"Kakvo glupo pitanje!!!"

Nakon sto u zadnji cas doznasmo da nam je let kuci otkazan, brzo stanemo u jedan od dugackih redova gdje svi slucajevi kao i mi, upuceni prema raznim destinacijama svijeta, pokusavaju da doznaju informaciju kad ce neki avion poletjeti prema njihovoj destinaciji. Cekanje se oduzilo. Nas troje se smjenjujemo. Bojana nam je najbolja za uspostavljanje komunikacija sa ostalim cekacima. Ja uglavnom posmatram i izbjegavam suplju pricu, ali zato Bojana za vrijeme svoje smjene cekanja u redu prica i upoznaje ljude. Poslije, kad mi dodjemo da je zamijenimo, ona nam, na nasem jeziku, objasnjava ko je ko, koliko dugo ceka, koliko ih je zajedno, gdje ko ide... Njoj cekanje u redu ne pada tesko. Cak cesto samo kaze, donesi mi kavu, i slobodan si. Super! Kad ona ipak odluci da malo odmori i prepusti mi da cekam u redu, tada ti ljudi oko mene ohrabreni otvorenoscu moje kcerke, pocnu pricati i sa mnom, jer oni i tako, iz Bojanine price, vec mnogo toga znaju o nama. I gdje smo bili, i kuda idemo, i koji avion je otkazan i ko zna sta jos. Pricalica moja! E, tada ti ljudi i meni pocnu pricati svoja iskustva u zadnja dva, tri ili cetiri dana. Sta drugo raditi vec cekajuci pricati svoju pricu. Jedna starija zena, penzionerka,  je na aerodromu vec cetvrti dan. Osam puta su joj izdavali karte i osam puta njen let za Pitsburg je otkazan u zadnji cas. Sad je u redu da okusa srecu po deveti put. Ona se vraca kuci, a prije cetiri dana je posla da se nadje sa kcerkom i unucima u Kaliforniji, pa da nastave dalje na ljetovanje na Karibe. Kaze da je na to ljetovanje cekala godinama. Sve joj je to naravno propalo i ona bi sada bila najsretnija na svijetu samo da se nekako docepa svoje kuce u Pitsburgu. Prica druga: kanadsko - singapurski Kinez, vraca se iz Singapura. Stigao do New Yorka i vec tri dana ceka avion za Toronto. Tako blizu, samo sat i po leta, a tako daleko. Covjek izgubio nadu da ce ikada stici kuci. Ja mu, svojim optimizmom, pomazem. Kazem, do ponoci polijecemo za Toronto. To mu se mnogo svidjelo i od tada se ne odvaja od mene. Prica treca: Porodica iz Indije, otac, supruga i kcerka . Imaju sve potrebne imigracione papire i, sa svojih pet-sest torbi, preseljavaju u Kanadu. Iako i oni vec treci dan cekaju let za Toronto, iz ociju im se cita optimizam i sreca. Nisu ni nervozni, ni ljuti. Samo se blago osmjehuju. Engleski im je odlican. Sjetih se naseg engleskog prije sedamnaest godina. I njima se svidio moj optimizam koji me je tada jos uvijek drzao.

Prica cetvrta: Stariji bracni par. Oboje penzioneri iz Toronta, vracaju se iz posjete kcerki i unucima koji zive u New Yorku. Cesto putuju u New York, ali vozom. Ovog puta su odabrali avion zbog brzine. Pokazalo se da im odabir nije bio najbolji.

Red se vec utrostrucio. Vijuga se, mota ali vrlo sporo pomijera naprijed. A naprijed je sest saltera i sest sluzbenika koji treba da odgovore na sva pitanja svih nas koji uredno cakamo svoj red i ocekujemo njihovu paznju i pomoc.

Poznato je vec da su amerikanci, u poredjenju sa ostalim narodima a i u prosjeku, prilicno arogantni. Kad to covjek kazenista novo nije otkrio. Kao da je rekao da je trava zelena. Veoma cudno da se za stanovnike zemlje koju naseljavaju ljudi iz svih krajeva svijeta moze, uz malo generalisanje,  reci da su arogantni. I ranije sam se pitao kako to da su amerikanci arogantniji od, na primjer kanadjana. I jedna i druga zemlja se slicno naseljava. Slicno su i nastale, istrazivanje novih svijetova, sirenjem vjera, genocidom nad starosjediocima indijancimaf. Slicni ljudi dolaze u obje zemlje. A opet, postoji razlika - u prosjeku, generalisuci naravno.  Ali ostaje pitanje, kako to da i oni koji su u tu zemlju dosli prije pet, deset , dvadeset , trideset godina tako brzo prihvate neke lose manire. E sad, ponovo pomalo generalisuci i na osnovu nedovoljnog uzorka- jedne posjete New Yorku, zakljucujem da su njujorcani ne samoarogantni vec i  bezobrazni i drski. To se zapravo  odnosi na vecinu onih kojih koje smo kontaktirai za cetiri dana. Za ono kratko vrijeme u New Yorku, sreli smo samo nekoliko sluzbenika, recepcionista, trgovaca, policajaca, taksista, konobara za koje se moze reci da su normalno ljubazni. Svi ostali bili su mracni. Ne gledaju te u oci. Uzima tvoje pare na blagajni a ni ne pogleda te. Uzima i onome iza tebe i ni njega ne gleda. Samo mracna faca. Cekaju da sto prije odes. Ako vec platis, ne vracaj se nazad da jos nesto pitas. Ljuti na sebe i sve one oko sebe. Ako sluzbeniku ne das napojnicu, ili neces da slusas njegovu prodaju necega, mozes ocekivati da za tobom dobaci nesto kao sto je jedan za nama u Empire Statee Buildingu viknuo:“Necete uzivati danas!“

