SJECANJA: IDEMO NA MORE!

Mladen Zoric



Behar vec zaboravljen, procvao bagrem, prosao cvijet kestena, ocvala zova bez mirisa, a lipe tek sto se nisu rascvale. U junu. I ovdje sjevernije.



Tamo, negdje juznije, gdje srce uvijek zesce tuce, gdje cvijet osim boje ima i miris, sve je to vec proletjelo. Lipe, valjda, opet tamo cvatu k’o i lani i bez mene i bez Bregovica. Tih dana, ceprkam tako po uspomenema, u rana jutra i bistre noci sva skrovita mjesta na klupama pod krosnjama vonjaju na tek okupana mlada tijela. Pa padne kisa kasnoproljetna, pa upece zvizdan ispod oblaka , pa grad citav prijatno udises kao tek prokuvani caj ...



Najbolja bijase ona lipa zenska, sa ukusnim mladim listovima, sa najvecim cvjetovima. I to, pazi sad, bas ona sa …groblja. Znao je to najbolje Prga Katana penjuci se na najvise grane , put sunca, znao je potrgati najbolje urese, posloziti u smedje papirne vrecice iz granapa, pa prodavati po komsiluku. Sve do zadnjeg cvijeta. Probali i drugi, ali zenska lipa je bila previsoko. I na groblju. Otuzne muske je bilo svugdje, ali od mirisa ni M…



U junu se i sjevernije i juznije zavrsavaju skolske godine. Dobri djaci o tome ne brinu. Ne brinu ni djeca doktora, profesora, lokalnih politicara, vidjenijih sportista i mesara. Oni losiji brinu samo koliko moraju. Tko zna, mozda im je zivot mnogo bogatiji od strebera i tatinih sinova. Samo ga treba zgrabiti, sjesti na pravu granu. I ovdje na sjeveru i tamo juznije…



Ali pustimo te uvode. Drugo nesto me potaklo da se spotaknem o juni. Eto bogami ljeta. Dugog, toplog, vrelog, prevrelog, prezelenog. Za ljeto se isplati zivjeti i prezivjeti. Tada, nekad davno, pogotovo. Cak i oni najjtuznij skidali su krinke brige i peglali zimske bore, te zivjeli punim plucima svaki ljetni dan. A opet, ljeto bez vode, kupanja, kao da nije ljeto. Islo je to nekako u nizu – najhrabriji i najludji su pubertetsko dokazivanje pocinjali na Secijama i u Kanjonu na Suturliji, oni pametniji cekali ovaj mjesec za Vrbanju, a oni jos pametniji ostavljali uvijek mrzli Vrbas za avgust.



Pa bas tada, izmedju kraja skole, procvale lipe, Zelenog vira i Topola na Vrbanji u junu, do Abacije i uplivavanja u Halil u avgustu, pocinjala je groznica koja nikoga nije mimoilazila…idemo na more!!!



Pocinjalo je prisilno ponasanje koje se nije moglo potisnuti ni snagom volje ni logikom praznih novcanika. Svatko je panicno trazio da okusi tu cudnu slanu vodu koja budi mastu, emocije, uspomene… Mnogo kasnije, opet uz more, bolje cemo shvatiti u Lukijevu definiciju da je zivot bolest koja se prenosi seksom. Svi su bili spremni dati sve za tih nekoliko vrelih dana odlaska na veliku vodu koja je bila tako blizu, a cesto tako daleko.

Znam da ce se tu pojaviti neistomisljenici, oni kojima su ljeta uz Vrbas bila jedini san, ali ne vjerujem im bas – ljutili se ne ljutili.



Odlazak na more je bilo nesto od cega se nije moglo pobjeci cak i kada se granicilo sa avanturom prezivljavanja ostatak mjeseci u godini. Bilo da se islo u vlastitom aranzmanu, preko Drustva prijatelja djece, Crvenog kriza, radnickih odmaralista, sindikata, izvidjaca, rodbini znanoj i neznanoj… na more se moralo ici. Na jug preko Sarajeva i Mostara , Cirom uskotracnom, na sjever malo vlakom, malo vozom, malo skakutavim cestama, na srednji Jadran Unskom prugom. O pravim putevima se jos sanjalo.



E, tu je vec bilo i privilegiranih. Naprimjer ja i ostatak familije. Nije nas bilo bas puno koji su na ljeto, na more, isli babi i djedu. Ipak, tom cinjenicom odlazak na more nije bio manja avantura, niti manje uzbudljiv.



A sve je pocinjalo dugim pripremama za preci tih tristotinjak kilometara koji su u ta vremena uvijek ispocetka znacili novi test volje i izdrzljivosti.

