Prije cetiri i vise godina, potaknut lijepim razmisljanjem i komentarom jednog Rokija, koga ne poznajem , posaljem svoj komentar i svoje razmisljanje o Bosni onako kako to vidim i osjecam, na jednu od banjaluckih stranica. Ostavim i svoju adresu za one koji bi htjeli da nastavimo pricu na tu temu. Iskreno, ocekivao sam da ce se ljudi javiti, reci svoje misljenje, reci s cim se slazu a s cim ne.
Bilo je nekoliko pozitivnih komentara na raznim stranicama, samo nekoliko, ali se ne sjecam da mi se iko javio na moj email. Pitao sam se ponekad da li ja negdje grijesim, i gdje, kad ljudi ne reaguju. A rekao bih, da se moje misljenje o Bosni ne mijenja vec 60 godina. Volio sam je , obozavao, i bio ponosan sto sam bas Bosanac. Danas, na zalost, vise nisam. Jer one moje Bosne, na koju sam ja bio ponosan vise nema. A kako da budem ponosan na ono sto danas postoji?!
A onda, iznenada, javi mi se Eso Salkanovic, koji danas zivi u Australiji. Oni koji su studirali Elektro Fakultet sedamdesetih sjetice se Ese.
Eso Salkanovic, moj drug i dobri prijatelj iz studenstrskih dana, me podsjetio na moje razmisljanje o Bosni od prije cetiri godine koje je i danas aktuelno i nepromijenjeno.
Evo, prvo Esin email koji sam dobio prije par dana, a i moj komentar ciju kopiju mi je poslao.
****************************************
CANAK,
Ako jos uvek koristis ovu adresu onda sam presretan da uspostavimo vezu?
Kako da te ne poznajem kada se, ama, ni za dlaku nisi promenio.
Ponosim se sa ovim sto si napisao pa ti to saljem u prilogu, ponosim se jer smo drugari.
Sada te puno pozdravljam sa nadom da kontaktiramo!
Esad Salkanovic
********************************************
Komentar Br.12
Poslao : Predrag Canak, canakp@hotmail.com Datum : 04.10.2006.
Roki moj,
bilo je na Kajaku raznih komentara, dobrih, losih, pismenih, nepismenih, pametnih, glupih, predivnih, odvratnih ali ovaj tvoj me pogodio u dusu. Zato ne mogu da ga precutim, kao sto sam precutao, a mozda nisam trebao, mnoge komentare do sada. Zasto? Rekao si da treba pobijediti gorcinu i mrznju u sebi, ispuniti se ljubavlju prema covjeku, prema zivotu. Rekao si da se treba izdici iznad "stada", vratiti povjerenje medju "stadima", pokrenuti "svoje stado" da pomete iza sebe...Rekao si to direktno, upotpunio si to ljubavlju i dusom. Rekao si to u trenutku kada se Bosna, po mom misljenju, definitivno rusi. Mozda ce drzava Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, ili preuredjena, opstati, jer "stranci" to tako zele, ali se ona vec petnaest i vise godina rusi u glavama i dusama ljudi, Bosanaca. Rusi se Bosna a mi to necemo da vidimo i prihvatimo. Njeno rusenje je pocelo kada su ti isti Bosanci poceli sumnjati jedni u druge , slusati "svoje" iz Srbije, Hrvatske , Turske, Rusije, Amerike, Vatikana, Irana... Rusi se od kada su se pregrupisali u "svoje torove" i osnovali nacionalne stranke. Rusila se ona ratom a kada je rat, intervencijom velikih sila zaustavljen, rusi se i dalje.
Rusi se svugdje: u politickim tijelima, sredstvima informisanja, kafanama, minderima, chatovima na Internetu,
pa i komentarima na Kajaku. I zato me je u ovom trenutku tvoj komentar tako pogodio, ali i pruzio tracak nade. Jer samo ljudi sa takvim shvatanjima i pricom mogu spasiti Bosnu, onu u nama. Tu istu pricu ja pricam i zivim, vec vise od petnaest godina. Istina sve je rjedje pricam, jer boli saznanje da je nade sve manje. Moja prica se razikuje od tvoje samo po predznaku-srpskom ( ne pravoslavnom-nisam religiozan), jer takvog me roditelji stvorise i u jugoslovenskom i bosanskom duhu odgojise.
Bosna (naravno, i Hercegovina, ali dozvoli mi da pisem skraceno) nije samo drzava sa svojim ustavom, vojskom, policijomili policijama, granicama... Bosna je, kada Srbin, Hrvat, Musliman ili Jevrej iz Bosne, sa ponosom istice da je Bosanac, a istovremeno i Musliman, ( Bosnjak) , i Hrvat, i Srbin, i Jevrej, a da ga pri tom ne zacepe da on oboje ne moze biti jer....Bosna je kada shvatis da je njena istorija, izuzimajuci pojedine periode kao sto je i ovaj posljednji rat ( a koji to narod takvih perioda nije imao ili nema), dakle kada shvatis da je ta istorija njena prednost. Ona nas je mijesala stoljecima i izmijesala tako da smo, posebno u
gradovima kao sto je Banja Luka, odrastali jedni uz druge. Ne jedni pored drugih, vec jedni uz druge, jedni sa drugima, zajedno. Prihvatali smo ono dobro iz razlicitih tradicija, religija, obicaja, postajali intelektualno, mentalno i kulturno bogatiji, jaci. Sve najjace svjetske tradicije, dijametralno razlicite, su se nasle u Bosni, na tako malom mjestu i stoljecima zivjele zajedno, cuvajuci svoje, postujuci drugo, usvajajuci dobro, odbacujuci lose. Tako se stvarala i opstajala, nasa, bosanska multi-kulturna sredina. Onaj ko ne shvata da je bosanski Srbin drugaciji od srbijanskog Srbina, da je bosanski musliman ( ili Bosnjak) drugaciji od muslimana iz Sandzaka, Turske, arapskih zemalja..., bosanski Hrvat drugaciji od Hrvata iz Hrvatske, taj ne shvata sta je Bosna. Cast i postovanje svima njima, ali mi Bosanci smo drugaciji. Ali isto tako, tom Bosancu moras dozvoliti , i ne sprdati se stim, da navija za Dinamo ili Zvezdu, pa i za Tursku kada igra protiv Moldavije, ako vec tako osjeca. I tim sprdanjem i neshvatanjem se rusi Bosna. A nece svi ni navijati za "svoje" preko grane. Bice i onih koji ce navijati samo za Bosnu i njene klubove. No, oni me moraju zbog toga biti bolji Bosanci od onih drugih. A Bosanci znaju i ono sto drugi ne znaju, jer ti drugi to nisu probali: znaju koliko bogatsvo je u njegovanju i ljubavi prema vlastitoj tradiciji, a istovremeno i kolika je prednost zivjeti uz ljude i sa ljudima drugih tradicija i vjera. Koliko je lijepo bilo zivjeti u toj raznolikosti i uzivati u tom bogatstvu. Pokusao sam ovakvom pricom i u ratu ubijediti one koje su vode nacionalizma ponijele, ali nije islo. Nije bilo sanse da se suprotstavim fasizmu "mojih", isto kao sto nisam mogao svariti fasizme onih "drugih". Znao sam da se oni hrane i potpomazu jedni druge. Rezultat je, da sam ja, Srbin iz Banjaluke sa porodicom u Kanadi od 93. I veliki dio moje porodice, izmjesane kao sto Bosna izmjesana, je sada "preko bare". Bosna se rusi i prestaje i onda kada se vrijedjaju i omalovazavaju obicaji i tradicija drugih, kada se vrijedjaju i omalovazavaju " drugi" samo zato sto nisu "nasi", kada se ne osudjuju i sude "nasi" zlocinci, kada se prave heroji od "nasih"
zlocinaca, profitera, kriminalaca, ubica, siledzija, lopova svih vrsta i boja. A sve to je Bosna sada. To je drzava u kojoj niko nikome ne vjeruje. Jedni bi da grade drzavu gradjana u kojoj ce svi bit ravnopravni, samo sto ce"moji" biti malko ravnopravniji od drugih, drugi bi da se odvoje potpuno, treci bi.. to sta bi treci htjeli, ni sami oni ne znaju, jer vec godinama idu po svoje misljenje u susjednu drzavu, naravno kao i oni prvi i drugi...Zajednicko im je nepovjerenje i sijanje mrznje prema onim "drugima".
Zajednicka im je i beskrupulozna pljacka i bogacenje, pa dok traje. A narod trpi i glasa za "svoje".
Samo ljudi sa idejama, shvatanjima i dusom kao sto su tvoja mogu zaceti i pokrenuti ideju nove Bosne. Tek onda kada svako pronadje i osudi "svoje" zlocince, bice zaceta ta nova Bosna. Tek onda kada se izgradi sistem da svako (individualno i nacionalno) osjeti da je svoj na svome, da ce i generacije iza njega osjecati isto, kada se izgradi sistem ( ustav) koji ce to svima garantovati bice izgradjena nova Bosna koja ce imati buducnost. Koliko je takvih ljudi i snage u njima za tako nesto ostalo? Ja, nazalost vise nisam veliki optimista. Tvoje mi je pismo pobudilo nadu, kao i reakcija moga starog druga i kolege Seje B. Jedna recenica ali dovoljna. Bas zato i pisem, jer zelim da pobijedim pesimizam u sebi. Zelim da vjerujem...
