Riječ, dvije iz Banjaluke

STAV

U trenucima moralnih, intelektualnih i civilizacijskih posrnuća dobro je nemati djecu jer postoji jako okruženje u kojem možete dobiti male fašiste, nacionaliste i neku novu tempiranu bombu za budućnost, a vi ste nemoćni da ih usmjerite u nekom drugom smjeru

Piše: Tanja Topić

Nedavno je dekan jednog banjalučkog fakulteta javno izjavio kako oni studente uče da imaju stav, pa je potom uslijedilo ono ali, u kojem je sadržan njegov stav o jednom umjetničkom uratku, što je potpuno nebitno za ovu priču.

Morala sam se zapitati čijem ih stavu uče, jednom, jednoobraznom, koje ovi htjeli-ne htjeli moraju preuzeti. Ili ne smiju ni reči da se sa istim ne slažu, ako ne odgovara nametnutoj, uglavnom, nacionalnoj mantri. Bila sam još zabrinutija, jer sam rijetko doživjela da studenti javno iznesu stav koji ne korespondira sa zvaničnim stavom, nacionalnim ili političkim.



Kad treba udariti po NATO-u, mrskim neprijateljima, Angelini Jolie - DA.



Taj stav je uglavnom bio destruktivan, a poslije njegovog izricanja, polupani izlozi, razbijene strane ambasade i predstavništva. Očito snažan i još snažnije ispoljen, kako bi se znalo da mladi naraštaji doista misle svojom glavom i ne plaše se, kao u nekim drugim mračnijim vremenima u prošlosti, javno ga iznijeti. Još rjeđe sam čula stav njihovih učitelja, koji je protivan zvaničnoj politici, prevashodno nacionalnoj.



Sopstvene intelektualne potencijale najčešće koriste za klanjanje političkim gospodarima, jer to je najbolji način da ostvare sitni ćar u akademskoj karijeri. Ako im se posreći i političkoj.



I onda oni takvi uče ove nove mlade zauzimanju stava. Doista bih ga voljela barem na trenutak spoznati, da vidim i osjetim te velike lekcije naših učitelja.



Jedan drugi profesor, akademski građanin, koji uči mlade naraštaje, svima je javno održao slovo zbog nacionalne izdaje. Nacionalnu izdaju kao etiketu prišio je svima, jer nisu dovoljno zaštitili i stali u odbranu haških optuženika, tek tako su ih prepustili tamo nekim sudovima. Jedino nije decidno rekao kako nisu krivi, ali to se moglo čitati između redaka.



U trenucima ovakvih moralnih, intelektualnih i civilizacijskih posrnuća dobro je nemati djecu. Jer postoji jako okruženje, u kojem možete dobiti male fašiste, nacionaliste i neku novu tempiranu bombu za budućnost, a vi ste nemoćni da ih usmjerite u nekom drugom smjeru.



Da tragedija bude veća, profesor spada u mladu akademsku gardu.



Čak sam bila ugodno iznenađena kad je jedan mladi momak, u dvadesetim godinama, u jednoj malo većoj grupi rekao da je najveći problem našeg napretka i pomjeranja naprijed, zapravo, rastući nacionalizam. Bio je dovoljno hrabar to izreći glasno i pri tome nije prošao kao onaj momak u Beogradu koji je u društvu glasno rekao da mu se sviđa Angelina Jolie i, još gore, njen antisrpski film. Na žalost, taj mladić je izuzetak, ali dobro je uhvatiti se i za tu malu slamku spasa. Napredak je postignut već samim tim da ga nisu izbacili iz društva kao nepoželjnog. Naravno, to ne smije biti utjeha, koja će nas zavarati i uspavati pred povampirenim nacionalizmom, za koji ako hoćete biti u istom nacionalnom stroju, nećete ni primijetiti da razara cjelokupno društvo. Pardon, da ga je već razorilo. Time smo mu svi dali legitimitet i pozicionirali se prema ostalim civilizacijskim vrijednostima.



I nije samo tu riječ o nacionalizmu, čitav je splet stubova koji ovu priču zaokružuju. Dnevno srećem mlade ljude koji tobože žive ističući tekovine vladavine prava, a pri tome ne razumijevajući suštinu plašta iza kojeg se deklarativno zaklanjaju.



Ugušismo se prepunih usta pravne države, njenih stečevina, a pri tome, tek mladi, na pragu političkog i javnog života, u stilu korupcijskog stila življenja, zaobiđoše sve puteve, krenuše prečicama kako bi postigli ono što imaju njihove starije kolege, koje se bave politikom.



Njihovi impozantni imovinski kartoni dokazuju da je moguće biti bogat jedino ako se bavi politikom i nečasnim radnjama. Oni koji imaju iluziju da od plate mogu ljetovati i zimovati po inostranstvu, imati nekretnine vani, u još su jednoj velikoj bosanskohercegovačkoj zabludi.



Sve to skupa mi dođe kao neka vrsta opšteg cinizma, koji, istina, nije ništa novo i kojem smo izloženi decenijama u političkom i intelektualnom truležu koji su nas zahvatili.



(Start,  06.03.2012)