Ovako je sve zapocinjalo - banjalucka zeljeznicka stanica

Prvo je otac u nekoliko navrata na starom dobrom Rog biciklu od ranog jutra vukao kofere nepoznatih sadrzaja i smjestao ih u garderobu Zeljeznicke stanice. Kasnije se odvazio na fijaker ,a jos kasnije sve je rjesavao Vaso Pelikan sa svojim Cyndap motorom sa prikolicom. Na radost mojih i nas klinaca. Ulaskom u prvi vagon lokalca za Predgradje pocinjao je put koji se sastojao od mnogo vise sati cekanja i presjedanja nego stvarne voznje, pocinjala je predivna trka za prelazak od svakodnevnice u nikad dovrsenu ljetnu caroliju, pocinjalo je Felinijevsko trajanje dogadjanja koja se ne brisu.



Kada bi se taj niz vagona konacno odlucio pokrenuti, lijeno bi zastajao na rampi iza Hotela “Bosna”, kao da se osvrce ide li u dobrom pravcu, onda bi opet stao nasred Ulice Marsala Tita, da pokupi one sa Malte, dok ga cuvar rampe kod Uciteljske, otac Otta Jopsta ne bi konacno pustio da odmili prema Predgradju gdje je uz prodorne urlike ponosno stizao pola sata kasnije. Uspuhan i umoran.



Na pocetku pocetaka tu je valjalo presjedati u sljedecu kompoziciju, sve onako sa stvarima, sitnom djecom, cekerima sa pecenim pilicima, burecima i teglama preostale zimnice (da se ne baci)…Kasnije je taj polazak postao mnogo otmeniji: putnike za more je jos u gradu cekao vagon ili dva koji se u Predgradju (koje li privilegije) prikapcao na putnicki za Zagreb u neko doba dana ili noci. Bila je to prilika da vec mnogo prije nego sto su se tockovi pomakli svi u vagonu prostru sofre od vrata do vrata, djeca su se vec igrala po podu, odrasli pristojno otpijali gutljaj ljute od komsije – da se ne uvrijedi iako je “jos rano”. Ne sjecam se da li je i pjesma pala.



Kako bi vlak izmigoljio iz Predgradja tako bi noc sve vise uspavljivala avanturiste punih zeludaca. Djeca bi se poslozila po roditeljima i koferima, glasovi vec umornih putnika su se gubili u bucnom, jednolicnom klaparanju. Sve dok nisu potpuno utihnuli. A sve je tek pocinjalo.



U Bosanskom Novom bi putnicki dugo stajao, da se omamljeni moreljupci sa gomilama stvari iskrcaju, da ne zaborave koje dijete, koji ceker, da ne zaborave (ne daj ti boze) kuda su krenuli u tu dugu, ljetnu noc.



Taj Bosanski Novi je bio prica za sebe. Zbubali bi nas, onako masovno, u neku tamnu prostoriju sa skiljavim svjetlima koju su samo najhrabriji zvali cekaonica. A kako je i red uz svaku stanicnu cekaonicu bila je i birtija sa domacim pijancima kojima su pridosle gomile putnika bile zalog za veselije pijancenje. Kad vec moraju piti da bar nisu sami. Iz tih smrdljivih kafana iz kojih je izbivao nekakav kiseli vonj, mjesavina znoja, prljavstine, neopranih klozeta i bijelog luka za sva vremena je u zargon moje obitelji usla terminologija “kafa ala Bosanski Novi”. Nije tesko pretpostaviti o kakvoj je kafi rijec, te za kakvu se u buducnosti govorilo da je “ala Bosanski Novi”. Ali druge nije bilo, noc duga, a brzi Zagreb –Sunja- Bosanski Novi Unskom prugom valja cekati i cekati…i cekati.



U pocetku bi se djecurlija, pogotovo ona muska, razbacala po svakom kutu cekaonice, smisljala igre i igrice, pokazivali jedni drugima nove platnene kupace gace sa plavom ili crvenom prugom po sredini. Obukli bismo ih jos dan dva prije puta…da se zna kuda se ide…jakako. A onda bi se ko pilici uvukli medju prtljag i otplovili u zemlju snova…sve onako…bez mora.



Negdje iza pola noci netko bi viknuo “evo ga”! Nastala bi pometnja, vikalo se na zene i djecu da pozure, osvrtalo da se sto ne zaboravi… Vraga. Lazna uzbuna. Kazu da nije dosao ni do Sunje. A kad ce ne zna se… I taman da se opet ususkamo medju prljave zidove, jer vec je postajalo hladno, opet ono “evo ga”. Hajde pa ne vjeruj… Opet frka, vrata cekaonice pretjesna, svi bi na peron jedan, jer peron dva ne postoji.



Tu pamtim velicanstvenu sliku uvijek neponovljivog ulaska gospon vlaka iz Zagreba. Brzog. Ulijetao bi nekako ukoso, prepotentno seretski, tik uz noge nestrpljivih putnika, u punoj brzini, koceci u posljednjem trenutku, kao da hoce ostaviti dojam otmenosti, snage, moci i ljepote kontroliranog pokreta. Parnjaca bi frktala, bezobrazno ispustajuci oblake pare, ne hajuci ni najmanje po kome. Kao da je ponavljala “Daj malo brze-nemam ja vremena za vas” Pa i nije bilo bas nekog vremena za sporace. Tko ne pozuri moglo bi se dogoditi da ga zaborave.