Predrag Canak
P.S. Ko me poznaje - vjerovace da su moje namjere postene a savjest cista. Na komentare necu odgovarati, jer ne zelim biti uvucen u prljavstinu i primitivizam zbog kojih su sa ove stranice otisli mnogi posteni i dragi ljudi. Za dobronamjerne i one koji shvataju, moj email je: canakp@hotmail.com
KRAJ KOMENTARA
Monday, January 31, 2011
Sunday, January 30, 2011
"Ova gubi – ova dobija" u Nju Jorku
 |
| " Ova gubi - ova dobija" u sred Nju Jorka |
Jos samo jedna malo slicica Nju Jorka, prije nego li zatvorim radnju ili prije nego sto vi pomislite, koliko bi se on raspricao da je, ne daj boze, bio u Nju Jorku malo duze od cetiri dana.
Probijajuci se kroz bujicu turista Brodvej ulicom prema Times Square (kao ovo napisati fonetski: Vremenski trg? Trg vremena?) covjek sretne i ponekog domaceg. To su uglavnom „turisticki radnici“, bilo oni koji rade u prodavnicama, restoranima, pozoristima, ili na ulici. A na ulicama Nu Jorka moze se sresti i kupiti svasta. Najcesce, „originalne“ torbe i torbice. Kako je ovaj posao organizovan. Posto je to naravno zabranjeno onda se ovi pokretni trgovci premijestaju sa jednog mjesta na drugo. U velikoj crnoj plasticnoj kesi nose robu koju prodaju, najcesce umotanu u plahtu. Organizovani su tako sto nekolicina njih imaju pratnju i zastitu, koja samo posmatra i u toj guzvi pokusava prepoznati policajci. Cim vide ili osjete nesto sumnjivo, zvizde, sto je znak pokretnom trbovcu da na brzinu pakuje svoju robu, prvo prikupi u plahtu a onda plahtu potrpa u veliku crnu kesu za smeci, prebaci preko ledja i ide na novu lokaciju. Sve se to odvija kao na filmskoj traci. Mene je to interesovalo i poceo sam snimati. Prvo su mi Bojana i Biljana pozirale "trgujuci". Poslije je bilo tesko odvojiti se od trgovaca.
I tako snimajuci nasumice naletim i na ono sto sam mislio da necu sresti bas na Times Square u sred Nju Jorka. Sibicari. Sitni kriminalci koji su nekada "operisali" na stanicama i svim mjestima gdje se okuplja vise ljudi, i u Banjaluci i svim nasim gradovima. Isti sistem. Na kartonskoj kutiji valjaju umjesto sibica , male plasticne poklopcice ili karte. „Ova dobija – ova ne!“ Oko njih naivni kojih svugdje ima, kao i oni koji potpaljuju naivne, a i cuvari koji paze na policiju. Sjetih se tada kako su ovi prevaranti opeljesili jednom nas, tada ginazijalce , na klupi ispred pravoslavne crkve u Aleji JNA. Svi smo izgubili sicu koju smo imali u dzepovima a moj drug Drasko Grbic i suncane naocale. Od tada nikad vise nisam prilazio ovim lopovima.
Slikajuci tako ove prevarante u Nju Jorku upao sam i u malu nevolju. Jedan od onih koji stite vjeste ruke i prste, prisao mi je i poceo galamiti. Zasto ih slikam. Da oni mogu zaglaviti u zatvoru zbog mog slikanja . Da ja ne smijem slikati. Sve tako nekako pokusavajuci da me preplasi, isto vrijeme gledajuci oko sebe da se ne pojavi neki policajac. To njegovu nedoumicu iskoristila je Bojana, koja mu je vrlo brzo ocitala lekciju o ljudskim pravima i slobodama u USA, tako da je ovaj kriminalac ocijenio da je bolje da ne pravi guzvu jer to steti poslu , sto sam ja iskoristio da ga jos jednom uslikam.
Slikajuci tako ove prevarante u Nju Jorku upao sam i u malu nevolju. Jedan od onih koji stite vjeste ruke i prste, prisao mi je i poceo galamiti. Zasto ih slikam. Da oni mogu zaglaviti u zatvoru zbog mog slikanja . Da ja ne smijem slikati. Sve tako nekako pokusavajuci da me preplasi, isto vrijeme gledajuci oko sebe da se ne pojavi neki policajac. To njegovu nedoumicu iskoristila je Bojana, koja mu je vrlo brzo ocitala lekciju o ljudskim pravima i slobodama u USA, tako da je ovaj kriminalac ocijenio da je bolje da ne pravi guzvu jer to steti poslu , sto sam ja iskoristio da ga jos jednom uslikam.
 |
| Kriminalac (u zutom) odlazi |
Saturday, January 29, 2011
BOCO: PUTOVANJE(1)
Boco ne prica mnogo o tome. On dobrovoljno pomaze slijepima Banjaluke udruzenih u Savez slijepih. Pomaze im i uci od njih drugaciji zivot. Onaj, za koji mi koji nemamo problema sa vidom, ni ne znamo.
Prica je duza. Podijelicu je u cetiri nastavka. Nadam se da ce vam se svojom toplinom nametnuti i da cete citajuci je osjetiti i onaj drugi zivot oko nas. Zivot ljudi koji zive u tami, ali izvlace najvise sto mogu iz onoga sto im je pruzeno i ne predaju se.
**************************************
-Pješak D4, pješak C6.... Ne vjerujem svojim ušima.
Mrak je.
Glasovi igrača šaha miješaju se sa zvukom motora. Nema još ni pet sati u jutro, kombi sa sedam putnika žuri prema Beogradu.
-Nije ti to neki potez- dobaci “kibicer”.
Iz polusna,u koji sam utonuo odmah nakon ulaska u kombi, u javu me vraća razgovor.
-Dama E5.
Na sjedištu do mene, gospođa sa slušalicama u ušima “čita” knjigu.
U mrklom mraku odvija se život za koji nisam spreman i jedva shvatam šta se događa. Prvi put imam priliku da posmatram moje prijatelje .
Šta radim? Posmatram?
Noć je , a ja u noći ne vidim. Ništa ne vidim. Slijep sam..., a oni ? Oni igraju šah, čitaju knjigu , zabavljaju se. Šutim i slušam. Osluškujem zvučne tragove njihovih aktivnosti u ovom malom mračnom i bučnom prostoru kombija. Od sedam putnika,jedino vozač i ja ne pripadamo skupini slijepih i slabovidih osoba.
Manda, moj prijatelj, slijep je od rođenja. Totalno sljepilo, kako on kaže. Živi u sivom svijetu. Sivi su mu i dan i noć, a u stanju je i noćnom leptiru pokazati put.
Završio je školu za fizioterapeuta. Samostalan je više od mnogih ljudi koje poznajem.Odavno je savladao strah. -Nemam straha ni od čega.- kaže. Šta mi se može desiti?
Razdanilo se.
Putujemo na istok i naglašena svjetlost na horizontu najavljuje izlazak sunca, vječnog pobjednika nad tamom. Mrak u povlačenju dozvoljava mi da jedno vrijeme posmatram okolinu samo u konturama,a zatim u nijansama sivila. Možda Manda ovakve slike stvara o okolini koja ga okružuje, pomislih.
Možda!?
Sunce na horizontu izviruje sa svojim žarko crvenim rubom . Još samo koji trenutak i vatromet boja aprilskog jutra sa uzdižućim suncem na istoku, podariće prizor koji ću dugo posmatrati. Šareni kombi, kojim putujemo, grabi prema Beogradu. Putujemo ravnicama Slavonije i Baranje.
Turnir u golbalu, igri sa zvučnom loptom, osmišljenoj za slijepe igrače, odžava se danas u zemunskoj osnovnoj školi. To je cilj našeg putovanja. Stići ćemo na vrijeme, zato smo i krenuli tako rano.
Izlazimo iz kombija. Sa sportskim torbama u rukama, odlazimo do dvorane u kojoj će se turnir održati. Na prvi glas dobrodošlice, od strane domaćina, burna reakcija i oduševljenje . Stari znanci, zaključujem i pomažem da se svi smjeste u garderobu i pripreme za igru.
-Slobo, dodaj mi tu vrećicu sa patikama- reče Manda, oblačeći sportske čarape preko kostobrana.
-Gdje se nalaze- rekoh- ne vidim ih ?
- Ne vidim ni ja- reče Manda i nasmija se.
- Pogledaj u toj velikoj najlon vrećici.
- Je li to ova žuta- rekoh i isti čas shvatih šta sam „provalio“!
- Izvini druže, ne snalazim se baš najbolje u ovakvim situacijama.
- Snalaziš se ti odlično i ne obraćaj pažnju na formalnosti. Sve su to sitnice . Bitno je da se ipak razumijemo- bodrio me Manda.
Ušli smo u dvoranu kroz škripava vrata. Neki su odmah primjetili da će upravo ta vrata biti ozbiljan nedostatak ovog prostora.
Na jednom kraju sportske dvorane stajala su tri igrača. Čekali su protivnike. Iza njihovih leđa je veliki gol širine oko osam, a visok nešto preko jednog metra. Na drugoj strani takođe gol.
Dolaze i protivnici, ekipa sa Kosova. Uredna sportska oprema,a preko očiju crni, neprovidni štitnik za oči, koji pored zaštite služi i da slabovidne osobe dovede u ravnopravan položaj sa suigračima koji nikako ne vide.
Igra počinje.
Jedan od tri igrača, po parketu, snažno rukom, upućuje loptu ka suprotnom golu.
Zvone zvončići i lopta se velikom brzinom približava protivničkom golu.
Tri igrača, koja se brane , liježu na parket, ispružaju ruke i noge, da bi svojim tijelima spriječili ulazak lopte u gol iza njihovih leđa.
