Vidim da je i kod nas postao obicaj da se na radnom stolu drze slike porodice, kucnih ljubimaca, auta, vikendica...
Kao prilicno tvrdoglavi homo balkanicus ja to nikada nisam radio pa cak ni ovdje na zapadu gdje je to vise od obicaja. Ocekuje se da svako u svojoj kancelariji ili ogradjenoj radnoj zoni izlozi nesto iz privatnog zivota.
Ponekad su me pitali zasto nemam slike porodice u kancelariji. Odgovarao sam kratko da ja to ne uobicajavam. Iako su to smatrali pomalo cudnim, nisu dalje pitali.
I evo, nakon dvadeset godina, zbog moje unucice Amelije, promijenicu i to.
Ona, iako joj jos ni dvije i po godine nisu, kad hoce da mi se definitivno, nepovratno podvuce pod kozu kaze:
" Deda je moj najveci prijatelj!"
Zamislite tada njenog dedu.
Naraste kao planina. Kao Sehitluci. Ma sta Sehitluci, kao Kozara. Ne, kao Triglav.
Juce dobih i sliku na kojoj mi se Amelija smijesi.
A na okviru slike pise:" Za dedu, mog najboljeg prijatelja"
Kako sada da tu sliku ne odnesem u kancelariju, postavim je na sto i pustim da me ove velike okice gledaju po cijeli dan!
Deko; ljepo od tebe, a na proljece kupuj stap za pecanje pa sa unukom u pecanje, a baka ce da pece ribe.
ReplyDelete