Dvorski režiser i akademik Emir Kusturica, uz podršku lokalnih i republičkih vlasti, izvršio je atak na Trebinje i njegovo kulturno bogatstvo. Bageri i kamioni iz Višegrada srušili su staro austrijsko utvrđenje Petrinja iznad Trebinja, kako bi odnijeli kamen za izgradnju Andrić-grada u Višegradu. Veća grupa ogorčenih građana Trebinja blokirala je stari austrijsku put ka tvrđavi, kako bi spriječila kamione da odvezu kamenje.
Petrina je Petar, a Petar je kamen!
Ovo nije običan momenat, ovo je trenutak koji će trajno ostati zabilježen u istoriji Trebinja, a generacije koje dolaze imaju pravo da naslijede ono što su naši preci nama ostavili i sačuvali, koliko su mogli. ...
Kao građanin Trebinja i kao arhitekta, osjećam ličnu i profesionalnu odgovornost da ukažem na, u našoj skorijoj i traumatičnoj istoriji, nezapamćen oblik vandalizma, varvarizma i podmuklosti nesagledivih razmjera. Ovo pišem, ne zato što se osjećam dovoljno stručnim ili bitnim, već zato što znam da niko od trebinjskih arhitekata, urbanista i ljudi od struke neće progovoriti niti jednu jedinu riječ o stvarima koje se ovih dana dešavaju u Trebinju. Svi će podmuklo ćutati, kao što to obično biva kada se treba dati sopstveno mišljenje i izraziti jasan stav. Ovo nije običan momenat, ovo je trenutak koji će trajno ostati zabilježen u istoriji Trebinja, a generacije koje dolaze imaju pravo da naslijede ono što su naši preci nama ostavili i sačuvali, koliko su mogli.
Trebinje je grad koji na svojoj teritoriji ima najveću koncentraciju kulturno-istorijskog nasljeđa u čitavoj Republici Srpskoj. To je grad koji je u svojoj burnoj i veoma dugačkoj istoriji bio rušen i ponovo podizan. Kada god je to rađeno, rađeno je u vremenima burnim i prelomnim za taj kraj i grad. Gradovi su rušeni i zidani, ali se tačno zna zašto i kako. Ne pamti gorostasni Leotar da se u njegovom podnožju desio takav varvarski čin u vremenima koja se zovu mirna, kada su puške mirovale, a topovi hladili svoje cijevi. Tih godina u našoj istoriji nije bilo puno, ali kada su bile, bile su dostojanstvenije nego ove današnje.
Ne treba pominjati i naglašavati da su utvrđenja u i oko Trebinja postojala od vremena prvih žitelja današnje Hercegovine. Oni su danas tu kao spomenici na te periode i na ljude koji su ih gradili. Savremena istorija pamti aktivnosti austrijskih neimara i njihovu maničnu potrebu da se utvrde i stacioniraju u trebinjskom kraju. Njihovo postojanje je simbol jednog vremena, okupacije sa jedne i oslobađanja tih krajeva od Turske, sa druge strane. Građeni su od onoga čega smo oduvijek imali više nego što nam je bilo potrebno. Kamen je u glavi svakog Hercegovca pojam koji ga opisuje, u njemu se pronalazi, od njega živi. Zato je on mnogo više od pukog materijala, on je rođen u prirodi, obilovan i klesan ljudskim rukama i kao takav poprimio je značenje nečega uzvišenog i biblijski svetog. Ta čudna i za svakoga sa strane neshvatljiva veza Hercegovca i kamena, postoji i opstaje iako mu isti svakoga dana sužava i ograničava plodno tlo od koga mu opstanak zavisi. Kada nam neko dirne i pokuša da prekine tu vezu i značenje, ta duhovna relacija budi onaj gorštački ponosni i prkosni osjećaj u svakome od nas koji se osjećamo i zovemo Hercegovcima. Naši očevi, đedovi i prađedovi su svojim rukama, znojem i krvlju iz žuljeva, premećući kamen iz ruke u ruku, klesali svaki od njih, komad po komad i on je kao takav dio toga kraja i dio toga naroda! To je ono što ga uzdiže iznad prostog značenja koji ima ta puka riječ kamen. Ne očekujem da će bilo ko, ko nikada nije prošao krševitim hercegovačkim planinama i čiji đedovi i prađedovi nisu zidajući kuće i podzide, utkali bar dio sebe u taj isti kamen, razumjeti o čemu govorim. Moja želja je da naglasim i objasnim onima koji slijepo podržavaju i odobravaju stvari koje se po Trebinju i oko njega danas dešavaju, da nije riječ o odvoženju kamena zbog kamena, već je stvar mnogo kompleksnija i dublja.
