Mladen Z.: GODISNJICA…

Godisnjica je, valjda, kad nesto pocne, pa bude, pa traje, pa se zavrti godina, dvije, tri, pet, deset, …a onda zaboravimo koliko godina, pa onda zaboravimo koja godisnjica, pa onda sve to zaboravimo… Prve dvije tri godisnjice su pune cvijeca, toplih rijeci, krupnih osmjeha i planova za buducnost. Sto ce biti sa ostalim godisnjcama sa pocetka teksta, presudice ljudi i vrijeme.

Na ovim stranicama sam povremeno, privremeno i bez obaveze…to bas dobro zvuci. Godinama sam bio protiv javnog pranja svoga mentalnog vesa pred hiljadama anonimusa, a onda mi se ucinilo da bih mogao pomoci sam sebi ako ne lajem na zvijezde, nego slozim koju polupametnu recenicu kako bih misli doveo u red, a bogami i podijelio ih.

Pa napisah prvi tekst, pa drugi, pa treci, pa zastadoh, pa cu valjda opet…kad mi nadodje…ideja mislim ( a sto bi drugo). Moglo bi se reci kao neka mala evolucija od skeptika svega sto je novo, do bojazljivog korisnika elektronickih prednosti 21. stoljeca. Pa, kada sam vec probao, vidim nista ne boli, ljudi se pozivaju i prozivaju, sjecaju, zivi su, bolesni, zdravi, veseli, postali bake i djedovi, ali ima ih… a mislio sam da nikoga vise nema. Tako sam , eto, poceo dozivljavati te blogove, te internete ( boze me sacuvaj - ja to nista ne razumijem!!!).

Odjednom se to povezivanje zagubljenih dusa pocelo manifestirati kao dnevna potreba i nada da negdje netko jos postoji. Sta postoji?!…Misli, zivi, raduje se tuguje, veseli, ljuti se, sjeca se, osjeca ono sto nikada ne smije biti zaboravljeno, pomalo kuka…!!



Kliknes ujutro uz kavu, pa kliknes uvece uz casu vina. E pur si muove.



Godisnjice uspjesne se slave, a one manje uspjesne, iza kojih cesto stoje porazi – obiljezavaju. U nasoj balkanskoj svakodnevnici slavlja i obiljezavanja se paralelno ispreplicu za isti dogadjaj, kako ga koja strana arogantnog primitivizma dozivljava. A nije nam prvi put da pobjede obiljezavamo, a poraze slavimo!!!



Godisnjica ovog bloga je ipak pobjeda svakog tko ga otvori ,te zasluzuje proslavu.Vidim je kao nemali doprinos velikoj zelji nas posijanih po svijetu da provjerimo da li datumi nasih rodjenja jos funkcioniraju. Pa da je samo ta spoznaja placa za trud, eto razloga za minut slavlja u obliku case pica, komada torte iIi par cvjetova. Cini mi se da Tvoj “Parkic”nije ni zamisljen kao dnevna brbljaonica dokonih adhd svadjalica. To je dobro. Vise mi lici na pokusaj kako povezati izgubljene duse sa pozitivnim predznakom. I to je dobro…Muke i teskih rijeci je ionako previse, a vremena ne bas…



Onda, bez krupnih rijeci, sretno zagazio u trece ljeto i… drz’se Misko jos si ziv….!



Pozdrav Mladen!