BOCO: PUTOVANJE(1)

Boco ne prica mnogo o tome. On dobrovoljno pomaze slijepima Banjaluke udruzenih u Savez slijepih. Pomaze im i uci od njih drugaciji zivot. Onaj, za koji mi koji nemamo problema sa vidom, ni ne znamo.

Prica je duza. Podijelicu je u cetiri nastavka. Nadam se da ce vam se svojom toplinom nametnuti i da cete citajuci je osjetiti i onaj drugi zivot oko nas. Zivot ljudi koji zive u tami, ali izvlace najvise sto mogu iz onoga sto im je pruzeno i ne predaju se.



**************************************



-Pješak D4, pješak C6.... Ne vjerujem svojim ušima.

Mrak je.

Glasovi igrača šaha miješaju se sa zvukom motora. Nema još ni pet sati u jutro, kombi sa sedam putnika žuri prema Beogradu.

-Nije ti to neki potez- dobaci “kibicer”.

Iz polusna,u koji sam utonuo odmah nakon ulaska u kombi, u javu me vraća razgovor.

-Dama E5.

Na sjedištu do mene, gospođa sa slušalicama u ušima “čita” knjigu.

U mrklom mraku odvija se život za koji nisam spreman i jedva shvatam šta se događa. Prvi put imam priliku da posmatram moje prijatelje .

Šta radim? Posmatram?



Noć je , a ja u noći ne vidim. Ništa ne vidim. Slijep sam..., a oni ? Oni igraju šah, čitaju knjigu , zabavljaju se. Šutim i slušam. Osluškujem zvučne tragove njihovih aktivnosti u ovom malom mračnom i bučnom prostoru kombija. Od sedam putnika,jedino vozač i ja ne pripadamo skupini slijepih i slabovidih osoba.



Manda, moj prijatelj, slijep je od rođenja. Totalno sljepilo, kako on kaže. Živi u sivom svijetu. Sivi su mu i dan i noć, a u stanju je i noćnom leptiru pokazati put.

Završio je školu za fizioterapeuta. Samostalan je više od mnogih ljudi koje poznajem.Odavno je savladao strah. -Nemam straha ni od čega.- kaže. Šta mi se može desiti?

Razdanilo se.

Putujemo na istok i naglašena svjetlost na horizontu najavljuje izlazak sunca, vječnog pobjednika nad tamom. Mrak u povlačenju dozvoljava mi da jedno vrijeme posmatram okolinu samo u konturama,a zatim u nijansama sivila. Možda Manda ovakve slike stvara o okolini koja ga okružuje, pomislih.

Možda!?

Sunce na horizontu izviruje sa svojim žarko crvenim rubom . Još samo koji trenutak i vatromet boja aprilskog jutra sa uzdižućim suncem na istoku, podariće prizor koji ću dugo posmatrati. Šareni kombi, kojim putujemo, grabi prema Beogradu. Putujemo ravnicama Slavonije i Baranje.

Turnir u golbalu, igri sa zvučnom loptom, osmišljenoj za slijepe igrače, odžava se danas u zemunskoj osnovnoj školi. To je cilj našeg putovanja. Stići ćemo na vrijeme, zato smo i krenuli tako rano.



Izlazimo iz kombija. Sa sportskim torbama u rukama, odlazimo do dvorane u kojoj će se turnir održati. Na prvi glas dobrodošlice, od strane domaćina, burna reakcija i oduševljenje . Stari znanci, zaključujem i pomažem da se svi smjeste u garderobu i pripreme za igru.

-Slobo, dodaj mi tu vrećicu sa patikama- reče Manda, oblačeći sportske čarape preko kostobrana.

-Gdje se nalaze- rekoh- ne vidim ih ?

- Ne vidim ni ja- reče Manda i nasmija se.

- Pogledaj u toj velikoj najlon vrećici.

- Je li to ova žuta- rekoh i isti čas shvatih šta sam „provalio“!

- Izvini druže, ne snalazim se baš najbolje u ovakvim situacijama.

- Snalaziš se ti odlično i ne obraćaj pažnju na formalnosti. Sve su to sitnice . Bitno je da se ipak razumijemo- bodrio me Manda.

Ušli smo u dvoranu kroz škripava vrata. Neki su odmah primjetili da će upravo ta vrata biti ozbiljan nedostatak ovog prostora.

Na jednom kraju sportske dvorane stajala su tri igrača. Čekali su protivnike. Iza njihovih leđa je veliki gol širine oko osam, a visok nešto preko jednog metra. Na drugoj strani takođe gol.

Dolaze i protivnici, ekipa sa Kosova. Uredna sportska oprema,a preko očiju crni, neprovidni štitnik za oči, koji pored zaštite služi i da slabovidne osobe dovede u ravnopravan položaj sa suigračima koji nikako ne vide.

Igra počinje.

Jedan od tri igrača, po parketu, snažno rukom, upućuje loptu ka suprotnom golu.

Zvone zvončići i lopta se velikom brzinom približava protivničkom golu.

Tri igrača, koja se brane , liježu na parket, ispružaju ruke i noge, da bi svojim tijelima spriječili ulazak lopte u gol iza njihovih leđa.

Bit ovog sporta je da, zvučna lopta, , bude snažno upućena, po parketu, na suprotni gol, a da druga ekipa, osluškujući, svojim tijelima, spriječe da ista uđe u gol. Nakon odbrane, ili eventualno primljenog gola, ekipa koja se branila, sad upućuje isti udarac ka drugoj ekipi.

Poluvrijeme traje desetak minuta , pa odmor i promjena strana.

Sudija, pištaljkom i riječima usmjerava tok igre.

U gledališu dvadesetak prisutnih. Nekoliko prijatelja, igrači protivničkih ekipa i članova porodica.

Gledalištu?! Slušalištu ? Bože, šta li je?

Škripa vrata!

Neko ulazi u sportsku dvoranu.



(P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte

http://www.youtube.com/watch?v=Gc4HGQHgeFE