Riječ, dvije iz Banjaluke

Ljutnja iz Srbije

O kakvoj suverenosti Srbije možemo govoriti, ako je njenom političkom vođstvu prihvatljivo da im vladu sastavlja Banjaluka i da im Dodik odlučuje ko može sjediti u izvršnoj vlasti



Piše: Tanja Topić



Dugo vremena se vjerovalo i to vjerovanje usmeno prenosilo da je Milorad Dodik najomiljeniji političar u Srbiji i da uživa veću podršku i od tamošnjih uticajnih ličnosti u sferi politike. Pošto se otvoreno umiješao u unutrašnje stvari susjedne države i podržao svog miljenika, kojem nije pošlo za rukom da pobijedi Nikolića, kao da je to vjerovanje počelo da gubi na vjerodostojnosti.



Osim što Srbi nisu poslušali Dodikov poziv i nisu potrčali na birališta kako bi glasali za Tadića, Milorad Dodik se suočio i sa ozbiljnim napadima opozicije u Republici Srpskoj, kojoj je Nikolićeva pobjeda dala vjetar u leđa, te su još glasnije Dodiku zamjerili sve ono što su do tada stidljivo pričali po kuloarima. U to vrijeme, malo ko u Srbiji je, od političara, preko novinara do analitičara u Dodikovom političkom stavu prema Borisu Tadiću i tamošnjim izborima, vidio problem. Do jednog trenutka i iznenađujućeg izbornog ishoda u ovoj zemlji. U vrijeme izborne kampanje u Srbiji tek je poneki politički lider iz Republike Srpske govorio o miješanju u unutrašnje stvari Srbije, do kojeg je došlo sudjelovanjem političara iz RS-a direktno u kampanji. Na to se gledalo kao na bratsku i vezu sa maticom, posve razumljivu i uobičajenu.



Ona se kao takva ne problematizuje, već zahtijeva.



Nakon izbora, u dijelu intelektualne javnosti i medija u Srbiji došlo je do verbalnog bunta protiv političkog ponašanja Milorada Dodika. Tamo mu je oštro zamjereno, ali u Republici Srpskoj o tome se uglavnom ćuti, kao da nikome ne smeta što se njihov predsjednik miješa u unutrašnje stvari susjedne države. Dodik je uslovio formiranje vlade u Srbiji, etiketirajući one koji, prema njemu, u toj vladi biti ne mogu, miješajući se i u izbornu volju građana Srbije, šaljući gotovo jasnu prijetnju. Čedomir Jovanović nije političar po Dodikovoj mjeri, te mu ovaj ne dopušta da uđe u novu srbijansku vladu.



O kakvoj suverenosti Srbije možemo govoriti, ako je političkom vođstvu te države prihvatljivo da im vladu sastavlja Banjaluka, te da im predsjednik jednog entiteta druge države odlučuje ko može a ko ne može sjediti u izvršnoj vlasti.



Na to direktno miješanje pak niko iz Srbije nije poslao protestnu notu, štaviše stajali su rame uz rame sa pobornicima takvog stava, po koji su došli čak i u Banjaluku. Banjaluka zbog ovakvog stava prema novoj vladi Srbije nije protestvovala, niti je bilo ko od političara makar rekao da je to u najmanju ruku neumjesno.



Ali tu nije kraj brundanjima iz Srbije prema Dodiku.



Srbijanski novinari, inače Dodiku do skora veoma naklonjeni, okupljeni u novinarska udruženja odaslali su mu poruku sa zahtjevom da sa novinarima komunicira civilizovano, tražeći da se izvini Ljiljani Kovačević, zbog verbalnog napada na ovu dopisnicu agencije Beta iz Banjaluke.



O verbalnim napadima na mnoge druge novinare godinama se selektivno ćutalo, profesija se ponizila pred politikom, a svi mi iznevjerili mnoge civilizacijske principe i dostignuća na koje se, istina, rado pozivamo. Izvinjenja političara upućena novinarima na ovoj razini civilizacijskog razvoja još nismo doživjeli. Baš kao što smo vrijednosti, na koje smo skloni selektivno se pozivati, iznevjerili i kad je riječ o genocidu u Srebrenici, pa se tobože čudimo što ga novoizabrani srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić negira.



Nikolić nije jedini koji to čini. Podsjećanja radi, srbijanska Narodna skupština genocid nikad nije priznala, dok su ga neki priznavali, potom negirali, a treći tražili besmislena opravdanja za Srebrenicu u Drugom svjetskom ratu. Svi smo civilizacijski zakazali. I ne samo to, neki su naivno vjerovali da će Nikolić početi primjenjivati novu paradigmu, prije svega u odnosima u regiji, ali stari vuk u janjećoj koži uspio je za kratko vrijeme, odmah pošto je izabran, dobrano uzburkati region. Region koji od uzburkanosti vri i jedna pogrešna riječ može ga vratiti desetjećima unazad svjedočanstvo je naše nezrelosti i neodgovornosti ne samo prema nama samima, već i prema onima koji dolaze