BOCO: PUTOVANJE (2)

Igrač koji se spremao da izvede udarac, staje.

-Zatvori ta vrata i neka više niko ne ulazi- povišenim tonom reče krupan čovjek što je , do tog časa, mirno sjedio kraj vrata.

Škripa vrata. Opet neko ulazi? Ili izlazi?

Sa svakim škripavim otvaranjem vrata igra staje. Čeka se da bude tišina.

- E sad mi je dosta- reče krupni čovjek sa dinarskim naglaskom. Ustade sa stolice, lagano, rukom opipa zid i priđe vratima.

- -Sada više niko neće škripiti dok traje utakmica.

Uz tresak zatvori vrata, držeći podignuti kvaku.

Kraj utakmice. Radost pobjednika i ozbiljna lica poraženih. Analiza utakmice u hodu i žustra rasprava u svlačionici.

Posmatram te ljude. Red i pedantan odnos prema stvarima je uslov da se brzo i jednostavno snalaze. Tačno znaju gdje su šta ostavili i tu ih i nalaze. Svaka, eventualna promjena mjesta je problem.

Manda se polako oblači, sa nevjerovatnom pedantnošću i ozbiljnim pristupom.

- Kako mi stoji košulja?- upita, pipajući rub iznad kaiša na pantalonam.

-Odlično- rekoh, dodajući mu sako.

- Kako stoji ovdje?- reče okrečući mi leđa.

- Odlično- odgovorih prilično zbunjen, jer nikad nisam razmišljao kako mi stoji košulja na leđima, ako preko nje oblačim sako ili jaknu.

Manda je imao svoj način oblačenja. Za njega, ne vidi se ni prednja strana košulje.

Uskoro su svi bili spremni da se krene na svečani ručak koji su domaćini pripremili u Školi za slijepe i slabovidne osobe, koju je završilo dosta današnjih takmičara iz svih krajeva bivše domovine.

Napolju sunce. –Lijep dan reče neko. Kako lijepo grije.

Ništa, osim jednog bijelog štapa, nije odavalo da se u maloj koloni kreću ljudi koji ne vide. Išao sam naprijed, osjećajući lagano položen dlan Mandine ruke na lijevom ramenu.

- Lijepe žene – reče Manda u jednom času.

Skoncentrisan na prepreke , što su u vidu parkiranih automobila, saobraćajnih znakova i stubova po trotoaru bili svuda oko nas, nisam ni primjetio da nam u susret dolaze dvije mlade žene veselo razgovarajući.

- E baš su lijepe- rekoh i zagledah se u njih, kao da sam znao da će već u slijedećem trenutku stići pitanje.

- Kako su obučene?

- Različito- rekoh i obojica se nasmijasmo.

- Jedna je obučena jako elegantno u tamnim tonovima, sa bijelom bluzom ukrašenom volanima. Visoke potpetice salonskih cipela lagano su se spuštale na asfalt, uz nešto produžen takt. Graciozan hod.

Crne čarape sa rubom po dužini lista nestaju ispod ivice crne, uske suknje sa dubljim prorezom.

Mandina ruka mi nešto jače pritisnu rame, kao da traži nastavak priče. Djevojke su prošle, a ja, gledam riječima. Za Mandu , za sebe, ali i za Rašu, što je sa svojim bijelim štapom prišao bliže, da bi čuo ovaj opis.

- Vjerujem da se djevojka vraćala sa apsolventske zabave. Lijepo lice, prilično razbarušena kosa i pomalo umorne, ali lijepe oči, stvarali su takav utisak.

- Grudi, druže..., kakve su joj grudi- upita Rašo stidljivo.

- Nisu velike.

- Taman – dobaci Manda smijući se.

Druga djevojka je bila u farmerkama i majici, kratko ošišana i sa sportskom torbom na ramenu. Nisam stigao da nastavim sa opisom, jer smo stigli do kombija.

Sa lakoćom svi sjedoše na svoja mjesta čekajući gospodina koji će nam pokazati put do škole.

Stajao sam ispred kombija i po prvi put zagledao okolinu. Nalazili smo se na malom parkingu, pokraj, isto tako ne velike pijace , na trgu uokvirenom starim zgradama iz austro-ugarskog perioda, kakvih je u Zemunu mnogo.

Uskoro će Uskrs, pa je pijaca prepuna tezgi sa šarenim jajima. U izlozima nekoliko pekara, uredno složeni pereci i bezbroj raznih peciva i hljeba.

Tri mala cigančića,glasno su nudili robu kineske i turske proizvodnje, ističući njihov kvalitet i nisku cijenu.

-Jeftino, jeftino, kupi narode,da se sutra ne kaješ- uzvikivali su žurno idući ka centru pijace, gdje je gužva najveća.

Sa balkona susjedne zgrade, mlada žena je spuštala korpu na užetu, kako bi joj prodavačica, u nju stavila naručene proizvode.

- Podigni i mene gospođo- uz smijeh dobacuje prodavac bijele tehnike sa susjednog štanda.

- Pusti gospođu da prvo doručkuje- šeretski će ulični prodavač cigareta.



P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. Pogledajte

Natalie Merchant Skola za slijepe