Ivan Lovrenović: Cvrčci na Pruscu, noć

Mnoga mjesta naše nam Bosne (i H.) otkrio sam i upoznao hodajući, često i slučajno odabranim putanjama. U sjećanju su mi ostali neponovljivi pejsaži čvrsti kao tkanica koji se slažu u prirodnu melodiju. Još I sada mogu da zadrhtim od ljepote nenadano iskrslih izvorišta, vidikovaca vjetrom izbistrenih, čarobnih odbljesaka na površini vode… Bio sam mlad, bacao poglede, gutao ljepotu u društvu sa slikarom s kojim sam dijelio neke DNA identitete.



Ipak, mistični duh istorije i skriveni mir života u putevima i vremenom zaobiđenom Pruscu upoznao sam potaknut lijepim tekstom Ivana Lovrenovića.



Jedan drugi slikar koji je s Ivanom dijelio neke sekvence DNA me upoznao sa grubom činjenicom da je Lovrenović u divljaštvu sarajevskog ratišta ostao bez svojih knjiga i tekstova. Moja mala zahvalnost se sastojala u vraćanju autoru njegovih Cvrčaka (‘’Cvrčci na Pruscu’’ Ivana Lovrenovića objavljeni su u davnim banjalučkim Putevima).



Mario

 

*******************

 

Cvrčci na Pruscu, noć

Na bivšem gradu Akhisaru bivši cvrčci pod šimširom znaju mudrost umiranja bez smrti.

Prusac je zemljin dlan dignut iznad glave, iznad Bosne, položen Gospodu pod noge; serdžada ponuđena Gospodu da zakoraci na zemlju. Krlje kulâ – duh čovjekov – srča za gospodnje tabane – opomena Gospodu: ovdje se koraca ozbiljnije no po tvojim mekim rajskim livadama!

Zakoraci Gospod, pa ostade. Ubrđenu i namrštenu svidjela mu se ozbiljnost trpljenja. On u Pruscu već stoljećima slaže mramornu jelovinu uz tarabe da se osuši, pa da je obručima u kacu stegne. Tka ćilimove i serdžadu Muberinim rukama, utkiva u nju reširene prste bašluka na horizontu brda Majmuna, hrbat smrčeve crne, preko puta, a na dohvat prusačkoj tvrđavi; tek koliko da se preleti pedalj zraka iznad sedamnaest munara dubine.

Gospod i Muberinih osamnaest godina, u drhatu njenih dimija, u puti Muberinoj zvonkijoj od senabijine. Mubera - čulno bliska, bolno nedohvatna; u pogledu joj iskustva pramajkina i dječija začuđenost – oboje njezino. Mubera, žena – dijete, neumrla smrt: serdžada ime, Prusac prezime; Muberin evlad – Muberin život i Muberina smrt.

Kod prvih bašluka, Pruscu na pragu, kaput zbaciti, bos ostati, jezik zaboraviti, bez kože u jelovo granje smjeriti, pa se gradu na gradinu ispeti i pod šimširom cvrčkovom akšamskom melemu rane pokloniti. Pa shvatiti, do sebe doći i od sebe do neba radost bolom izmjeriti. U Pruscu, bivšem gradu, u sebi bivšem, svoju misao njegovom sadašnjošću pronaći.



                      - Ako mudrost neće pjesniku,

                         može pjesnik Pruscu –



Do najvišeg ovrška najviše kruške u Pruscu, najviše prusačke merdevine, svilene od jelovine; najviša im prečaga do neba Prusac, i na njoj drvo šimširovo, kao pjesma beskorisno i misaono.

Vjetreuška – krošnja jedro i prkos vjetru, usukala mu deblo kao oprtu torbinu. Pa ledina sjedalo, a drvo leđima prista naslon. Oku kulâ kamen, uhu pjesma cvrčkova i gudalo kola po sviraljci kaldrmi; duši zrenje i pameti razlog.

Prusac je pametna zvijerka, čuvarica baština. Pomolila se iz koprivničke prašume i podno nje se smotala. To ne kažem ja, kaže toponimika: Tepedžik – glava i njoj bedemi Akhisara, a Srt, na drugom kraju, orepina. Ja dodajem: mahale ' kičma, bašluci po baščama i mezarlucima - pršljenovi i rebra, a krzno najljepša zoološka zabuna - prošarano carstvo krušaka, jabuka, jabuka... Na Srtu proplanku - demirliji, ravnom i zelenom, Pruščak efendija mudri podigao je stan sebi, Bogu, studentima, sebi umrlome, a ljudima obilježio najljepše teferičište u Bosni. Džamija, turbe - medresa, mezar, sve pod krilima stare pinije - kvočke; tlo i rekvizitarij za najidealniji kozmodrom duha. Odletište do istina.

٭ ٭ ٭

Poslije, dešava se ovako:

Noć novembarska vjetar na Varcar dovela, vjetrinu nesitu. Večeras mi je devet godina. Did mrtav, jarana nema, brda šute, a zdravamarija odzvoni strano nekako neupitna i jedno po jedno spasenje se osipa i većma sam ostajem. Tamo gdje su danas stajale kuće, sad su se upalile žute kockice prozora. I ništa više. (Ni bog nije kriv za sve. Njegova kazna je teška, mi smo je gorom napravili, izgubili smo jedni druge i sad pipavo tumaramo po ovoj stumračini, samo katkad nabatrgamo jedni na druge i prepadnuti vrisnemo, udarimo, zgazimo, pa pobjegnemo.)

Sanjam viđeni Prusac i u njemu kuću Alijinu, a u njoj na šarenom ćilimu prelo pod tinjavom lampom. Rašak pređe, sahan senabija; Alijina mala republika na okupu u nekazanom sverazumijevanju i čekanje najzemaljskijeg sna, koji sipi po duši i očima kao fina, prohladna oktobarska rosa po otrešenim, rasterećenim voćkama.





                                                                                                  Varcar, zima, '70.

                                                                                                  Ivan Lovrenović