Wednesday, January 26, 2011
27. januar - Srdjanov dan
27. januar je pravoslavni svetac Sveti Sava - skolska slava. Ne drzim ja pretjerano do tih slava; skoro nikako.
Poslednjih godina 27. januar pamtim po tome sto je tog dana 1993. godine u Trebinju preminuo Srdjan Aleksic. Nekoliko dana ranije smrtno je pretucen braneci svoga druga Muslimana Alena Glavovica. Ubili ga, utukli, dvojica pijanih vojnika vojske RS jer je branio 'Baliju'. A on je zapravo branio ljudsko bice od dvojice naoruzanih pijanih fasista.
Od kada sam procitao tragicnu i mitsku pricu o Srdjanu, 27. januara sjetim se njega i onoga sto je on uradio.
Danas, i vas podsjecam na to.
Posvetite mu nekoliko svojih minuta.
Procitajte nesto o njemu. On to svakako zasluzuje. Zapravo, on zasluzuje i mnogo vise od toga. On zasluzuje da se slavi kao heroj. Svetac. Jer branio je druga, prijatelja, ljudsko bice... Njegovo djelo zasluzuje da se o njemu prica, da mnoge ulice i trgovi sirom Balkana nazovu njegovim imenom, da udje u citanke...
Na zalost , nije tako.
Na zalost, i to njegovo djelo se politizira i cijeni prema nacionalnom polaritetu.
A ono u sebi nema nista nacionalno. Ono je zapravo potpuno nenacionalno. Ono je hrabro ljudsko djelo, kome se svako, bez obzira na nacionalnu pripadnost, treba diviti.
I postovati ga.
I djecu uciti da ga postuju i slijede moralne i ljudske vrijednosti zbog kojih je Srdjan zrtvovao svoj zivot.
Uz svo postovanje prema tradiciji, zbog onoga za sto se zrtvovao, Srdjan zasluzuje da 27. januar bude i dan sjecanja na njega.
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
Uh, kako su mi misli potrgane:na jednoj strani ponos zbog prijateljstva i djela koje je zarad tog istog prijateljstva učinio jedan mlad čovjek, a na drugo strani gnjev zbog sredine u kojoj su takve stvari rijetkost. Pa zar nije normalno da čovjek čovjeku pomogne u nevolji?
ReplyDeletePa zar je normalno da se ubijamo samo zbog toga što smo druge nacije- upitaćemo se u istom času. Ludilo! Do kada? Gdje je kraj tom ludilu? Mora prestati! Djela poput ovoga moraju postati normalna stvar, a bilo bi lijepo da postanu suvišna. Ovako, "Slava svim dobrim ljudima koji u čovjeku vide samo čovjeka- dobrog čovjeka!"
Jedno razmišljanje.
ReplyDeleteSrđanova žrtva nije bila uzaludna.
Tako stoji naslov u e-novinama.
Što na to reći?
Njegov je gest bio velik, plemenit, hrabar, ..., zaslužuje duboko poštovanje i trajno sjećanje.
Ali, da li je točno da njegova žrtva nije bila uzaludna?
Kakav je odgovor života?
Koliko je nevinih ljudi u sadašnjem vremenu stradalo, milijuni kroz bezbroj ljudskih generacija.
Ljudi su uvijek željeli isto, oni dobri iz dobrote svog bića plemenite ciljeve, a oni loši iz zloće svog bića, zbog borbe za vlast, iz gramzljivosti,...donosili su zlo i smrt milijunima.
I tako iz generacije u generaciju i jesmo li išta iz iskustava drugih naučili?
Jeli točna ona Ciceronova - Historia magistra vitae est?
Pa i u svakodnevnom životu, ni naša vlastita iskustva, pogotovo ne iskustva naših roditelja, prijatelja nisu nas naučila što nam je činiti. Uvijek iznova srljamo u zlo, i ne zaustavljamo se dok ne udarimo o dno. Ali ni to nije pouka za cijeli život, čak i ako preživimo ponovit ćemo. Takva je čovjekova priroda.
Jeli onda Srđanova žrtva bila uzaludna?
Suvišno pitanje. Dobar će čovjek svojim unutarnjim porivom uvijek činiti dobro, što god ga zadesilo, kao i onaj loš uvijek zlo, pa i kad smrću bude kažnjen.
Perpetuum mobile!
Možemo jedino zlo umanjiti.
I to je cilj.
Već skoro 20 godina u ovdašnjim školama slavi se Sveti Sava, baš otkako su počele euforije sa slavljenjem porodičnih svetaca. Odjednom svi imaju slavu. Običaji ovakvi, pa onakvi... ja se i danas u svemu osjećam pomalo kao stranac iako poštujem svačiju tradiciju. Ono što mi najviše smeta jeste kad vidim da i državne institucije (policija, grad, entitet) pa i neke škole imaju svoje slave (Gimnazija nema). Ništa nemam protiv religije, ali mislim da joj je mjesto u bogomoljama i srcima vjernika. Ali kad krene euforija traži se slamka da se ne bi potonulo. Kad se 27. januara u slavu prosvjetiteljstva osmisli školska priredba i ja se nekako osjetim na svome... Ali nije uvijek tako, čestim „busanjem“ u nacionalna prsa zanemare se etičke i duhovne poruke. Jutros, prije nego što sam pošla na još jednu svetosavsku akademiju u školi, pročitam ovo podsjećanje na Srđana. Znam odavno o njemu. Zamišljam kako bi fino bilo utkati Srđanovu plemenitu žrtvu u današnju priredbu... Ali ne pomenuše ga. Zato mi je drago što postoji ova konoba. Hvala.
ReplyDelete