Bit ovog sporta je da, zvučna lopta, , bude snažno upućena, po parketu, na suprotni gol, a da druga ekipa, osluškujući, svojim tijelima, spriječe da ista uđe u gol. Nakon odbrane, ili eventualno primljenog gola, ekipa koja se branila, sad upućuje isti udarac ka drugoj ekipi.
Poluvrijeme traje desetak minuta , pa odmor i promjena strana.
Sudija, pištaljkom i riječima usmjerava tok igre.
U gledališu dvadesetak prisutnih. Nekoliko prijatelja, igrači protivničkih ekipa i članova porodica.
Gledalištu?! Slušalištu ? Bože, šta li je?
Škripa vrata!
Neko ulazi u sportsku dvoranu.
(P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte
http://www.youtube.com/watch?v=Gc4HGQHgeFE
Prica je duza. Podijelicu je u cetiri nastavka. Nadam se da ce vam se svojom toplinom nametnuti i da cete citajuci je osjetiti i onaj drugi zivot oko nas. Zivot ljudi koji zive u tami, ali izvlace najvise sto mogu iz onoga sto im je pruzeno i ne predaju se.
**************************************
-Pješak D4, pješak C6.... Ne vjerujem svojim ušima.
Mrak je.
Glasovi igrača šaha miješaju se sa zvukom motora. Nema još ni pet sati u jutro, kombi sa sedam putnika žuri prema Beogradu.
-Nije ti to neki potez- dobaci “kibicer”.
Iz polusna,u koji sam utonuo odmah nakon ulaska u kombi, u javu me vraća razgovor.
-Dama E5.
Na sjedištu do mene, gospođa sa slušalicama u ušima “čita” knjigu.
U mrklom mraku odvija se život za koji nisam spreman i jedva shvatam šta se događa. Prvi put imam priliku da posmatram moje prijatelje .
Šta radim? Posmatram?
Noć je , a ja u noći ne vidim. Ništa ne vidim. Slijep sam..., a oni ? Oni igraju šah, čitaju knjigu , zabavljaju se. Šutim i slušam. Osluškujem zvučne tragove njihovih aktivnosti u ovom malom mračnom i bučnom prostoru kombija. Od sedam putnika,jedino vozač i ja ne pripadamo skupini slijepih i slabovidih osoba.
Manda, moj prijatelj, slijep je od rođenja. Totalno sljepilo, kako on kaže. Živi u sivom svijetu. Sivi su mu i dan i noć, a u stanju je i noćnom leptiru pokazati put.
Završio je školu za fizioterapeuta. Samostalan je više od mnogih ljudi koje poznajem.Odavno je savladao strah. -Nemam straha ni od čega.- kaže. Šta mi se može desiti?
Razdanilo se.
Putujemo na istok i naglašena svjetlost na horizontu najavljuje izlazak sunca, vječnog pobjednika nad tamom. Mrak u povlačenju dozvoljava mi da jedno vrijeme posmatram okolinu samo u konturama,a zatim u nijansama sivila. Možda Manda ovakve slike stvara o okolini koja ga okružuje, pomislih.
Možda!?
Sunce na horizontu izviruje sa svojim žarko crvenim rubom . Još samo koji trenutak i vatromet boja aprilskog jutra sa uzdižućim suncem na istoku, podariće prizor koji ću dugo posmatrati. Šareni kombi, kojim putujemo, grabi prema Beogradu. Putujemo ravnicama Slavonije i Baranje.
Turnir u golbalu, igri sa zvučnom loptom, osmišljenoj za slijepe igrače, odžava se danas u zemunskoj osnovnoj školi. To je cilj našeg putovanja. Stići ćemo na vrijeme, zato smo i krenuli tako rano.
Izlazimo iz kombija. Sa sportskim torbama u rukama, odlazimo do dvorane u kojoj će se turnir održati. Na prvi glas dobrodošlice, od strane domaćina, burna reakcija i oduševljenje . Stari znanci, zaključujem i pomažem da se svi smjeste u garderobu i pripreme za igru.
-Slobo, dodaj mi tu vrećicu sa patikama- reče Manda, oblačeći sportske čarape preko kostobrana.
-Gdje se nalaze- rekoh- ne vidim ih ?
- Ne vidim ni ja- reče Manda i nasmija se.
- Pogledaj u toj velikoj najlon vrećici.
- Je li to ova žuta- rekoh i isti čas shvatih šta sam „provalio“!
- Izvini druže, ne snalazim se baš najbolje u ovakvim situacijama.
- Snalaziš se ti odlično i ne obraćaj pažnju na formalnosti. Sve su to sitnice . Bitno je da se ipak razumijemo- bodrio me Manda.
Ušli smo u dvoranu kroz škripava vrata. Neki su odmah primjetili da će upravo ta vrata biti ozbiljan nedostatak ovog prostora.
Na jednom kraju sportske dvorane stajala su tri igrača. Čekali su protivnike. Iza njihovih leđa je veliki gol širine oko osam, a visok nešto preko jednog metra. Na drugoj strani takođe gol.
Dolaze i protivnici, ekipa sa Kosova. Uredna sportska oprema,a preko očiju crni, neprovidni štitnik za oči, koji pored zaštite služi i da slabovidne osobe dovede u ravnopravan položaj sa suigračima koji nikako ne vide.
Igra počinje.
Jedan od tri igrača, po parketu, snažno rukom, upućuje loptu ka suprotnom golu.
Zvone zvončići i lopta se velikom brzinom približava protivničkom golu.
Tri igrača, koja se brane , liježu na parket, ispružaju ruke i noge, da bi svojim tijelima spriječili ulazak lopte u gol iza njihovih leđa.
Bit ovog sporta je da, zvučna lopta, , bude snažno upućena, po parketu, na suprotni gol, a da druga ekipa, osluškujući, svojim tijelima, spriječe da ista uđe u gol. Nakon odbrane, ili eventualno primljenog gola, ekipa koja se branila, sad upućuje isti udarac ka drugoj ekipi.
Poluvrijeme traje desetak minuta , pa odmor i promjena strana.
Sudija, pištaljkom i riječima usmjerava tok igre.
U gledališu dvadesetak prisutnih. Nekoliko prijatelja, igrači protivničkih ekipa i članova porodica.
Gledalištu?! Slušalištu ? Bože, šta li je?
Škripa vrata!
Neko ulazi u sportsku dvoranu.
(P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte
http://www.youtube.com/watch?v=Gc4HGQHgeFE
Friday, January 28, 2011
DEMONSTRACIJE
Demokratsko je ljudsko pravo da izraze svoje slaganje ali i neslaganje sa drustvenim pojavama u kojima zive. Iznenadjujuce je da je talas demonstracija zahvatio arapski svijet gdje demonstracije neslaganja nisu bas uobcajene. Poslije Tunisa Alzir, Egipat, Jemen, Bejrut, Pakistan, Indonezija, Albanija.... Ali talas se siri dalje. Kao da u se ljudi probudili; ili su potaknuti da se probude. Haiti, Portugal, Rumunija, Venecuela, Tajland... Pa cak i u Evropi: u Njemackoj, Holandiji, Belgiji, Spaniji, Portugalu...
Zajednicki nazivnik svih ovih demonstracija je ne-zadovoljstvo.
Ljudi protestuju protiv vlasti, torture, siromastva, korupcije, nezaposlenosti...
Traze bolje i vise...
Sreca je da su na Balkanu ljudi zadovoljni. Da li bas?
Da li je bunt u arapskim zemljama spontan ili potaknut?
Da li je to mozda pokusaj nove strategije rjesavanja odnosa islama i hriscanstva?
Zajednicki nazivnik svih ovih demonstracija je ne-zadovoljstvo.
Ljudi protestuju protiv vlasti, torture, siromastva, korupcije, nezaposlenosti...
Traze bolje i vise...
Sreca je da su na Balkanu ljudi zadovoljni. Da li bas?
Da li je bunt u arapskim zemljama spontan ili potaknut?
Da li je to mozda pokusaj nove strategije rjesavanja odnosa islama i hriscanstva?
***********************************
 |
| EGIPAT |
 |
| TUNIS |
 |
| ALZIR |
 |
| BEJRUT |
 |
| PAKISTAN |
 |
| JEMEN |
 |
| ALBANIJA |
 |
| TAJLAND |
 |
| RUMUNIJA |
 |
| HAITI |
 |
| "HOCU DA ZIVIM" |
 |
| INDONEZIJA |
 |
| KASMIR |
Thursday, January 27, 2011
NATAŠA: 8. KAT - emisija HRT
Kad gubitak posla i neimaština zadese ljude, onda srećom manji broj u borbi za opstanak posegne za pićem, dok drugi uključe sve moždane vijuge, pa kreativnost i poduzetništvo izađu na vidjelo. Možda prije samo godinu dana nisu ni slutili što se sve krije u njima.
Tako se u emisiji od 24.01. - Idejom do novca, moglo mnogo toga vidjeti što upućuje na razmišljanje.
Prije svega, da se zapitam, zar ne bih i ja nešto poduzela da popravim svoj skroman umirovljenički život, kako bih svoje želje, pa i potrebe mnogo lakše ostvarila.
Možda i u vama pobude neku novu ideju.
Evo uvjerite se i sami:
http://www.hrt.hr/?id=enz&tx_ttnews[cat]=384
Talk Show ( po naški) traje svega 45 minuta, teme su različite, često duhovite, ponekad i tužne, i obični ljudi imaju priliku pokazati da nisu obični, a voditeljica je briljantna, inteligentna i duhovita, usudila bih se reći nimalo lošija od Oprah.
