DVIJE GODINE PARKICA

Uz dvogodisnjicu Parkica

(Izradio Bruja)

Parkic je u svoje dvije godine postojanja prevazisao moja mnoga predvidjanja.

Posebno moja predvidjanja o trudu koji se ulaze, kao i obavezi koji sam si nametnuo.

O rezultatu tog truda , osjecanja su mi pomijesana.

Naravno, da preovladjuju pozitvna, jer da nije tako blog bi se zaustavio na nekom od dana, nekom od tema - i gotovo; ostao tako zaledjen dok ga neko tamo iz pozadine, neka nevidljiva sila ne bi izbrisala.

Ohrabruje kad mi se, zahvaljujuci blogu javi neki poznanik, prijatelj koga nisam cuo niti vidio decenijama, i sa kojim se, da nije bloga, vjerovatno nikad vise ne bih sreo. Dobro postoji i facebook kojim ljudi komuniciraju, ali ja te facebooke i twittere, iz nekih razloga ne volim.

Raduje kad vidis da blog skoro redovno cita neko sa Bohinja, iz Bijeljine, Bolonje, Beograda, Baltimora, Broda..., da se ponekad po stotinu puta na dan otvara u Banjaluci. Hajde da ostanem samo na slovu B.

Raduje kad ljudi kazu da blog zraci pozitivnom energijom.

Raduje saznanje da se broj vas koji dnevno ulazite u blog lagano ali konstantno povecava.

Evo i malo statistike koja to potvrdjuje.

Od 8. marta 2010, od kada je ukljucena statistika i pracenje bloga pa do kraja proslog mjeseca, blog je otvaran 240.000 puta. Broj dnevnih posjeta je sa prosjecnih 291 nakon prve godine, popeo na 418,  ili sa 116 na 198 citalaca sa jedne interet adrese. Broj mjesecnih otvaranja popeo se na preko 13.000 u januaru 2012.

Ovi podaci ohrabruju, ali na neki nacin i obavezuju. Oni pokazuju da blog nije nezanimljiv jer oni koji slucajno, ili na neciju preporuku udju u njega, vecinom i ostanu povremeni ili stalni posjetioci.

Obecao sam sebi na pocetku da cu prekinuti onog dana  kad osjetim da je blog dosadan, da se ponavlja, da nema novih ideja, da nemamo o cemu pricati, da se prepiremo, provociramo, da mi rad na blogu vise ne predstavlja zadovoljstvo... 

Raduje sto su se u blog, u poslednjih godinu dana, aktivno ukljucili Mladen Z., svojim lijepim sjecanjima i razmisljanjima,  Zeljo S., svojim nenametljivim sugestijama, Eso S, svojom umjetnoscu,  Angel, izvjestajima sa posjeta Banjaluci, Sopen, duhovitim mailovima od kojih pravim priloge, i pjesnikinja Jovanka... 



Ne raduje sto su se neki koji su bili s nama svakodnevno i bili aktivni, povukli,  jer se nisu slozili sa onim sto pisemo. Ja to ne shvatam tragicno. Ljudi su uvijek sebi birali drustvo, bivali zasiceni jednim, pronalazili drugo, ali se i vracali onom prvom... Nije dobro ako ih je neko povrijedio pa su se zato povukli. Za neke koji su se povukli  poslednjih mjeseci, ocekujem da nam se ipak jednog dana vrate.

Mozda je ovo dobra prilika da kazem da se ni ja ne slazem sa svim objavljenim misljenjima, prilozima, komentarima.  Sa nekim misljenjima se apsolutno ne slazem, ali nastojim izbjeci polemiku o nekim teskim temama koje muce sve nas. Radije izrazim svoje misljenje, a ne polemisem jer rezultat svake polemike je poraz jednog ili, jos cesce, oba ucesnika u njoj.