Dok bi nas iza zamagljenih prozora polupraznog, nedostiznog prvog razreda i prepunog drugog razreda gledali sanjivi putnici koji su vec poodavno zauzeli sva mjesta, otac bi se borio sa koferima, mati sa cekerima, a mi sa visokim stepenicama koje je netko namjerno digao visoko, najvise… Jos dok bismo otvarali prva vrata drugog razreda, jos dok bi zadnji novopridosli putnici visili na ulazu, nervozni gospon vlak bi zapistao i zarolao tockovima lokomotive u mjestu , kao da ga svi vrazi ovog svijeta proganjaju. Stajali bismo u hodniku zatrpani stvarima, naguravani prolaznicima, virili u krcate kupee pune pozaspalih sretnika, glupo sretni jer je moglo biti i gore. Bile su to veoma cudne slike: ljudi koji se nikada u zivotu nisu sreli i koji se nikada vise nece sresti poslozeni jedni po drugima, pospali, utopljeni u masi, prezadovoljni statusom sretnika sa sigurnim mjestom…A onda bismo i mi iz Bosanskog Novog bili oboreni u gluvo doba noci kada sve oci padaju od umora. Djecije pogotovo.



To vrijeme kratkog mrtvog sna, kada par sati potones preumoran, ucini da ti sati postanu minute. Vec se cuje zamor. Svice. Uz Unu. Krmeljavi , na granici sna i budnosti, virimo u predivne slapove Jedine koji prate pomahnitali vlak. Za trenutak netko otvara prozor, izbacuje glavu da udahne friskog zraka. Kratko. Oci pune garezi. “Tako mu i treba” – komentar nevidljive putnice.



Komesanje u kupeu do nas. Dvoje ljudi izlazi. Mi smo prvi do vrata i konacno se svi nekako utrpasno medju usnula tijela. Ovo je vec luksuz. A onda opet san. Duboki…



Sunce bi vec davno razbudilo publikum u kupeu kada bi i nama djeci poslo za ocima da progledamo. Novi dan je vec progledao. Toliko razlicit od stotine prethodnih te godine, dan pun iscekivanja, novih susreta, novih mirisa mora i hrane. Trebalo je samo Izaci u Perkovicu iz ovog nervoznog, prebrzog diva i dohvatiti se lokalca za Sibenik. Da , i tu je trebalo cekati i cekati, a onda klimavo put mora. Konacno.



Na ulazu pred Jadrtovac vlak bi obicno stajao na crvenom svjetlu. U daljini plava mrlja. More. Stari bi to mjesto iskoristio da ostavi dojam snage koji otac mora imati. U trenutku kada bi primijetio da crveno svjetlo nestaje, svom snagom bi pogurao rucke na otvorenom prozoru i …. cudoviste bi krenulo. Jer otac to tako hoce. Uspijevalo mu je. Nekoliko puta. Na nasu srecu.



U gradu bi nas docekivao neki novi zamor, neki novi mirisi, suhi vreli zrak, neke nove rijeci koje sam uvijek ispocetka morao uciti, docekivao nas je stric sa nosacem a kasnije sa Ficom. Sve u svoje vrijeme. Opet je pocinjala festa po i oko mora u kojoj smo uzivali svaki sekund naseg postojanja tih dana. Detalji nebitni, osjecaj velicantven, pomalo genski.



A onda, sredinom avgusta,taman kada smo postajali gotovo domaci, kada sam konacno shvatio da galama ovog svijeta ne znaci i ljutnju, kada sam skoro zaboravio da nebo moze biti sivo, kada sam stekao nove prijatelje lupajuci loptu i noge po uskim kalama, pozdravljao sam se sa morem. Polako. Roneci sto je dublje moguce. Spakovali bi nas sa koferima i cekerima, strpali u vlak povratka i ….. to je to.

To se ne zaboravlja

Najveca avantura moga zivota je za to ljeto odlazila u sjecanje. Ustvari, rado sam se vracao kuci, ali nikada nisam zaboravljao niti jedan detalj tog druzenja sa morem. Nikada se nisam promijenio u tim osjecajima prijatno rastrgan izmedju cudesnih ljepota svojih korijena i toplog gnijezda mjesta rodjenja. Pa sve tako desetljecima, sve do novog necijeg uzvika : “Idemo na more!”. I bi tako. Bar prve 43 godine moga privremenog boravka na ovoj planeti.



Ostalo vrijeme je neka druga prica kojom ne zelim kvariti ovo toplo vece. Ni ovdje sjevernije….Laku noc.