Možda vas potakne da bi bilo dobro ne biti samo čitatelj, već se i uključiti kakvim prilogom.
Počnite od toga, svi ćemo se obradovati, a prije svih vi sami, jer ste nadvaladali sebe.
Tako se u emisiji od 24.01. - Idejom do novca, moglo mnogo toga vidjeti što upućuje na razmišljanje.
Prije svega, da se zapitam, zar ne bih i ja nešto poduzela da popravim svoj skroman umirovljenički život, kako bih svoje želje, pa i potrebe mnogo lakše ostvarila.
Možda i u vama pobude neku novu ideju.
Evo uvjerite se i sami:
http://www.hrt.hr/?id=enz&tx_ttnews[cat]=384
Talk Show ( po naški) traje svega 45 minuta, teme su različite, često duhovite, ponekad i tužne, i obični ljudi imaju priliku pokazati da nisu obični, a voditeljica je briljantna, inteligentna i duhovita, usudila bih se reći nimalo lošija od Oprah.
Možda vas potakne da bi bilo dobro ne biti samo čitatelj, već se i uključiti kakvim prilogom.
Počnite od toga, svi ćemo se obradovati, a prije svih vi sami, jer ste nadvaladali sebe.
Wednesday, January 26, 2011
27. januar - Srdjanov dan
27. januar je pravoslavni svetac Sveti Sava - skolska slava. Ne drzim ja pretjerano do tih slava; skoro nikako.
Poslednjih godina 27. januar pamtim po tome sto je tog dana 1993. godine u Trebinju preminuo Srdjan Aleksic. Nekoliko dana ranije smrtno je pretucen braneci svoga druga Muslimana Alena Glavovica. Ubili ga, utukli, dvojica pijanih vojnika vojske RS jer je branio 'Baliju'. A on je zapravo branio ljudsko bice od dvojice naoruzanih pijanih fasista.
Od kada sam procitao tragicnu i mitsku pricu o Srdjanu, 27. januara sjetim se njega i onoga sto je on uradio.
Danas, i vas podsjecam na to.
Posvetite mu nekoliko svojih minuta.
Procitajte nesto o njemu. On to svakako zasluzuje. Zapravo, on zasluzuje i mnogo vise od toga. On zasluzuje da se slavi kao heroj. Svetac. Jer branio je druga, prijatelja, ljudsko bice... Njegovo djelo zasluzuje da se o njemu prica, da mnoge ulice i trgovi sirom Balkana nazovu njegovim imenom, da udje u citanke...
Na zalost , nije tako.
Na zalost, i to njegovo djelo se politizira i cijeni prema nacionalnom polaritetu.
A ono u sebi nema nista nacionalno. Ono je zapravo potpuno nenacionalno. Ono je hrabro ljudsko djelo, kome se svako, bez obzira na nacionalnu pripadnost, treba diviti.
I postovati ga.
I djecu uciti da ga postuju i slijede moralne i ljudske vrijednosti zbog kojih je Srdjan zrtvovao svoj zivot.
Uz svo postovanje prema tradiciji, zbog onoga za sto se zrtvovao, Srdjan zasluzuje da 27. januar bude i dan sjecanja na njega.
Tuesday, January 25, 2011
Monday, January 24, 2011
ACO RAVLIC: LAŽNI POZIV
Krajem šezdesetih, kada je Marijan Beneš, kasniji evropski amaterski i profesionalni boksački prvak Evrope, tek zakoračio na ring koji će mu donijeli obilje radosti i čaše čemera, snalažljivi tehniko Serđo (Sredoje Zekanović) i radišni sekretar Adem Tetarević, koji su na svojim plećima godinama nosili Boksački klub "Slavlju", odlučili su da u Banjaluku dovedu talentiranog Marijana Beneša.
Na njihovu nesreću, pukao je glas diljem tadašnje "druge" Jugoslavije kako Banjalučani kane kidnapirati iz Tuzle talentiranog Beneša. To je bilo dovoljno da tamošnji boksački radnici pojačaju budnost, kako bi spriječili ulazak banjalučkih emisara u Tuzlu, odnosno susret s Benešom.
O svemu je dobro bio informiran tehniko "Slavije". I Serđo smisli pakleni plan kojim će nadmudriti Tuzlake, a Beneša dovesti u Banjaluku.
Znali smo mi da oni drže na oku Beneša od prvih razgovora s nama, ali i da mu neće dopustiti odlazak iz "Slobode". A mi se zainatili, pa hoćemo da dovedemo Beneša. Gledao sam ga i bio uvjeren da mora postati veliko ime ringa. Imao je sve što mora posjedovati veliki borac. Odlučio sam dovesti ga po svaku cijenu. Ali, kako nadmudriti Tuzlake? Dosjetio sam se. Poslali smo ujutro rano, iz Banjaluke, poziv za telefonski razgovor u pola osam navečer. Bio sam siguran da će taj poziv oslabiti budnost tamošnjih boksačkih radnika. Kako smo poslali poziv, tako se Adem i ja uputimo kolima u jedno mjesto blizu Tuzle. Nismo žurili, a putovalo se tada prašnjavim cestama. Približili smo se Tuzli u predvečerje na udaljenost koju možemo svladati za, otprilike, jedan sat. U predvečerje mi se prikrali do tuzlanske pošte. Nismo dugo čekali, jer se pojavio Marijan. "Marijane" - čuo nas je i odmah sjeo u automobil. Time je sve bilo riješeno. Tako smo Marijana definitivno pridobili - rado se uvijek prisjeća ovog kidnapiranja Sredoje Zekanović Serđo, čovjek koji je zajedno s boksačima ispisao najljepše i najzapaženije stranice sporta u gradu na Vrbasu.
Zakazani telefonski razgovor nije, dabome, održan. Zbio se uživo.
(iz knjige banjalučkih anegdota koje je prikupio Aco Ravlić)
Sunday, January 23, 2011
RATKO: MARIJE BURSAĆ 3
Mladenova ideja da pisemo o banjaluckim komsilucima u kojima smo odrastali izgleda da je potakla Ratka Vikica (za one koji se ne mogu sjetiti, slika na stranici SLIKE) da opise svoja sjecanja na Vakufsku palatu. Mozda nam se uskoro i Mladen pridruzi svojim sjecanjem na Gundulicevu...
*************************************
*************************************
 |
| Vakufska palata i park |
 |
| Vakufska palata (pogled iz dvorista) |
Palata gleda na gradski park, mjesto nebrojenih mogućnosti za razne igre u svako doba dana. S druge strane je dvorište kasnije ograničeno sa gradilištem samačkog hotela (buduća Slavija). Kada smo istražili tavan i kada nam je podrum postao premalen za igre skrivanja, prešli smo u susjednu Džinića palatu. Gore je bila ’pecurka’, vrh tada zvanog nebodera, a splet hodnika u podrumu je predstavljao carstvo za ’hrabre’ dječake. Koristio sam tamo nekoliko trikova da izbjegnem ’tragače’ u apsolutno mračnim hodnicima između šupa. Uživao sam kada su prolazili pored ili ispod mene krećući se oprezno raširenih ruku, a ja ostajući neotkriven ležao pored njih u uglu hodnika ili kada bi taktiku došaptavali u mraku uskog prolaza nesvjesni da su ispod moje ’raznoške’.
 |
| Dzinica palata, Ratkov crtez iz mladih dana |
Vakufska je nudila mnogo mogućnosti, a mi djeca smo kipili od mašte... prekrivena Crkvena, ribolov sa storom kao mrežom (Emir, Eso, Eno...), gustiš gradskog parka sa tajnim logama, ratovanja u državi Glinuriji (Dane, Pirgo, Glista, Goran, Guzara,...), ljeta na Zelencu (Muše, Sado,...), Šukrijina slastičarna, kino Palas. I još mnogo toga.
 |
| Drustvo u Parku prije 50. (Zoran F. Pirgo, Ismet K, Ratko V, Boro T) |
Na neki način, odrastali smo uz igru.
Kasnije selim, ali blizu, na pola puta prema Štrosmajerovoj.
Ratko
Saturday, January 22, 2011
Pozorisna publika na (divljem) zapadu
Ko dolazi u pozorista na ovom kontinentu? Ko posjecuje muzeje?
Cudno je kako me ova dva pitanja vratise u Banjaluku, nekih osamdesetih, kada sam u jednom periodu, mislio da znam 'pola grada', a onda me odvozenje moje Bojane na spavanje kod mojih roditelja na Borik osvijestilo. Svako vece sam je vozio ili autom ili na motoricu. Pocesto su u Boriku bile ili utakmice, ili koncerti... Kad su utakmice ili koncerti grupa ili pjevaca koje ja volim, pored parkiranih auta sam prolazio otezano , ali sam prolazio i pocesto prepoznavao ljude koji se provlace pored auta kao i ja. Kad su bili koncerti nekih narodnjaka, drekavaca novokomponovanih, pored Borika se nije moglo proci od naroda koji jezdi ili auta koji su zakrcili Aleju JNA. Svi se guraju, psuju, odvratno hrljaju, k'o krdo. A vecina njih je zivjela bas u Banjaluci ili neposredno pored nje. Tad sam i shvatio da ja ustvari poznajem samo mali, vrlo mali dio te nase Banjaluke.
Velika vecina nasih sugradjana je uzivala u onome cega sam se ja grozio i stidio. Tada sam poceo brojati koliko ja to ljudi poznajem, koliko prijatelja, koliko drugova, zdravo- zdravo poznanika, samo iz vidjenja poznanika, prijeateljevih prijatelja ili rodjaka ... Brojke su bile iznenadjujuce male...