Svakako, ima i izuzetaka ali u New Yorku su ljubazni izuzeci. Bas to – izuzeci.

Da ne duzim. Stignemo mi, Bojana i ja zajedno, do saltera gdje nas doceka sluzbenica, sluzbeno i hladno. Ocekivano. Istresemo joj svoju pricu. Ona kaze: „ Mozete dobiti let za dva dana!“ Hladno! Ja, do tada optimista,  u cudu i nevjerici: „Zar nema nista ranije?!“ pitam. Kaze:“Nema!“ Hladno! Tad joj onaj sluzbenik sto radi lijevo od nje i posluzuje onaj stariji bracni par iz Toronta, nesto pocne pricati na spanskom. Pricaju oni tako dobrih pet minuta. Mi cekamo. Napokon, ona rece:“ Mozete rizikovati, i uzeti, bording pas za sutra ujutro ali na standby.“, sto znaci, doci na nekoliko sati pred let, stati opet u red, cekati pa ako bude mjesta – bude, ako ne bude, e onda ni onaj let za prekosutra koji ti se sada nudi, vise nije siguran, vec je i on tada na standby. Gadna dilema. Ona samo hladno ceka odluku. Mi, na brzinu, odlucimo da cemo rizikovati. Radije sutra ujutro rano na standby, nego cekati jos dva dana. Ona napravi bording pasove za nas troje, i kad sam ih primao ja pitam zna li ona ima li neki hotel sa slobodnim sobama u okolini. Ona hladno:“ Ima mnogo hotela , ali su sigurno svi zauzeti.“, i naginje se da iza mojih ledja pozove slijedeceg u redu. Ja tada naivno upitah: “A ima li ikakva nadoknada za putnike od avio kompanije predvidjene za ovakve situacije?“ Tada se ona ozbiljno izbeci na mene i rece:“ Kakvo glupo pitanje!!! Pa ovo je izvanredno stanje izazvano nevremenom! “ „Nije glupo“, kazem ja.“Nevrijeme je bilo prije dva dana. Moj let je predvidjen danas i posto je danas divan suncan dan, avioni lete, nije vise izvanredno stanje.“ Tada mi se i onaj sluzbenik lijevo od nje ljubazno obrati:“ Zezas li se ti to sa mnom!?“ Ja, prilicno hladan, sto mi i nije osobina u ovakvim situacijama kazem: „ Ja se tebi ne obracam, pa prema tome ni ne zezam.“ Prije nego sto im se moja Bojana obratila uspio sam samo reci da ja shvatam da im je tesko, ali da oni ne bi trebali ovu situaciju shvatati licno i da bi trebali biti profesionalni. Bojani to nije bilo dovoljno i u odbrani svoga tate upotrijebila je malo jace argumente, koje nisam ni cuo, jer sam se vec okrenuo.



Vecina nas koji smo isli u Toronto dobili smo te standby karte, osim onog starije bracnog para koji su dobili i sjedista, sto znaci da oni sigurno putuju sutra ujutro. Kako i zasto su samo oni i bas oni dobili karte vec sada, ostalo nam je svima nejasno.

Nakon toga, nasa Jelena nam je preko interneta, iz Toronta, rezervisala hotel u blizini, gdje smo se odmorili. Odmor je bio presjecen vec u 3 ujutro jer smo tada morali ustati i ponovo na aerodromu stati u red zvani 'nada'.



Sad bih ja, mogao prekinuti pricu na ovom mjestu, da biste vi pitali sta je dalje bilo. Ali posto ja znam da vi ne biste ni pitali, i da su mnogi vec na pola odsustali od daljeg citanja, reci cu da smo sutradan ujutro bili sretni, jer smo bili medju onima koji su u red stali na vrijeme, i dobili kartu za taj jutarnji let. Nakon sat i po leta bili smo kod kuce.