Austrougarska kula Petrina koja i sama u imenu nosi korijen imena Petar, a Petar je kamen, postala je simbol upravo tog ponosa i prkosa u građanima Trebinja. Načelnik opštine je odgovoran, jer je kao prvi čovjek grada na slijepo dao dozvolu da se uništava dio naše istorije. Kao ljekar, odlično bi trebao da razumije da se dijagnoza ne može napraviti na osnovu toga šta nam je neko nekada rekao, već kao ljekar mora lično da ispita pacijenta. Ja kao arhitekta nikada ne bih mogao da glumim ljekara, a njemu preporučujem isto, jer kao što vidimo posljedice njegovog miješanja u stvari u koje se ne razumije su dalekosežne! Gospodine Ćuk, sa dužnim poštovanjem, držite se struke, a kamen vratite gdje mu je mjesto!
(Ninoslav Ilić ima 24 godine, i mladi je arhitekta na master studijima u Beču.)
 |
| Sve akademik do akademika. "Ja tebi akademice - Ti meni akademice. A kakva smo ....." |
http://www.klix.ba/vijesti/bih/kusturica-napravio-stravican-napad-na-kulturu-i-historiju-trebinja/120615056
http://www.e-novine.com/region/region-bosna/66428-Kusturica-sruio-staru-tvravu-Trebinju.html
Ovim i sličnim potezima novokomponovani arhitekta i akademik Nemanja Muratov Kusturica pokušava kompromitovati i samog Andrića koji je živio tiho i skromno, ne pripadajući ni konfesijama, ni politici.
ReplyDeleteAndrić je svojim književnim opusom sam sebi obezbijedio značajno mjesto u svim relevantnim antologijama, sam sebi je izgradio trajan spomenik.
ReplyDeleteGradnji kompleksa ’kulu gradim a kamena nemam’ nije prethodila obavezna društvena rasprava i u ova krizna vremena upitna je njena opravdanost. Zaista je grubo i nepotrebno uvlačiti Andrićevo ime samo zbog odabranog lokaliteta. U skupom iživljavanju i umjetnički sumnjivom konceptu režiranja istorije značajno mjesto će imati objekat jednog od donatora (direkcija hidrocentrale) koji će jednog dana vjerovatno biti preuređen u mauzolej arhitekti.
Ovaj prilog me se duboko dojmio, ali ne samo zato što govori o Kusturici i onome što ovaj put čini Trebinju. Žalosno, ali ostavljam njima da se s time nose.
ReplyDeleteRadili su oni drugima gore stvari u bliskoj prošlosti, možda se zamisle i nad time.
Tema je mnogo dublja i mnogo šira.
Cijenim Kusturičine prve filmove, o kasnijim ne mogu govoriti jer ih nisam gledala. Prije svega cijenim njegov izvanredan dar zapažanja i sposobnost da u slici, detaljima ukaže na ono bitno i svima nama prepoznatljivo.