A kad bismo isli u pozoriste, tu smo se skoro svi poznavali.
Da se vratim na ovaj (pomalo kaubojski) kontinent. Ko se ovdje moze vidjeti u pozoristu ili u Muzeju?
U pozoristu ces sresti najvise Zidova. Prepoznaces ih po mnogo cemu. Po onim malim crnim kapicama, frckicama u kosi, crnim sesirima, po skupocijenim bundicama koje dame cesto ni ne skidaju za vrijeme predstave. Zapravo samo ih prebace preko ramena. Zasto? Ne znam, ali sam i to primijetio. Mozda ih tako cuvaju?! Tu, u pozoristima, su obavezno i doseljenici iz svih zemalja istocne Evrope. Naravno i drugih dijelova Evrope ali od svih Rusi su najzastupljeniji. Dosta je i nasih novih doseljenika. Oni nasi stariji doseljenici iz sezdesetih ili sedamdsetih ne idu u pozoriste. Ni kod kuce nisu isli, pa ni ovdje. To je dosadno.
Ne mogu reci da sam u pozoristima u kojima sam bio sreo mnogo crnaca, Arapa, Indijaca ( njih i bude vise od ovih prvih) ili Latino naroda. Kineza, mladih je sve vise. Slicna je publika i u muzejima.
Ono sto me iznenadilo kad smo isli na prvu operu, a i mjuzikl ovdje u Torontu, je aplauz kojim se prekida scena, pjesma ili arija - u sred. Sjecam se, to nisam zaboravio, da se to nekada smatralo nekulturnim, cak i neotesanim. Prekidati scenu u drami ili operi je bio veliki no-no. Sjecam se cak i prijekornih pogleda glumaca ili operskih pjevaca ako bi to neki , nepristojni gledalac nekada ucinili. Kazu da se to promijenilo i da je sada to vec obicaj svugdje na planeti aplaudirati i tako davati sebi oduska, a glumcu ili pjevacu podrsku. Ja sam starijeg kova, a pomalo i tvrdoglav. Ja to i dalje ne volim, niti radim. Niti cu raditi!
Friday, January 21, 2011
LIJEPO JE DRUZITI SE S DJECOM
- Moja mama ima bebu u trbuhu , ali ne znam kako ju je progutala.
- Na mame se ne galami, one su korisne.
- Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
- Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
- Baka je debela zato što je puna ljubavi.
- Što je čovjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.
- Devojčice ne mogu stoječki piškiti zato što nemaju za šta da se drže. Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u čaši.
- Jednom sam bila tako bolesna i imala sam 40 kila temperature.
- Ja nemam više baku , nju su posadili na groblju.
- Moraju li mame također jesti travu da bi im iz grudi teklo mlijeko?
- Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
- Izraelci su napravili zlatno tele jer nisu imali dovoljno zlata za zlatnu kravu.
- Švicarske krave koriste se pretežno za pravljenje čokolade.
- Stanovnici Sardinije zovu se Sardine.
- Da bi se bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
- Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
- Kad se moj mlađi brat rodio morali su ga staviti u akumulator.
- Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
- Najkorisnija životinja je svinja. Od nje možemo upotrjebiti sve, meso od napred i pozadi, kožu za cipele, čekinje za četke i ime za psovanje!
- Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo viditi i životinje koje ne postoje.
- Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
- Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slučaj.
- Razlika između sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
- Ne znam koliko imam godina, to se stalno mjenja.
- Veoma sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.
- Svi psi vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
- Akvarij je malo stakleno more gdje žive domaće ribe.
- Alimentacija je plaća za djecu kada im se tata odseli.
- Usvajanje je mnogo bolja mogućnost od rađanja. Tako roditelji mogu sami da izaberu dijete i ne moraju prihvatiti baš onoga koga su dobili.
- Papa živi u Vakumu.
- Sve ribe nose jaja, a ruske čak i kavijar.
- Krave ne smiju brzo trčati da ne bi prolile mlijeko.
- Kod nas, muškarci mogu da se ožene samo sa jednom ženom. To se zove monotonija.
- Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
- Moja sestra je opet položila razred sa odličnim uspjehom, sve same petice. Ona to meni namjerno radi!
- Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inostranstvu!
Kefalica - Sta je narod?
Thursday, January 20, 2011
SAIMA: BEZISTAN (2)
Odavno me neka slika nije obradovala kao slika banjaluckog Bezistana. Bila sam dijete kad je cerka od nasih komsija nasla neki novac, crvene boje , slican tadasnjim 20 dinara nove Jugoslavije. Nas pet sest smo isli od radnjice do radnjice i probavali za to kupiti nesto, misleci da trgovci nece primjetiti, jer o novcu nista nismo znali. Sad pretpostavljam da su mozda bile NDH kune. Poceli smo od bombona a zavrsili u prodavnici konjske opreme (kaisevi, uzde amovi , (uvijek u krizaljkama).)
Ja sam ovde u Sarajevu slusala pricu da je TITO spasio sarajevsku Basarsiju, ali nisam znala kako.
Nedavno je u Sarajevu bio Braco Dimitrijevic sin genijalnog covjeka i slikara Voje Dimitrijevica.
Drug Vojo je bio antifasista, ucesnik NOR-a od prvih dana i za sve zasluge i intelektualne i ljudske bio je nagradjen stanom na Dedinju i ostankom u Beogradu. Umjetnickoj dusi trebalo je njegovo rodno Sarajevo i taj zahtjev mu je odobren.
Kad se Bascarsija pocela rusiti (sigurno u neko isto vrijeme kad je srusen Bezistan, ne znam po cijoj naredbi)) Vojo je poceo dizati uzbunu i pokusati sprijeciti taj cin. Vidjevsi da nece uspjeti pozvao je TITA i objasnio mu problem. On je odmah pozvao "komitetlije" i naredio prekid rusenja. Danas ta carsija dovodi hiljade turista i svake godine sve vise i svi uzivaju u turistickim raznolikostima koje ona pruza.
Bila sam presretna sto sam se nasla ispred TA-a kad je Braco pricao o tome, a zelim da se preko ovog bloga ljudi upoznaju sa ovim djelom nase istorije i da opet neko dalje pamti da se nikad ne zaborave veliciki ljudi u svim vremenima.
Braco je dodao , da je rusenje naredio ortodoksni komunista iz ugledne begovske porodice. Nije rekao prezime.
Uvijek je bilo kukavica i ulizica i bit ce.
Saima
Wednesday, January 19, 2011
BRUJA: GLOBALNO ZATOPLJENJE?
Ovakve slike zasluzuju naslovnu stranu!
*******************************************
*******************************************
 |
Evo nadjoh ovu sliku juce napravljenu poslije ili prije utakmice nije vazno. Vazno je da je tekma bila dobra, da je pobjedio rukomet i da su na slici dva normalna navijaca. bruja  |
Tuesday, January 18, 2011
Monday, January 17, 2011
"Kakvo glupo pitanje!!!"
Nakon sto u zadnji cas doznasmo da nam je let kuci otkazan, brzo stanemo u jedan od dugackih redova gdje svi slucajevi kao i mi, upuceni prema raznim destinacijama svijeta, pokusavaju da doznaju informaciju kad ce neki avion poletjeti prema njihovoj destinaciji. Cekanje se oduzilo. Nas troje se smjenjujemo. Bojana nam je najbolja za uspostavljanje komunikacija sa ostalim cekacima. Ja uglavnom posmatram i izbjegavam suplju pricu, ali zato Bojana za vrijeme svoje smjene cekanja u redu prica i upoznaje ljude. Poslije, kad mi dodjemo da je zamijenimo, ona nam, na nasem jeziku, objasnjava ko je ko, koliko dugo ceka, koliko ih je zajedno, gdje ko ide... Njoj cekanje u redu ne pada tesko. Cak cesto samo kaze, donesi mi kavu, i slobodan si. Super! Kad ona ipak odluci da malo odmori i prepusti mi da cekam u redu, tada ti ljudi oko mene ohrabreni otvorenoscu moje kcerke, pocnu pricati i sa mnom, jer oni i tako, iz Bojanine price, vec mnogo toga znaju o nama. I gdje smo bili, i kuda idemo, i koji avion je otkazan i ko zna sta jos. Pricalica moja! E, tada ti ljudi i meni pocnu pricati svoja iskustva u zadnja dva, tri ili cetiri dana. Sta drugo raditi vec cekajuci pricati svoju pricu. Jedna starija zena, penzionerka, je na aerodromu vec cetvrti dan. Osam puta su joj izdavali karte i osam puta njen let za Pitsburg je otkazan u zadnji cas. Sad je u redu da okusa srecu po deveti put. Ona se vraca kuci, a prije cetiri dana je posla da se nadje sa kcerkom i unucima u Kaliforniji, pa da nastave dalje na ljetovanje na Karibe. Kaze da je na to ljetovanje cekala godinama. Sve joj je to naravno propalo i ona bi sada bila najsretnija na svijetu samo da se nekako docepa svoje kuce u Pitsburgu. Prica druga: kanadsko - singapurski Kinez, vraca se iz Singapura. Stigao do New Yorka i vec tri dana ceka avion za Toronto. Tako blizu, samo sat i po leta, a tako daleko. Covjek izgubio nadu da ce ikada stici kuci. Ja mu, svojim optimizmom, pomazem. Kazem, do ponoci polijecemo za Toronto. To mu se mnogo svidjelo i od tada se ne odvaja od mene. Prica treca: Porodica iz Indije, otac, supruga i kcerka . Imaju sve potrebne imigracione papire i, sa svojih pet-sest torbi, preseljavaju u Kanadu. Iako i oni vec treci dan cekaju let za Toronto, iz ociju im se cita optimizam i sreca. Nisu ni nervozni, ni ljuti. Samo se blago osmjehuju. Engleski im je odlican. Sjetih se naseg engleskog prije sedamnaest godina. I njima se svidio moj optimizam koji me je tada jos uvijek drzao.
