Jezik kojim govorimo. Veliki M. Selimovica rece na ovu temu da pisci ne vole govoriti o jeziku kojim pisu, jer to im namece ogranicenja i da to, vise politicko pitanje, treba prepustiti svakom ponaosob da odluci.
E kad bi to sve bas bilo tako - to ponaosob. Da nije politike koja svakog ponaosob trpa u svoj tor, ogradjuje ga od drugih, pravi razlicite jezike i tamo gdje ih nema, a sve da bi potvrdila svoju naciju, pa svoju drzavu, jer , tako se to na Balkanu definise, jezik je jedna od odrednica nacije i drzave. Ko biva, ako nemas zaseban jezik, nemas ni naciju, a bez nacije - nema ni drzave.
Prc, Miljojka!
Ja, kao i svaki preostali fosil ili dinosaurus, govorim srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim, koji sam u skoli ucio. Ali, ne branim ni onima koji su u istim skolama ucili isti taj jezik da govore bosanskim ili hrvatskim ili srpskim ili crnogorskim...
Mala ilustracija: Engleski jezik se govori u 66 zemalja svijeta, kao zvanicni jezik ili jedan od zvanicnih jezika. I sve te zemlje su suverene i razlicite i ni jedna od njih nije nista manje suverena zato sto koristi isti jezik kao i neka druga, ili sto koristi neciji tudji jezik.
*******************
S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom šute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?”
Tako glasi prva rečenica dramatičnog otvorenog pisma kojega su Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Društvu hrvatskih književnika, Matici hrvatskoj, Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta uputili iz redakcije tjednika za, hm, kulturu Hrvatsko slovo. Zabrinuo se gremij mozgova u Hrvatskom slovu zbog “slučaja Žikina dinastija” i agresivnog prodora srpskog jezika na teritorij pod kontrolom hrvatskog, pa ne budi lenj sastavio novu Deklaraciju o položaju hrvatskoga jezika.
Koliko je pak to, kako se reče, “drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika” uzelo maha, najbolje govori činjenica da je i samo pismo redakcije Hrvatskog slova o znanstveno dokazanim razlikama između hrvatskog i srpskog jezika napisano na gotovo čistom – srpskom. Vrijedi za povijest sačuvati tu dramu na redakcijskom sastanku.
- “S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom ćute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?” – počeo je svečano Stjepan Šešelj.
- Čekaj, čekaj – prekinuo ga je Mile Pešorda. – Pa to je na srpskom!
- Nemoguće!
- Napisao si “ćute” umjesto “šute”.
- U jebemti sve! Dobro si vidio. Dakle: “S obzirom na činjenicu da hrvatski jezik ima ustavni, zakonski, normativni i standardološki položaj u odnosu na druge jezike, zašto ustanove čiji se članovi služe tim jezikom šute kad je u pitanju drsko i nezakonito omalovažavanje hrvatskoga jezika?”
- E sad je to glazba za hrvatsko uho.
- Al je opravi, svaka mu čast! – otelo se Hrvoju Hitrecu.
U svemu, od četrdeset tri riječi i dvije stotine osamdeset šest slova, prva rečenica dramatičnog apela o srpskoj agresiji na naš jezični suverenitet razlikuje se od iste te rečenice titlovane na srpski u jednoj jedinoj riječi – preciznije, u jednom jedinom, sitnom, malom tiskanom slovu. Sve da su umne glave u našem tjedniku za, hm, kulturu to i htjele, trebalo je bogami truda i koncentracije da se smisli tristo bajta teška, upravo krleška rečenica od četrdeset tri riječi, u kojoj će razlika između hrvatskog teksta i srpskog prijevoda biti u jednom jedinom, hm, hrvatskom slovu.
Štoviše, u cijelom tekstu otvorenog pisma, među dvije stotine šezdeset tri riječi i gotovo dvije tisuće slova, svega je petnaest lektorskih opšte-općih razlika, a najdalje što su čuvari hrvatskog jezika u svom apelu uspjeli pobjeći od srpskog jest “uporaba” “neovisnosti” umjesto “upotrebe” i “nezavisnosti”. Jedne jedine riječi u cijeloj deklaraciji Hrvatskog slova nema koja je leksikološki i etimološki različita u srpskom! Nisu se hrvatskoslovci potrudili niti da na početku svog Načertanija o položaju hrvatskog jezika – “S obzirom…” – stavi naše lijepo hrvatsko “glede”! Opšti javašluk u redakciji Srpskog slova!
Ukratko – čak i kad bismo “razumijevanje” i “razumevanje” tretirali kao potpuno različite riječi – ovo ad hoc istraživanje na slučajnom uzorku pokazalo bi da se hrvatski i srpski jezik poklapaju do nevjerojatnih 94,32 posto. Kad bi se pak pod mikroskopom gledale fizičke, dakle slovne razlike, rezultat je još impresivniji: 98,75 posto!
Snježana Kordić, recimo, svim je svojim antihrvatskim marom jedva uspjela prebaciti 85 posto sličnosti. Ni forenzička DNK analiza nema tako visoko precizan postotak identifikacije kakvu su između hrvatskog i srpskog dokazali hrvatski slovadžije!
Pri čemu treba pošteno napomenuti kako rezultat ipak nije znanstveno relevantan: “slučajni uzorak” je, podsjećam, tekst otvorenog pisma o znanstvenim razlikama između hrvatskog i srpskog jezika. Autori iz Hrvatskog slova trudili su se dokazati razliku, a ne sličnost.
I time po prilici jednom za svagda zaključili polemiku o razlikama između hrvatskog i srpskog jezika.
- “Možemo li sve ovo kršiti samo da bi se na televizijama s nacionalnim koncesijama predstavljali filmovi na srpskom jeziku, koji također kao jezik ima svoje normativne i standardološke osobine prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije?” – svečano je Stjepan Šešelj završio čitanje Deklaracije.
- I to ti je posljednja rečenica? – zgranuto ga je gledao Pešorda.
- Da, zašto?
- Zašto?!?? Bla, bla, bla, “normativne i standardološke osobine srpskog jezika prilagođene komunikaciji i razumevanju srpske nacije” – čitao je Pešorda s papira, pa podigao pogled. – “Razumevanju srpske nacije”?
- Uf, da, bravo! – dohvatio je Stjepan Šešelj pero, pa iskrižao cijelu riječ. – “Razumevanju hrvatske nacije”.
- Alal vera – zaustio je zadivljeno Hrvoje Hitrec.
Tema dobra, za neke preteška, za neke lagana; jer lako je sa normalnim svjetom, šta će mo sa budalama? Nije problem jezik; svi se mi dobro razumijemo, kad su u pitanju svadje; primitivizam. Nije nam za to potreban prevod, čak bih rekao; nije ni poželjan.
ReplyDeleteNevjerovatno; odem juče na jedan blog; a tamo; svadja; cirkus. Više je nego očito da su "školovan kadar", al iz njihovih napisanih riječi vrca zloba, mržnja, tiha patnja, bezkrajno glupav primitivizam. Kako se samo služe i pozivaju na literaturu, čak i autore navode, imena djela. Šta će im to? Ostali su glupavi i pored toga što se pozivaju na literaturu i poznavanje istorijskih činjenica.