Mile Stojić: BERTOLT BRECHT

Brojnim
teatarskim i književnim prezentacijama Njemačka 10. veljače
obilježava rođendan Bertolta Eugena Friedricha Brechta. Njegov
otac, vlasnik tvornice papira iz Augsburga, nije zacijelo toga dana
mogao ni slutiti da će njegova novorođena beba dati najveći smisao
njegovoj proizvodnji. Danas, vise od jednog stoljeća kasnije,
Brechtovi papiri predstavljaju svjedočenje o najvećoj tjeskobi
dvadesetoga stoljeća - fašizmu, ali i upute kako čovjek može
živjeti uspravno i dostojanstveno i na samom rubu ponora. Imao je
šesnaest godina kad je počeo prvi svjetski rat, s devetnaest bio je
već mobiliziran, s dvadeset i tri doživio je prva nacistička
divljanja u Münchenu, a s
dvadeset i četiri već je bio na popisu onih koje je vođa bio
naumio likvidirati s ciljem spasa duhovne čistoće nacije. Sa
tridesetpet otišao je u progonstvo, a samo godinu dana nakon toga
njegove knjige su gorjele na berlinskoj lomači, skupa s knjigama
drugih antifašističkih pisaca. Kao četrdesetogodišnjak gledao je
kako se njegova domovina pretvorila u čudovište, objavljujući rat
cijelomu svijetu. Nije mogao pojmiti kako se glazba Beethovena i
Bacha svela na uvredljivi idiotizam vojničke koračnice. Uzmicao je
pred svojom poživinčenom domovinom u Francusku, u Dansku, u
Švedsku, u Ameriku. Prezreo je egzil (ondje govori čovjek koga
nitko ne sluša) i sa pedeset godina vratio se u istočnu polovicu
Berlina, gdje je umro od posljedica srčanog udara u ljeto 1956. Kao
mladić sanjao je o hedonizmu i tjelesnim užicima. "U potresima
što će doći", pjevao je, "neću dati da mi se virginia
ugasi od gorčine". Volio je žene, a kao teatarski autor,
najčešće je ljubovao s glumicama, od kojih su neke, poput Helene
Weigel, ostavile dubokog traga na njegovo pisanje. U kazališnu
praksu uveo je tzv. Verfremdungseffekt, situaciju kad se glumac na
neki način distancira od lika, iako je čuvenu Mutter Courage, tvrde
suvremeni istraživači, tek prepisao od Helene, ne mogavši se
distancirati od nje niti milimetra. Poeziju je počeo pisati pod
utjecajem ekspresionista, ali je taj put ubrzo napustio, jer ga je
privlačila magija teatra ili cabareta. Ekspresionizam je za mirno i
sređeno društvo, a tutnjavi ispod nogu pjesnik mora ponuditi nešto
konkretnije i žešće, tvrdio je. Riječima se suprotstavljao
ideološkoj tiraniji, pa je svoje balade, songove i liedove namijenio
najširim slojevima, zadržavajući pritom aristokratski jezični
izraz i stil. Njegov književni i teatarski opus talijanski je
kazališni reditelj Giorgio Streller nazvao - Kontinent Brecht.
Bertolt Brecht, Nijemac, pobunio se protiv Hitlera zbog toga što je
punim srcem i dušom volio svoj narod i svoju zemlju. Nije mogao
podnijeti da jedno Nepismeno Mazalo (tako je zvao Hitlera) govori u
ime Schillera, Goethea i Nietzschea i da zbog tog nesretnika njegove
bavarske seljanke ogromnih grudi i široka osmijeha moraju rađati
siročad. Shvatio je okrutnost vremena, kojoj se suprotstavljao
vedrinom: "Ima li boga ili ga nema zato, dok Baala ima, Baal ne
mari. Ali ima li vina ili nema vina - to Baalu nije šala, to su
ozbiljne stvari". Shvatio je prolaznost tiranije, jer je znao da
će mu ona Njemačka koja mu je javno palila knjige i prijetila
umorstvom ubrzo podizati spomenike. Jedino nikako nije mogao shvatiti
kukavičko ponašanje pisaca u vremenima diktature. Jer, upozoravao
je, neće se govoriti: vremena Njemačke bila su mračna, nego: zašto
su njihovi pjesnici šutjeli?

Mile Stojić