Prica cetvrta: Stariji bracni par. Oboje penzioneri iz Toronta, vracaju se iz posjete kcerki i unucima koji zive u New Yorku. Cesto putuju u New York, ali vozom. Ovog puta su odabrali avion zbog brzine. Pokazalo se da im odabir nije bio najbolji.
Red se vec utrostrucio. Vijuga se, mota ali vrlo sporo pomijera naprijed. A naprijed je sest saltera i sest sluzbenika koji treba da odgovore na sva pitanja svih nas koji uredno cakamo svoj red i ocekujemo njihovu paznju i pomoc.
Poznato je vec da su amerikanci, u poredjenju sa ostalim narodima a i u prosjeku, prilicno arogantni. Kad to covjek kazenista novo nije otkrio. Kao da je rekao da je trava zelena. Veoma cudno da se za stanovnike zemlje koju naseljavaju ljudi iz svih krajeva svijeta moze, uz malo generalisanje, reci da su arogantni. I ranije sam se pitao kako to da su amerikanci arogantniji od, na primjer kanadjana. I jedna i druga zemlja se slicno naseljava. Slicno su i nastale, istrazivanje novih svijetova, sirenjem vjera, genocidom nad starosjediocima indijancimaf. Slicni ljudi dolaze u obje zemlje. A opet, postoji razlika - u prosjeku, generalisuci naravno. Ali ostaje pitanje, kako to da i oni koji su u tu zemlju dosli prije pet, deset , dvadeset , trideset godina tako brzo prihvate neke lose manire. E sad, ponovo pomalo generalisuci i na osnovu nedovoljnog uzorka- jedne posjete New Yorku, zakljucujem da su njujorcani ne samoarogantni vec i bezobrazni i drski. To se zapravo odnosi na vecinu onih kojih koje smo kontaktirai za cetiri dana. Za ono kratko vrijeme u New Yorku, sreli smo samo nekoliko sluzbenika, recepcionista, trgovaca, policajaca, taksista, konobara za koje se moze reci da su normalno ljubazni. Svi ostali bili su mracni. Ne gledaju te u oci. Uzima tvoje pare na blagajni a ni ne pogleda te. Uzima i onome iza tebe i ni njega ne gleda. Samo mracna faca. Cekaju da sto prije odes. Ako vec platis, ne vracaj se nazad da jos nesto pitas. Ljuti na sebe i sve one oko sebe. Ako sluzbeniku ne das napojnicu, ili neces da slusas njegovu prodaju necega, mozes ocekivati da za tobom dobaci nesto kao sto je jedan za nama u Empire Statee Buildingu viknuo:“Necete uzivati danas!“
Svakako, ima i izuzetaka ali u New Yorku su ljubazni izuzeci. Bas to – izuzeci.
Svakako, ima i izuzetaka ali u New Yorku su ljubazni izuzeci. Bas to – izuzeci.
Vecina nas koji smo isli u Toronto dobili smo te standby karte, osim onog starije bracnog para koji su dobili i sjedista, sto znaci da oni sigurno putuju sutra ujutro. Kako i zasto su samo oni i bas oni dobili karte vec sada, ostalo nam je svima nejasno.
Nakon toga, nasa Jelena nam je preko interneta, iz Toronta, rezervisala hotel u blizini, gdje smo se odmorili. Odmor je bio presjecen vec u 3 ujutro jer smo tada morali ustati i ponovo na aerodromu stati u red zvani 'nada'.
Sad bih ja, mogao prekinuti pricu na ovom mjestu, da biste vi pitali sta je dalje bilo. Ali posto ja znam da vi ne biste ni pitali, i da su mnogi vec na pola odsustali od daljeg citanja, reci cu da smo sutradan ujutro bili sretni, jer smo bili medju onima koji su u red stali na vrijeme, i dobili kartu za taj jutarnji let. Nakon sat i po leta bili smo kod kuce.
Sunday, January 16, 2011
Zvonko Tarle: Povratak u Banovu Luku
Mario je poslao pjesmu vjerovatno za stranicu POEZIJA, ali ova pjesma , zbog teme i ljepote zasluzuje da bude objavljena na prvoj stranici.
***************************************
Povratak u Banovu Luku
Prospi srebro na dlan
Kao da sam tisućama godina
Pripremao svoja rođenja
Na posebnim mjestima
Koja je Bog birao
Gdje noć nosi haljine tišine
Gdje me tkaju tužbalice
Gdje ću umirati kroz uspomene
Gradio mlinove i sojenice
Na samom izvoru
Kroz mene teku
Uspavanke
Nesanice
Sjene i sjećanja
Žuti list duhana
Duša
Štap da se oslonim
Putovanja k Biću
Od
Zemlje i vode
Prospi srebro na dlan
Za put povratka U Banovu Luku
S pjesmom na usnama
U bijeloj košulji
Iz mene zbor anđela se oglašava
Zvonko Tarle (1951-2010)
***************************************
Prospi srebro na dlan
Kao da sam tisućama godina
Pripremao svoja rođenja
Na posebnim mjestima
Koja je Bog birao
Gdje noć nosi haljine tišine
Gdje me tkaju tužbalice
Gdje ću umirati kroz uspomene
Gradio mlinove i sojenice
Na samom izvoru
Kroz mene teku
Uspavanke
Nesanice
Sjene i sjećanja
Žuti list duhana
Duša
Štap da se oslonim
Putovanja k Biću
Od
Zemlje i vode
Prospi srebro na dlan
Za put povratka U Banovu Luku
S pjesmom na usnama
U bijeloj košulji
Iz mene zbor anđela se oglašava
Zvonko Tarle (1951-2010)
Saturday, January 15, 2011
NATASA: OSUNCANA MEDVEDNICA
Prvi jaglaci na osunčanoj padini Medvednice, zapazila sam ih danas, 15.01.2011. Uranili!
Sunčano je i toplo zadnjih desetak dana. Ptice se raspjevale, prelijepo pjevaju, međusobno razgovaraju ovih nekoliko jutara pozdravljajući dan koji se budi.
Ne znam jesu li to kosovi ili sjenice.
Kažu za sjenicu da je pored papige i vrane najineligentnija ptica. Tko zna jeli to točno?
Nije ni važno, najvažnije je da unose radost u mene i ne daju da se izgube lijepe uspomene.
Čuvaju ljubav u meni. Kao da znaju da to nije lako, pa se trude, i ne mogu ih ne čuti. I kao da osjete da sam ih čula i razumjela što mi pjevaju, pa utihnu i odlepršaju.
Predah pred novi val hladnoće. Lijep osjećaj proljeća i buđenja života u meni.
Mnogi su izašli u prirodu, osmjesi su na licima, radost u ljudima.
Nataša
Friday, January 14, 2011
In memoriam: Bora Kostic, Otišao je fudbaler - džentlmen (Cedomir Petrovic)
Mozda je vama mladjima nepoznat, ali u doba kada je Bora Kostic igrao, navijao sam za Crvenu Zvezdu, prvo zbog toga sto je moj otac Veljko navijao za taj tim pa to prenio na mene, ali mozda i jos vise ot toga, zbog Bore Kostica. Kasnije, kada je Borina generacija otisla sa fudbalske scene, prestao sam navijati i za Zvezdu. Tada sam i shvatio da ja ne mogu navijati za tim i ostati mu vjeran bez obzira ko tu igra, kako igra i kako se ponasa. Ja navijam za igrace. I danas tako. Bora Kostic je bio jedan od onih zbog kojih su mnogi u to doba zavolili fudbal, pocinjali ga igrati imitirajuci njegov sut ali i njegovo ponasanje na terenu i van njega. Na zalost, otisao je jos jedan velikan...
******************************************
Tih nekoliko sekundi pre nego što će levicom da raspali po lopti, te čudne vibracije, ta glupo otvorena usta navijača i čvrsto međusobno držanje za ruke, nikada se više neće javiti na stadionima. Ti trenuci iščekivanja. Da li će u levi ili desni gornji ugao da je zabije? Zalet mali. Nekoliko koraka. Manastirska tišina. Golman gleda ispred sebe. Čeka loptu. Ona već odavno iza njega u golu. Gori stadion. Penjemo se jedan na drugog. Urlamo – Bora! Bora!
Televizor je bio uključen. Ton stišan. Ređale su se samo slike. Onda se pojavio Bora Kostić. Znao sam da je otišao. Zašto bi inače pustili Boru. Nije neka afera u pitanju. Šverc. Kriminal. Hteo sam da progutam gutljaj pića ali se nešto steglo pa neće ni ovamo ni onamo. Onda počinju te uspomene, što je još jedino ostalo.
Kažu nije proglašen Zvezdinom zvezdom. Nisu stigli. Imali su puno poslova. Te danas će, te sutra. Bori je sigurno bilo stalo do toga. Meni nije. Još više ga volim ovakvog. Običnog. Kakav je uvek bio. Nije jurio još trojicu da mu potpišu kao ovi akademici. Bio je više od profesora i akademika. Bio je genije.
