Ćamil Sijarić: Kroz Banjaluku ne pjevaj (2)

 (Nastavak)

Ovdje je pao i jedan vezir. Iz Mostara dovde doveli su ga na magarcu, glave okrenute repu, i ovdje ga ubili - a cara u Stambolu izvijestili: da je jednom vojniku opalila puška i ubila ga. Taj vezir je bio Ali-paša Stočević. A ubica je bio Omer-paša Latas. Bio je to drugi dolazak Latasov u Banjaluku. Prvi put je ovamo došao kao Mihajlo. Ovdje su ga Banjalučani i poturčili i neki ga berberin osunetio. A kasnije će se gorko kajati i go­voriti: »Alah, alah, đe ga poturčismo!« Jer Latas je postao bič nad Bosnom kojim je sultan tjerao Bosance da prime »nizam« i nove zakone. A najprije je tjerao age i begove: »Obje ću vam noge u jednu čizmu obuti i tako na jednoj nozi i u jednoj čizmi tjeraću vas na vojnu vježbu!« - kleo im se ovaj bivši Mihajlo, a sadašnji Omer-paša Latas, kivan naročito na Banjalučane. »Alah, alah, đe ga poturčismo!«



Pred njegov dolazak iz Mostara u Banjaluci se bio zadesio neki šejh s Istoka. Imao je dugu bijelu bradu i pričalo se da je vrlo učen. U njegove mistične »čini«, kojim je mogao da otkrije tajne, Banjalučani su tvrdo vjerovali. I sad su htjeli da doznaju hoće li đavo u Banjaluku dovesti zlikovca Omera Latasa. »Čini« šejhove kazale su im da je Omer-paša Latas proklet od boga i da je došao u Banjaluku, ali nije u »ljudskom obliku, nego u ob­liku ptice, miša ili mačke i da ih vreba i posmatra šta govore i spremaju protiv njega, a kad dođe njegov trenutak - da će se opet pretvoriti u ono što i jeste, u Omer-pašu Latasa, u »bič nad Bosnom«, i da će sasjeći Banjalučane. Lakovjerni su povjerova­li, i tražili Latasa po Banjaluci. Tražili su ga među pticama, mi­ševima, mačkama i psima - jer su vjerovali da je jedno od toga. Staje, štale i tavane prebrali su. A šejh je jednako govorio da je Latas sada ptica, mačka ili miš - jer mu je od boga tako dosuđeno i da sve to treba pobiti.



I da ga više ne bi tražili, on im se u predgrađu Banjaluke pojavio s vojskom i rekao: evo me! I istog trenutka odletjelo je nekoliko glava Banjalučana, a na druge je digao mač. Banjalu­ka tada nije pjevala. »Alah, alah, đe ga poturčismo!« I sad su gledali kako Latas šiša veliku bijelu bradu onoga šejha što ga je pretvarao u pticu, u mačku, u psa i miša. Pitao ga je zašto je to činio, dok su mu berberi skidali bradu, a on mu na to odgo­vorio da su ga drugi nagovorili. Gledajući ga obrijana, bivši Mi­hajlo je vidio da taj šejh pred njim nije toliko star koliko se či­nilo dok je bio pod bradom. Vidio je da bi takav kakav je mogao biti čak i vojnik i rekao mu da odmah ide u pješadiju i da nikog više ne pretvara u miševe i u pse. A tada je došla molba šejhova; molio je da ga ne određuje u pješadiju, gdje će imati da vojuje pješice, nego u konjicu gdje će konja jahati, jer je konjanik ne­kada i bio, i to odličan. Rekao je da je iz Azije, da je iz kurdske zemlje – da je Kurd i da je njima Kurdima jahanje konja strast i uživanje. Pogledavši ga malo bolje, Latas se prisjećao kako je ovoga Kurda, u borbama u Kurdistanu, sam svojom rukom uh­vatio i zarobio - i kako mu je poslije pobjegao. Rekao mu je: »Od Kurdistana ja tebe tražim!« A šejh je njemu odgovorio: »A ja tebe čekam u Banjaluci!«



Jer Banjaluka je bila vrlo zgodno mjesto da se u njoj zaus­tave skitnice, lutalice i varalice; protjerani, odbjegli i osuđeni znalci, pjesnici i književnici; hodže, hadžije i inadžije - jer Banjaluka je uvijek bila gostoljubiv i sit grad.



Gladna je bila samo jednom, onda kad je pop Lašvanin za­pisao: » A bježanija bijaše od Save prid voiskom ćesarovom. Kud god bi se maklo, ležahu mrtvaci, nit se kopahu, nit imadijaše tko. Jedahu risu liskovu, s drveta koru, vinovu lozu, pse, mač­ke. U Banjoj Luci, koga bi obisili, obnoć bi ga gladni ljudi izili«.



Tada Banjaluka nije pjevala!



I nije pjevala još jednom. Onda kad je ovjdje pukao jedan top i pogodio jednu djevojku. Bila se djevojka zaljubila u tobdžiju. Ali je tobdžija sumnjao u njenu ljubav i njenu vjernost. A nije dobro kad tobdžija posumnja u vjernost svoje djevojke! I kada je u jednoj borbi u Banjaluci bio napunio svoj top i na topu zapalio fitilj, djevojka je odnekud skočila pred cijev od topa i tu stala - da mu tim stajanjem pred tanetom iz topa do­kaže svoju vjernost! Niko nije smio prići da je skloni odatle. A glasovi da se sama skloni i da za to ima samo još koji trenutak - dokle fitilj ne dogori do baruta ostali su uzaludni. Ona je sta­jala i govorila: »Vjerna sam ti!« A topovska cijev gledala je u nju. Bio je to njihov posljednji sastanak, onaj na koji je djevoj­ka došla da mu kaže samo jednu riječ: »Vjerna sam ti!«



To je bila najsnažnija riječ koja je ovdje ikad izrečena i mjesto na kojem je onda stajao onaj top obilježeno je grobom djevojke! Djevojke dođu i zapale svijeću...



Ni tada Banjaluka nije pjevala!



A nešto što je djevojačko sreće se svuda po Banjaluci.



Ovdje u Banjaluci desilo se jedno čudo: prije od svih bosan­skih gradova ona je sa sebe skinula šindru i ćeramidu i ušla pod crijep; ozidala se, obijelila - i pokrila crijepom. Stoga će vam ov­dje i reći: »Mi smo pregrađe od Njujorka!« A to nisu. Nego su samo jedan bijeli grad na Vrbasu uz koji su prilegli - da pjevaju i da im voda odnosi pjesmu... I zapjevaće »Kolika je šeher Ba­njaluka, s kraja na kraj puna djevojaka!« I na onom grobu dje­vojačkom djevojke će zapaliti svijeću.



Ćamil Sijarić