BOCO: PUTOVANJE (3)

Stižemo pred Školu gdje su domaćini pripremili ručak za sve učesnike.

- Uska, strma ulica postaje pretijesna za tolika vozila, ali zahvaljujući trudu domaćina,uspijevamo ući.



Kao da su se na tren vratili u vrijeme kad su bili učenici te škole Nekolicina iz grupe ustrčaše uz stepenice, kao da kasne na čas uz sjećanja i dobacivanje dogodovština iz tog razdoblja njihovog života. Ta škola je mnogo učinila da oni danas uspješno obavljaju svoje radne zadatke, a posebno uspješno ostvaruju kontakt sa sredinom, koja često i nije spremna da ih prihvati.

Uskim stepenicama, sišli smo u suteren gdje se nalazila školska kuhinja i blagovaonica, posebno pripremljena za ovu priliku. Kritičko oko dobronamjernika, sigurno bi primjetilo da ovom objektu treba dati priliku da se obnovi. Nije u sjajnom stanju. Mnogo toga jedva da ispunjava uslove svoje namjene.

Tačno, ali to je ovim ljudima nebitno. oni ne vide te „sitnice“ , nisu im ni bitne.

Nekoliko, raspoloženih domaćina dočekalo je, pozdravljalo goste i pomoglo da se svi smjeste na svoja mjesta.

Razgovori teku. Priča se o tek završenom turniru. Evociraju uspomene i anegdote. Prava prijateljska atmosfera. Muškaraca je više ,ali ima i žena i djevojaka, prijatelja, članova porodice.

Nakon kratkog govora i dobrodošlice, koju im je zaželio, domaćin, krupni gospodin, sa ličkim akcentom i glasom snage orkana, začu se pjesma.

Dok smo čekali da stigne ručak, priđe mi mladi vozač našeg kombija, Rade.

- Čika Slobodane, ja ne poznajem Beograd, kako ćemo mi izaći na auto put.

- Nisam siguran sine,ali vjerujem da Manda zna za taj problem. Pitaću ga.

Priđoh Mandi na uho mu iznesoh šta muči mene i Radeta, našta se Manda samo osmjehnu i reče da ne brinemo i da je sve organizovano.

Jela , pića i pjesme u izobilju. Ljudi prilaze jedni drugima. Idu od stola do stola, uz prethodno obavezno „gdje si“ . Tu sam druže samo ravno. Dodirujući naslonjače stolica, ljudi se kreću i stižu do stolova prijatelja. Razgovori teku, najviše u smjeru „Sjećaš li se...“ i kako ti je zdravlje, porodica.

Mobilni telefon je zazvonio. Gospođa pored mene razgovarala je sa sinom što je ostao u Banjaluci i nije otišao na trening tenisa. Nije zadovoljan trenerom i njegovim pristupom. Stalno ga kritikuje. Majka savjetuje i nakon završetka razovora kratko, kao za sebe reče: - nije lako sa djecom, posebno nama , a i ti treneri. Danas svako radi sa djecom.

U jednom času, kad je zabava već poodmakla, na vratima se pojavi oniži čovjek sa bijelim štapom i crnim naočalama. Na glavi je nosio kapu, izblijedjelu šiltericu, svijetlo plavu atletsku majicu sa tragovima prašine i kreča po sebi i farmerke, dosta izlizane i prašnjave. Na trenutak zastade, sklopi svoj bije štap.

- Gdje si Dobri , zašto kasniš- reče jedan od slabovidnih , držeći u rukama nekoliko tanjira prepunih hrane.

- Dobri, Dobri, gdje si druže stari, ustadoše nekolicina prisutnih i uputiše se prema škripavim vratima, što ih je Dobri upravo zatvori.

- Tu sam lepi moji. Dok ja sve pozavršavam, prođe dan. Sređujem kuću pa je posla preko glave.

Uslijedili su zagrljaji poljupci i bezbrojna pitanja.

Posmatram tog čovjeka i u času shvatih zašto je dobio takav nadimak. Sa svima se pozdravio, pitao za zdravlje i kako žive. Zatim je usljedilo pitanje, da li može kako pomoći ili nešto učiniti za njih?

- Doneo sam one štapove sa popravka, što ste ih onomad poslali. Telefoni su takođe gotovi. Telefonske sekretarice i onaj uređaj sam isto doneo. Sve je tu, ispred Škole.

Ponovo pjesma. Onaj dinarski glas , što zidove ruši, započe neku pjesmu sa tužnim sadržajem, koju svi prihvatiše. Ruke su u zraku.

Nakon pjesme, nekoliko trenutaka teške tišine, koju prekida Mandin glas i poziv da se krene.

Naš vozač Rade- apsolvent fakulteta za fizičku kulturu i sport, igrač sjedeće odbojke i divan mlad čovjek, opet me ispitivački pogleda, dajući mi do znanja da mu još nije jasno kako ćemo mi do autoputa.

- Ne brini Rade, druže moj, ja Mandi vjerujem i neće biti problem.

Kako to obično biva, uslijedila su duga opraštanja, još jedna horska pjesma ispred škole i rastanak, sa željom da se i sljedeće godine opet sastanu na nekom drugom mjestu.

Smještamo od Dobrog preuzete stvari u prtljažnik kombija. Ulazimo.

Rade je za volanom. Ja u drugom redu iza njega. Manda se još uvijek oprašta.. Rade se okreće prema meni i sliježe ramenima.

Nekako zajedno, u kombi ulazi Manda i sjeda pored mene, Dobri otvara suvozačeva vrata i sjeda do Rade.

Ništa mi nije jasno. Vozaču još manje. Mladić je problijedio i jedva se uzdržava da nešto kaže.

Mučnu situaciju prekida Dobri: - idemo dečko. Idi ravno do semafora i skreni lijevo, pa druga ulica desno.



Sve postaje jasno. Iz grada će nas izvesti Dobri. Slijep čovjek. Davno je ostao bez vida,ali poznaje grad kao svoj džep.



P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. PogledajteNatalie Merchant Skola za slijepe