Tih nekoliko sekundi pre nego što će levicom da raspali po lopti, te čudne vibracije, ta glupo otvorena usta navijača i čvrsto međusobno držanje za ruke, nikada se više neće javiti na stadionima. Ti trenuci iščekivanja. Da li će u levi ili desni gornji ugao da je zabije? Zalet mali. Nekoliko koraka. Manastirska tišina. Golman gleda ispred sebe. Čeka loptu. Ona već odavno iza njega u golu. Gori stadion. Penjemo se jedan na drugog. Urlamo – Bora! Bora! On onako gord i uspravan, kao da je neki visoki državnik izašao na teren.
Noć. Leto. Kiša pljušti kao iz kabla. Imam deset godina. Stojim pored oca. Jedva smo se probili napred da vidimo utakmicu. Nismo poneli kišobran. Mokri do gole kože. Otac bolešljiv. Dobio kasnije zapaljenje pluća. Neka – kaže – Vredelo je. Kao i neka magla da je polegla po terenu. Isparava iz usta. Slobodan udarac. Malo dalje od centra. Daljina ogromna za jednog Velikog Lava Jašina. U publici sumnja. Bora se saginje i zateže pertlu na levici. Hvata kratak zalet. Čuje se udarac mokre Borine kopačke po lopti. Imala je poseban zvuk Borina kopačka. Kao kada Klej udara u stomak protivnika. Kao fijuk ruke Brus Lija. Kao grom iz vedra neba. Lopta juri ka golu. Preleće ruski živi zid. Preleće berlinski i kineski zid. Gubi se u magli. Izlazi iz nje. Jašin čeka. Na semaforu se menja rezultat. Rusi polaze sa centra a Jašin još stoji i čeka.
Jedanput sam gledao Zvezdu u nekom manjem mestu u Srbiji. Semafor se menjao ručno. Slobodan udarac. Bora postavlja loptu na mesto. Uvek je tražio neku manju čuku da je postavi na nju. Ponekad udari špicem levice o zemlju. Uzima mali zalet. Nikada kasnije to nisam video. Čovek zadužen za promene brojeva. Menja unapred 0 i stavlja 1 za Zvezdu, još pre nego što je Bora izveo slobodan udarac.
Nije dobro vreme za opraštanje od velikih. Teško se živi. Narod je siromašan. Sve manje je ljudima stalo do nekoga drugog. I ovo što pišem, kulja negde iz mene. Nisam ni znao da to postoji. Ne mogu da stignem da napišem ono što nadolazi. Nisam nikada upoznao Boru Kostića lično. Žao mi je. Ostaje čovek visoko podignute glave, sa negovanom kosom. Lica ozbiljnog ali sa dobrotom koju ne možeš sakriti. Veliki sportista. Futbaler-Đentlmen.
Bio je visok. Krupan. I svako njegovo zaustavljanje faulom i njegov pad na travi delovao je opasnije od ostalih. Bora ustaje i trči prema igraču koji ga je sapleo. Trči tih nekoliko metara i misliš da će ga zgromiti. Nabiti u zemlju do pola. Da od njega ništa neće ostati. Bora se naglo zaustavlja na nekoliko centimetara. Ovaj mučenik manji od Bore. Sad je još manji. Pruža mu ruku. Bora ga gleda. Prihvta izvinjenje. Zagrle se. Takav je nekada bio futbal. Takvi su bili igrači. Takva je bila i publika.
Ničega više od toga danas nema. Sve je nestalo u nekim danima i noćima pod reflektorima. Prošetam ponekada pored Partizanovog i Zvezdinog stadiona, OFK-ov mi daleko a i više sam voleo BSK. Prođem i čujem masu kako urla – Bora Kostić!
I ostaće to u nama koji smo ga gledali. Zauvek. Drugi će pisati datume, brojeve utakmica i postignutih golova. Statistike ...
(e-Novine)
******************************************
 |
| Vjeciti derbi protiv Partizana |
Tih nekoliko sekundi pre nego što će levicom da raspali po lopti, te čudne vibracije, ta glupo otvorena usta navijača i čvrsto međusobno držanje za ruke, nikada se više neće javiti na stadionima. Ti trenuci iščekivanja. Da li će u levi ili desni gornji ugao da je zabije? Zalet mali. Nekoliko koraka. Manastirska tišina. Golman gleda ispred sebe. Čeka loptu. Ona već odavno iza njega u golu. Gori stadion. Penjemo se jedan na drugog. Urlamo – Bora! Bora!
Televizor je bio uključen. Ton stišan. Ređale su se samo slike. Onda se pojavio Bora Kostić. Znao sam da je otišao. Zašto bi inače pustili Boru. Nije neka afera u pitanju. Šverc. Kriminal. Hteo sam da progutam gutljaj pića ali se nešto steglo pa neće ni ovamo ni onamo. Onda počinju te uspomene, što je još jedino ostalo.
Kažu nije proglašen Zvezdinom zvezdom. Nisu stigli. Imali su puno poslova. Te danas će, te sutra. Bori je sigurno bilo stalo do toga. Meni nije. Još više ga volim ovakvog. Običnog. Kakav je uvek bio. Nije jurio još trojicu da mu potpišu kao ovi akademici. Bio je više od profesora i akademika. Bio je genije.
Tih nekoliko sekundi pre nego što će levicom da raspali po lopti, te čudne vibracije, ta glupo otvorena usta navijača i čvrsto međusobno držanje za ruke, nikada se više neće javiti na stadionima. Ti trenuci iščekivanja. Da li će u levi ili desni gornji ugao da je zabije? Zalet mali. Nekoliko koraka. Manastirska tišina. Golman gleda ispred sebe. Čeka loptu. Ona već odavno iza njega u golu. Gori stadion. Penjemo se jedan na drugog. Urlamo – Bora! Bora! On onako gord i uspravan, kao da je neki visoki državnik izašao na teren.
Noć. Leto. Kiša pljušti kao iz kabla. Imam deset godina. Stojim pored oca. Jedva smo se probili napred da vidimo utakmicu. Nismo poneli kišobran. Mokri do gole kože. Otac bolešljiv. Dobio kasnije zapaljenje pluća. Neka – kaže – Vredelo je. Kao i neka magla da je polegla po terenu. Isparava iz usta. Slobodan udarac. Malo dalje od centra. Daljina ogromna za jednog Velikog Lava Jašina. U publici sumnja. Bora se saginje i zateže pertlu na levici. Hvata kratak zalet. Čuje se udarac mokre Borine kopačke po lopti. Imala je poseban zvuk Borina kopačka. Kao kada Klej udara u stomak protivnika. Kao fijuk ruke Brus Lija. Kao grom iz vedra neba. Lopta juri ka golu. Preleće ruski živi zid. Preleće berlinski i kineski zid. Gubi se u magli. Izlazi iz nje. Jašin čeka. Na semaforu se menja rezultat. Rusi polaze sa centra a Jašin još stoji i čeka.
Jedanput sam gledao Zvezdu u nekom manjem mestu u Srbiji. Semafor se menjao ručno. Slobodan udarac. Bora postavlja loptu na mesto. Uvek je tražio neku manju čuku da je postavi na nju. Ponekad udari špicem levice o zemlju. Uzima mali zalet. Nikada kasnije to nisam video. Čovek zadužen za promene brojeva. Menja unapred 0 i stavlja 1 za Zvezdu, još pre nego što je Bora izveo slobodan udarac.
 |
| Crvena Zvezda za koju sam navijao. Bora Kostic prvi s desna |
Bio je visok. Krupan. I svako njegovo zaustavljanje faulom i njegov pad na travi delovao je opasnije od ostalih. Bora ustaje i trči prema igraču koji ga je sapleo. Trči tih nekoliko metara i misliš da će ga zgromiti. Nabiti u zemlju do pola. Da od njega ništa neće ostati. Bora se naglo zaustavlja na nekoliko centimetara. Ovaj mučenik manji od Bore. Sad je još manji. Pruža mu ruku. Bora ga gleda. Prihvta izvinjenje. Zagrle se. Takav je nekada bio futbal. Takvi su bili igrači. Takva je bila i publika.
Ničega više od toga danas nema. Sve je nestalo u nekim danima i noćima pod reflektorima. Prošetam ponekada pored Partizanovog i Zvezdinog stadiona, OFK-ov mi daleko a i više sam voleo BSK. Prođem i čujem masu kako urla – Bora Kostić!
I ostaće to u nama koji smo ga gledali. Zauvek. Drugi će pisati datume, brojeve utakmica i postignutih golova. Statistike ...
(e-Novine)
Thursday, January 13, 2011
VJEKO: NINA/ NINO TE...
...da pojasnim. U Toowoombi je frka trajala oko dva sata. Na 700 metara nadmorske visine, bez rijeke, potoka nije moguca klasicna poplava. Kroz grad prolaze, (naglasavam prolaze, a ne proticu) dva kanala, bez neba suha kao barut. Ali kad se otvori nebo, sa onim svojim abnormalnim ( iza ovoga abnormalnim, stojim i moralno i matrijalno) vodopadima, pa kad to potraje satima, e onda...Jer Toowoomba je figurativno zdjela, pa kad se sa svih njenih strana podje slijevati vodopad, sa krovova u dvorista, pa na ulicice. Pa se tih hiljade mali potocica, planinski brzih, dohvate sistema spojenoh sudova, pa geometrijskom progresijom i silnim Njutnovim zakonima ojacaju pa se na kraju sruce na prostor velicine Nove Varosi nastane ono sto ste vidjeli na fotkama. Sreca u nesreci je bila da je tada kisa stala i voda je u roku pola sata napustila grad. Ostala je steta i nazalost zrtve. Trenutno je grad uobicajeno mokar.
