Sule: „MAD DOG“ & JNA

Dvostruki
koncertni album Džo Kokera „Mad Dogs & Englishman“ kupio sam
1975. godine u Kragujevcu, gdje sam bio u vojsci. U Kragujevcu je već
tad postojala „Jugotonova“ specijalizovana prodavnica ploča, dok
ovdje kod nas nije bilo takve prodavnice, pošto se Gospodska ulica u
to vrijeme sanirala od posljedica zemljotresa. Jugoton je svoju
prodavnicu otvorio u Banjoj Luci tek krajem 70-ih ili početkom 80-ih
godina, nisam baš nešto siguran kad.

Pored
„Med Dogsa“, u Kragujevcu sam kupio i Erika Kleptona „461 Ocean
Boulevard“, Allmane „Brothers & Sisters“ i Hoze Felicijana
„For My Love... Mother Music“.

Kao
što je i normalno, i ovaj album slušao sam i prije nego što sam ga
kupio i palio se kao lud na Kokerove obrade tema The Letter grupe Box
Tops i Honky Tonk Woman od „vječnih Stonsa“. Međutim, kad sam
malo pažljivije saslušao ovaj album ponovo je došla do izražaja
moja vječna skonost ka ritam i bluzu i soulu.

Ustvari,
radi se o 12-minutnom medliju „Blue Monday“, koji u sebi sadrži
Kokerove obrade
Soul-tema „I’ll Drown In My Own Tears“, „When Something Is
Wrong With My Baby“ i „I’ve Been Loving You Too Long“.

U
to vrijeme bio sam lud i za obradom ove Otisove teme koju su
napravili i Ike & Tina Turner, pa se možda upravo i zbog toga
Koker u mojoj glavi vrti kao „specifični i šarmantni britanski
Soul - Shouter“.

Sa
ove Kokerove američke turneje snimljen je i dugometražni
dokumentarni film, koji je na VHS-u donedavno imao samo Goran
Predić. Naravno, sad ga imam i ja, ali u DVD-formatu.

Dakle,
ovaj „Sugar Baby album“ neodoljivo me podsjeća na Kragujevac,
gardijsku kasarnu „Vojvoda Radomir Putnik“, na moje drugare iz
vojske Srećka Matića iz Siska, Praček Aleša iz Vipave, Antu
Batinića iz sela Njemci kod Vinkovaca, Iliju Majstorovića iz
Kaknja, Bagić Boška iz Zadra i, naravno, mog druga do groba, Milu
Čulića iz Banjaluke. 

U
vojsci sam steko druga do groba“

Sa
Milom Ćulićem u Kragujevcu 1975. godine

A
Kragujevac, ma to ti je samo takva varoš, tu sam prvi put slušao
grupu „Smak“ i prisustvovao promociji njihovog prvog albuma, jer
sam bio jedan od rijetkih vojnika kojima je bio dozvoljen ulaz u
diskoteku, koja se nalazila između kasarne i teatra „Joakim
Vujić“.

Eto
na šta odmah pomislim kad čujem onu sjajnu najavu „Mad Dogs &
Englishman & Joe Cocker“, nakon koje slijedi urnebes zvani
„Honky Tonk Woman“.

Ogromna
većina mojih sadašnjih drugara iz prve bi rekli „ma to ti je
truba fazon“. Ja mislim da to nije upšte truba fazon, već da je
moja generacija bila sretnija nego pametnija, jer je imala sreću i
zadovoljstvo da odrasta u to vrijeme u onoj dobroj staroj „Jugovini“.

Little
Sule