Ponekad objavim i prenesem i misljenje sa kojima se uopste ne slazem, najcesce kao ilustraciju razlicitosti sa kojima zivimo. U vecini takvih slucajeva to i istaknem u svom uvodu. Ponekad, kad ocijenim da bi to bilo ponavljanje poznatog, ni ne iznesem svoje misljenje jer ono je vec ranije izrazeno nebrojeno puta.



Mozda nije lose jos jednom ponoviti da ovaj blog nije pravljen za nacionaliste, bilo koje boje i vrste, i siguran sam, a to me i raduje, da se on njima  ne svidja. Za njih postoje hiljade drugih blogova, stranica gdje mogu naci sagovornike i istomisljenike.

Ovaj blog je za one koji zapravo nisu niciji. Za one koji postuju i cijene svoju tradiciju, naciju, ono sto jesu, ali se ne bude i ne lijezu u krevet sa svojom nacijom na pameti. Za one koji, dok pricaju s nekim, slusaju sta sagovornik kaze, a ne razmislju u isto vrijeme kako se sagovornik zove.

On je za one koji su u poslednjem balkanskom ratu porazeni.

Porazeni, ali ostali svoji jer se nikome nisu ni pokorili niti priklonili; i svakome mogu pogledati ravno u oci.

Istina je koju moramo priznati, da je takvih, svakim danom sve manje. Izumiru prirodnim zakonom ili im se broj smanjuje tako sto neke nacionalna struja savlada i povuce za sobom. Izuzetke, naravno, ni najjaca nacionalna struja ne uspijeva povuci. Neke blogove, u koje spada i ovaj, vidim kao ostrva na koja se porazeni a nepokoreni sklanjaju da udahnu svjezeg zraka.

Ako je to sa blogom zaista tako, ako ne pretjerujem, onda mi se trud isplatio. Onda smo uspjeli.



Koja rijec o komentarisanju. Nastojim da ne reagujem na svaku pricu i svaki komentar; bila moja reakcija pozitivna ili ne. Desilo se da su neki sjajni prilozi ostali bez i jednog komentara, pa i moga. Nisam nacisto sta je tu ispravno. U svakom slucaju blog ne smatram simultankom a sebe ne vidim kao nekoga ko treba da pohvaljuje ili kudi u svakoj prilici.

Kako god blog smatram kao sredstvo koje mi omogucava da javno izrazim svoje misljenje i da ga ponudim na javnu ocjenu, isto tako ga smatram i sredstvom koje svima vama koji to zelite da je tu istu sansu, da  izrazite svoje misljenje, pa kad osjetite potrebnim i neslaganje, naravno ne povrijedjujuci druge.

Mozemo li mi to tako? 

Nakon svih iskustava kroz koje smo prosli mislim da mozemo i da u tome uglavnom uspijevamo.



Neka od ocekivanja blog nije ostvario.  Mislio sam prije pocetka da cu uspjeti animirati vise stalnih saradnika, onih koji ce pisati ili slati prijedloge i komentarisati, a da cu se ja javljati svojim prilogom, recimo jednom nedjeljno. Na zalost nije tako. Nekada sam bio dobar u animiranju i okupljanju ljudi. Izgleda da mi to vise ne polazi za rukom. Ali, isto tako mislim, i toga cu se i dalje drzati, da ne trebam neprestano podsticati, pozivati, prozivati ili kritikovati. Jer ja shvatam da svi mi imamo svoje obaveze, svoje afinitete, svoje druge blogove, svoje facebookove... Ipak, dragi moji, kad osjetite potrebu javite se, napisite nesto, kometarisite, predlozite - bice mi lakse. A ako to ni ne uradite, ostanite i dalje tu i citajte.



Da blog ne ostane zaledjen na jednoj stranici svojim prilozima, prijedlozima, komentarima, energijom, podsticajima, slikama...pomogli su:

Natasa

Mario

Ljilja M.

Vjeko

Bruja

Masa

Boco

Mladen

Zeljo

Angel

Eso

Sopen

Jovanka