Za razliku od Toowoombe koja je iznenadjena, sa Brisbanom je situacija drukcija. On je imao vremena ( >48 sati) da se pripremi i izbjegne ljudske zrtve. Nije uspio. Od trenutnih 15 potvrdjeno izgubljenih zivota, jedan je u Brizbejnu. Oko 70 osoba se vode kao nepoznate sudbine. Stete po cijelom Queenslandu su velike. Poplave su pocele prije mjesec dana a mogu da potraju na osnovu vremenskih prognoza sve do aprila.
U agencijskim vijestima se pominje visina vodenog talasa; da vas to ne buni misli se na porast vodostaja a ne na pravi talas.
Nego da se vratim na ozbiljusu.
Za sve je kriva Nina (La Nina). Ovo je njena kisna sezona. Nino (El Nino) vedri dekadu a onda jednu sezonu oblaci Nina i napravi pizdariju.
Catarina, Isabel, Thelma, Donna, Camille, Betsy, Katrina.
Elem, kad je ova zadnja bila aktuelna zateknem ja malo drustvance kako gleda jutarnje vijesti sa doticnom (Katrinom) kao glavnom.
Australac Majkl, mati mu u posjeti, i jedan moj drugar.
I kao dobro jutro izgovorih "Zasto svi hurikani nose zenska imena?"
Moj drugar, izbjeglica friska iz braka odgovori, k'o da ga nisam trebao ni pitat' "Zato sto samo zena moze da izazove takva razaranja"
Majklova mati i sama izbjeglica ( ne znam koliko puta) mu zavrati "Bad luck/ losa sreca"
Na to ce on "Yes, bad luck, moj, tvoga sina i taman da i mene spomene uprati mi osmjeh, paljenja na guranje."
Al' stvarno "Zasto sve nepogode nose zenska imena?"
Drugi Nacin - Lile su kise
PS. Ogi, prepoznao sam te. Pozdravi tetku i tjeraj je kuci. Nedostaje podpresjedniku
Wednesday, January 12, 2011
Tuesday, January 11, 2011
BRODVEJ: TRGOVAC IZ VENECIJE
Ulogu Shiloka tumaci Al Pacino. Bilo bi pretenciozno od mene da bilo sta govorim o njegovoj glumi. Detalj koji sam zapazio je da u ulogu ulazio lagano, postepeno, kao da svjesno dozvoljava ostalom dijelu odlicne glumacke ekipe da se predstavi u najboljem svijetlu i da pokaze svoj osebujan glumacki talenat. A on, siguran u sebe, polagano i postepeno osvaja scenu i publiku. Na kraju, Al Pacino i njegov lik Shilok, su u svom porazu, vladali i scenom i Venecijom, i svakim posjetiocem, i Brodvejem i Njujorkom... Tako sam ja to bar dozivio. I ono sto sigurno znam je da cu ovu predstavu pamtiti do kraja zivota. (Nadam se jos dugo.)
Svi koji su citali prevode Sekspira znaju kako je on, i preveden tezak za razumjeti.
Pokusao sam par puta gledati Seksiprove drame na TV, bilo na nasem ili na engleskom jeziku, i rezultat je uvijek bio isti. Odustajao sam prije kraja. Bolje reci prije poluvremena. Kako onda pratiti Seksiprovu dramu? Procitati sinopsis unaprijed, nauciti imena likova, citati govor tijela, pokreta. Cak mi se cini da je ova drama „osavremenjena“ time sto je bar djelimicno prevedena na danasnji engleski. Podatak o tome nisam nasao, ali mi se tako cini, jer sam uspio razumjeti i sa zanimanjem pratiti dramu do poslednje scene.
Ono sto je meni posebno zapelo za oko je scenografija. Jednostavna i funcionalna. Karakterise je visoka kruzna zeljezna ograda, nekoliko stolova i stolica. Polozaj ograde, stolova i stolica mijenjaju se efektno i neprimjetno se prelazi iz jedne scene u dugu.
I ova drama me potakla da razmisljam o odnosu TV – pozoriste. Mislim, da svaka pozorisna predstava snimljena i emitovana na TV, izgubi svoju draz i ljepotu. Ili bar vecinu njih. Pozoriste se moze dozivjeti samo u pozoristu i mislim da tu nema izuzetaka. Da se posluzim analogijom kako bih lakse objasnio sta mislim. Drame u pozoristu su umjetnost. Te iste drame na TV su estrada. Ovim ne zelim omalovaziti estradu u bilo kom obliku. Svi mi volimo i nju, ali razlika postoji.
Da dodam i malo finansija bez kojih Amerika ne moze. Za postavljanje Trgovca iz Venecije potroseno je 3,5 miliona dolara. U prvih 10 nedjelja ulozeno je vraceno a do sada, predstava je donijela 12 miliona dolara profita. Ocekuje se da ce se ova cifra popeti na blizu 20 miliona do kraja februara, kada Al Pacino odlazi na nove projekte i predstava na Brodveju se gasi.
(Slike koje sam zakacio su sa interneta jer naravno nema snimanja u pozoristu i ja to postujem. Primijetio sam poneke koji su krisom snimali.
Ovaj osvrt sam pisao postujuci pravila srpskog pravopisa da se imena pisu fonetski a ne etimoloski, kako je definisano hrvatskim pravopisom. Ustvari, meni je najlakse kad to dvoje izmijesam i kad ne pazim ni na fonetiku, niti etimologiju.)
Monday, January 10, 2011
VJEKO: LA NINA
"Problemi sa vodom. Oko 10% posto vode u jezeru, 5-ti stepen (zadnji) redukcije vec 2, 3 godine. Pred svakom bozjom kucom, tabla sa molbom za kisu. A ja kad krene, rondam kud bas sad, ne sto je moj bog drukciji od ostalih, nego sto to nije kisa. Vodopad. Poslije trena te kise, nisi pokisao, ti si mokar da mokriji ne mozes biti. Ovdasnja kisa huci kad pada, a rijetko pada. Danima se nebo crni, oblaci se svadjaju, tuku, psuju, a onda odu negdje drugdje da placu. A mozda ih i ja otjeram. Sit sam tuge."
Napisah ovo prije dvije godine, a danas i dalje problemi sa vodom. Malo drukciji.
I onda su se umjesali oni 'kao' odozgo sa pocetka ove price. U Toowoombi ima toliko bozjih kuca (bice poseban prilog) da dok svi oni zaliju svoje podanike...Meterolozi kazu da ce to da potraje sve do aprila. Na srecu moj bog nije tamo gore sa ostalima. Inace bi pravo naje.... Predraze vodis li ti racuna kako ja pisem?
Inace agencije prenose da je dvadesetak mjesta zarobljeno vodom koja pokriva podrucje velicine Njemacke i Francuske zajedno. Neka mjesta su potpuno iseljena. Ostala je samo policija. Matrijalne stete su ogromne a zabiljezene su nazalost i prve ljudske zrtve. Pokrenuo se i zivotinjski svijet. Mocvare i uzgajalista se vodom povezali sa okolinom pa su krokodili i zmije u pokretu. U poplavljena podrucja stizu vece kolicine zmijskog protivotrova jer od deset najotrovnijih svjetskih zmija, osam je nasih. A dvoje farmera nasli spas pred vodom na uzvisini imanja na prostoru velicine fudbalskog igralista zajedno sa hiljadu zmija. Tako pise, iako ne vjerujem da su ih brojali. Desetak rudnika je zatvoreno, stradala je infrastruktura a u prodavnicama police sa vocem, povrcem i mesom su najcesce poluprazne. To me je jako zabrinulo, da ne ofalim na tezini. Ali neprimjetno, dakle bez psihickih posljedica. Nemam vagu u kuci iz iskljucivo religioznih razloga. Ne mogu ja ozbiljan dogurat' prilog do kraja, pa to ti je...
Samo sto nije kraj, priloga.
Sinoc dok sam ovo pisao nisam planirao nastaviti. Nisam ja ali ko mene pita. Danas se otvorilo nebo nad Toowoombom. U jednom momentu moje dvoriste je bilo 20 centimetara pod vodom. Iako se nalazi na dobrom mjesto tu kolicinu vode nije moglo tako brzo da proslijedi dalje. Po prestanku kise za par minuta se ispraznilo a onda niz ulice ka nizim terenima se voda sabirala i pretvarala u bujice koje su nazalost sem ostacenih cesta, poplavljenih kuca i poslovnih prostora uzele i cetri zivota. Trenutana informacija (dok ovo pisem) jer je broj nestalih i nepristupacnih je daleko veci.
Sta da vam pisem. Pogledajte fotografije na slijedecem link-u
http://www.thechronicle.com.au/photos/galleries/toowoomba-flooding-101/#next
Jer moje fotke, nastale pola sata poslije kise su nacinjene u manje postradalom podrucju grada.
Da vam na kraju pojasnim kakva je to kisa. U Toowoombi ima par kanalica najcesce bez vode i pokoje jezerce kao ukras parku. Sve ovo sto na slikama vidite je kisa. Vodeni talas koji se formirao zapljusnuo je u trenu uzi centar grada. Kako dosao tako i otisao. U roku sata-dva sva voda je konfiguracijom terena napustila Toowoombu i srucila na one u podnozju tako da je u Gatton-u jednom mjestascetu nivo rijeke u roku par sati porastao za 9 metara. A kisa i dalje pada.
Subscribe to:
Posts (Atom)