Kao osobu nisam ga cijenila, jer prljavština kojom je uvijek njegova osoba bila obavijena, bila mi je toliko odbojna, da ga doslovce nisam podnosila. Vjerojatno će vam biti neobično da to kažem ovako javno, ali prljavce zaista ne podnosim, i to se ne libim reći, jer u tome vidim nepoštivanje sebe, onih oko sebe i vrlo često vodi k prljanju vlastite duše, što se kod njega itekako potvrdilo.
Prljavština kojom odiše Kusturica, tolika je da zagađuje sve oko sebe.
Međutim, ono što mene brine i boli je da takvih ima previše, i posvuda oko nas.
Zaboljelo me je što se u mom okruženju događaju ataci na kulturnu baštinu.
Otišla jučer u Trogir, i ne mogu vjerovati da je na cimatoriju ispred katedrale postavljen povelik stup na nezgrapnom postamentu na kojem je odljevak Isusa Krista i anđela.
Stotinama godina taj je cimatorij bio nedirnut, popločan bračkim kamenom i sada netko u sam centar postavi stup i ošteti taj prostor. Ne mogu vam opisati svoju nevjericu, ogorčenje i ljutnju. Pretražila na internetu ima li ikakvih podataka o tome. Koliko me je obradovalo da je bilo protesta građana i ljudi iz struke, toliko me je razočarala i razljutila indiferentnost državnih institucija. Potražit ću neke ljude od kojih bih mogla dobiti svježiju informaciju, iako ona neće obradovati, jer kip stoji gdje su ga postavili.
http://trogirportal.info/trogir/hrvatska/ki-bez-presedana-isus-okrenuo-lea-crkvi/
Svake godine pojave se iste emocije: nevjerica, ogorčenje i ljutnja kad ugledam zapuštenu, predivnu i vrijednu botaničku baštu Garagnin- Fanfogna. Ne mogu razumjeti taj neodgovoran odnos prema povjesnoj i kulturnoj baštini, kojom se ne mogu pohvaliti ni mnogi «veliki» narodi.
A nekad davno sam započela kao gimnazijalka prve plesne korake na podiju te bašte.
http://broduboci.blog.hr/2007/03/1622323004/park-garagninfanfogna.2.html
Za srediti taj park, nisu potrebni veliki novci, i radna akcija stanovnika Trogira, dala bi dobre rezultate i potaknula gradske strukture da se Park stavi u funkciju.
I onda kažemo da su nam uvijek drugi krivi!
Pogledajte ovaj blog – Brod u boci – na koji sam se referirala, sinoć sam ga otkrila, ima interesantnih priloga i izvanrednih fotografija.
Pokušat ću saznati, tko je autor.
Cuj ba Nemanja Muratov!!!!
ReplyDeleteAko se opredijelio da bude pravoslavac to je OK, ali Emir ce ostati Emir ma koliko puta mnjenjao ime...Zasto mu sve ovo treba? Da li je pohlepa za parama i slavom tolika da ne vidi kakvog dupeuvlakaca je napravio od sebe?! Od kada Emir nosi crno odiejelo? Navikli smo ga vidjeti neurednog, masnog,...Mora da je dobio masne pare pa se morao preobuci da bi se uklapao sa novokomponovanim tajkunima! Vjerovatno su te pare masnije i od Kana koji mu bas nije digao spomenik, a ovi hoce jer ga istovremeno i sebi dizu! Andric se vjerovatno prevrce u svom grobu....
Svoje ime je promijenio ali ne može i svom ocu Muratu. Emir je prema svom imenu vladar, doduše u zemljama vjerski dugačije orijentacije, i on želi sada da se tako ponaša. Uspijeva mu to jer zna kako se treba uvlačiti, onako niz dlaku. Iz interesa je i vjeru promijenio. Spektakularno je a i kurentno. U ovom filmu Andrić igra sporednu ulogu.
ReplyDeletePreporučujem ovaj članak moje nekadašnje vrsne učenice:
ReplyDeletehttp://www.6yka.com/novost/24986/andric-grad-od-pocetka-lici-na-diznilend