Mile Stojić: VALENTINOVO

Natuknice
"Valentinovo" nema u Krležinoj Općoj enciklopediji, ali,
svakako, ne zbog vjerske fundiranosti tog pojma, nego s razloga da se
ovaj "blagdan" tek u novije vrijeme "slavi" i u
Njemačkoj i u srednjoj Europi. Meyers grosses Lexikon navodi je kao
izvedenicu u sklopu pojma "Sv. Valentin", ali upozorava da
riječ nema nikakve neposredne veze sa životom kršćanskog martira
i sveca, koji je živio u petom stoljeću. Sam pojam "Valentinovo"
(Valentinstag) definira se u Meyersu kao "dan zaljubljenih"
i "dan darivanja" (Geschenkstag), te ističe da je on
tradicijski utemeljen u Francuskoj i anglosaksonskim zemljama.
Simbolizam ovog dana proširio se, zahvaljujući prvenstveno
rock-kulturi, na cijeli svijet, pa ga tako i u našoj zemlji mladi
svih religija i tradicija prihvaćaju kao svojevrstan praznik,
nerijetko i pod engleskim nazivom Valentine greetings, ali još češće
pod već udomaćenim oblikom "Valentinovo". Za razliku od
ostalih tradicionalnih praznika, ovaj se obilježava isključivo
udvoje, nikako porodično ili grupno i nipošto solo. Najčešće na
nekom skrovitom i tajnome mjestu, a slavi se 14. veljače. Ljubav ima
tisuću i jednu definiciju, od koje su sve točne i sve, isto tako,
nepotpune. Bez nje su svi ljudski i anđeoski jezici, veli sv. Pavao,
tek "mjed što ječi i cimbal što zveči". Milijun pjesama
je o ljubavi napisano i ispjevano. Grčka pjesnikinja Sapfo tuži se
svojoj majci da je zbog ljubavne čežnje "zaboravila tkati",
a rimski pjesnik Katul mišljenja je da su ženske ljubavne izjave
nepouzdane, te da ih treba "zapisati na vjetar, na talas brze
vode". Arapski pjesnik Imru'l Kais smatra, pak, da sa ženama u
ljubavi ne treba trošiti riječi - on je, veli, posjećivao i
rodilje, koje bi začas ostavljale dojenče, da bi njegov "raonik
rezao i ne bi ispao iz brazde". Gospođa Kamači iz Japana moli
drvo trešnjino da zaustavi njezina dragana na odlasku i da mu
njegove latice zametu put, a Desanka Maksimović piše da je sreća u
ljubavi držanje na distanci tj. i da je njezina ljepota u
razdvojenosti, a ne u sjedinjenju. Perzijanac Omer Hajjam tvrdi da je
ljubav jedini raj, pogotovu ako je još "pojačana" lijepom
svirkom i dobrom kapljicom, a anonimni arapski pjesnik razborito
savjetuje: ljubav je kao sjena - "ako trčiš za njom, dostići
je nećeš, no, okreneš li joj leđa - ona će te zauvijek
slijediti". Talijanski pjesnik Torquatto Tasso, zaljubljen u
našu Cvijetu Zuzorić, pjevao je o njoj kao o "cvijetu
Ilirije", a španjolski klasik Gongora u ljubavi je vidio tek
klicu smrti, smrti koja zanosnu ljepotu pretvara u "dim, sjenu i
ništa". Puškinu je ljubav tek puka nostalgija za jednom
Gruzijkom, a Francu Prešernu sonetna petljavina sa Primicovom
Julijom, koja ga mlada i ne pogleda, već ode s drugim s manje slave,
a s više eura (tolara). Baudelaire je bio prokletnik ljubavi, a Walt
Whitman, kao ljubavni liberal, poručivao je jednoj prostitutki: dok
te sunce ne izopći, ni ja te neću izopćiti. Šantić se, pak, u
poznoj životnoj dobi bijaše zaljubio u jednu šiparicu, što mu je
stvorilo ljubavnu vrtoglavicu (ili - kako on kaže - "bururet u
glavi"), dok je Šimić vjerovao da je ljubav u stanju na
trenutak preobraziti i učiniti lijepim njegovo ružno lice. Od
ljubavnih pjesama naše mladosti najviše se, svakako, sjećamo Lorce
(Por las ramas del laurel, van de paloma oscuras /La une era el sol,
la otra la luna), Jesenjina i Jacquesa Preverta, čija Barbara, još
pokisla i nujna, čeka u sfumatu naših uspomena. U Engleskoj vjeruju
da je mladiću suđena ona koju prvu sretne toga dana što februar
dijeli na dvije polovice. O tome govori i čuvena Ofelijina pjesma:
Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru,
i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi
otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti
neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)

Mile
Stojić