono što ga uzdiže iznad prostog značenja koji ima ta puka riječ kamen. Ne očekujem da će bilo ko, ko nikada nije prošao krševitim hercegovačkim planinama i čiji đedovi i prađedovi nisu zidajući kuće i podzide, utkali bar dio sebe u taj isti kamen, razumjeti o čemu govorim. Moja želja je da naglasim i objasnim onima koji slijepo podržavaju i odobravaju stvari koje se po Trebinju i oko njega danas dešavaju, da nije riječ o odvoženju kamena zbog kamena, već je stvar mnogo kompleksnija i dublja.



Austrougarska kula Petrina koja i sama u imenu nosi korijen imena Petar, a Petar je kamen, postala je simbol upravo tog ponosa i prkosa u građanima Trebinja. Načelnik opštine je odgovoran, jer je kao prvi čovjek grada na slijepo dao dozvolu da se uništava dio naše istorije. Kao ljekar, odlično bi trebao da razumije da se dijagnoza ne može napraviti na osnovu toga šta nam je neko nekada rekao, već kao ljekar mora lično da ispita pacijenta. Ja kao arhitekta nikada ne bih mogao da glumim ljekara, a njemu preporučujem isto, jer kao što vidimo posljedice njegovog miješanja u stvari u koje se ne razumije su dalekosežne! Gospodine Ćuk, sa dužnim poštovanjem, držite se struke, a kamen vratite gdje mu je mjesto!

(Ninoslav Ilić ima 24 godine, i mladi je arhitekta na master studijima u Beču.)

Sve akademik do akademika. "Ja tebi akademice - Ti meni akademice. A kakva smo ....."

http://www.klix.ba/vijesti/bih/kusturica-napravio-stravican-napad-na-kulturu-i-historiju-trebinja/120615056



http://www.e-novine.com/region/region-bosna/66428-Kusturica-sruio-staru-tvravu-Trebinju.html

Angel: Susret kosarkasa u Banjaluci

Lazo Roljic, Vlado Bojer, Miro Danis, Angel Trajkovski-Gele, Tihomir Divjak-Kikan, Djoko Mikes, Emir Galijas, Milan Djogo-Lemi, Davor Crnic - Dejvi, Dragan Obradovic - Griska, Zelimir Sejdinovic

B.Luka,28.maj 2012. Vila "Vrbas"

Divan,spontan, susret nekadasnjih BL kosarkasa na obali naseg Vrbasa.

Bio je to nezaboravan susret nerazdvojinih prijatelja,komsija,raje sa

Kastelovog coska,raje iz "Titanika",sa kosarkaskog igralista

Gimnazije,iz skolskih klupa...Pa,neki se nisu vidjeli skoro 20

godina,neki su dosli iz Svedske,USA...,ali kada su pocela

prepricavanja mnogih dobrodovstvina sa putovanja,sa korza,dogadjaja

ispod obruca,izgledalo je kao da se nikad nismo rastali...

Pozdrav vasim porodicama, pozdrav vama.

Vas Angel

PS.Nazalost, u brzinskoj "organizaciji" su normalni propusti i poneko

moze s pravom da kaze: "Pa, sto mene nisu zvali?" E,to je vec problem

nepovezanosti nasih dragih prijatelja u BL.

Basta Hotela Bosna: Angel Trajkovski-Gele Davo Crnic - Dejvi, Dalibor Mijatovic ( zivi na Malti) , Jadranka ( Gacanovic) Bogdanovic, Vukasin Bozic - Kaso, Zelimir Sejdinovic

Nekada bekovski par Borca, Angel i Miro

Kastel sa splava

Zeljo S,: Promocija Suletove knjige

Jedan dogadjaj u Parku Petra Kocica, a Parkic ima dva izvjestaca. Na sinocnoj promociji Suletove knjige "Vrijeme izlazeceg sunca" bili su i Zeljo Saric, koji je poslao i tekst i slike, i Mario M. , koji je ovog puta  poslao slike sa komentarima.

Uz zahvalnost obojici, a posebno Suletu, ciju sam knjigu ( dobijenu proljetos sa posvetom od autora) procitao u jednom dahu, postavljam tekst i slike po redoslijedu primanja.



******************

-Dok je napolju lilo k`o iz kabla,a gromovi "cijepali" nebo nad Banjalukom,naš je Sule Junuzovic uzivao u zasluzenim cestitkama na promociji njegove nove knjige:"Vrijeme izlazeceg sunca",koja objektivno i emotivno slika banjalucku Rock `n Roll generaciju,od prvih pocetaka 1961.,pa sve do 1992.godine.Mnogi su se pronasli na stranicama ove lijepe i vrijedne knjige,dosta ih je i doslo,ali je mnogo njih rasutih po bijelom svijetu kao i onih koji nazalost nisu vise s nama.Svima njima je Sule nasao prostor,pa i poneki rijedak snimak i hronoloski smjestio u ondasnji prostor i zaustavljeni trenutak u vremenu...Hronologija je ovo o Banjaluci i njenoj mladosti kroz nekoliko generacija,koje su svoj izraz trazile i nasle u - muzici.I sto je najljepse - ostali su zapamceni ! Danasnji mladi samo treba da nastave tamo,gdje su njihovi stariji stali...





Sule...hvala na predivnoj veceri i jos ljepsoj knjizi !



Zeljo Saric

******

M.M.: Sule u elementu

M.M.:Poznate face na promociji Suletove knjige