George Chuvalo

Red na aerodromu se otegao stotinu metara. Svi mirno stoje, cekaju svoj red i vjerovatno kao i ja posmatraju one oko sebe. Ugledam poznatu mi facu. Na brzinu prelistam sav svoj zivot da bih znao u koji dio da ga smjestim i sjetih se: George Chuvalo.

George je cuveni bokser, kanadjanin, ali "nase gore list", koga smo sredinom sezdesetih gledali na TV u njegovim mecevima sa Kasiusom Klejem (kasnije Mohamed Ali). To je onaj stameni bokser koga Klej  nikako nije mogao oboriti. U dva meca sa Klejem, koji je tada bio u vrhuncu svoje karijere i koji je rusio sve ispred sebe, George Chuvalo je pokazao prije svega hrabrost ali i vjestinu i  izdrzljivost, koji su kasnije postali legendarni. Prozvan je bokserom "celicne brade".

Mi smo ga naravno tada odmah prisvojili jer je on, iako rodjen u Torontu, ali od roditelja doseljenih iz Hercegovine, svima nama postao sportski ponos, a u to doba Jugoslavija jos nije imala boksere evropske ili svjetske vrijednosti. Tek kasnije su se pojavili sampioni Mate Parlov, Marijan Benes...

Na zalost, Georga (rodjenog Jura) Chuvala zivot nije mazio ni u ringu, niti van njega. Tri sina i prva supruga su mu tragicno zavrsili. Droga je odigrala presudnu tragicnu ulogu u njegovoj porodici. Ali George se nije predao. Kroz sve tragedije prolazio je slicno kao kroz meceve u ringu. Dobio je vise udaraca nego deset prosjecnih boksera nego stotinu prosjecnih ljudi, ali je sve svoje meceve docekao na nogama. I jos uvijek je na nogama i dobro se drzi. I nakon svega, nakon sto je bokserske rukavice okacio o klin, George je nastavio borbu. Ovog puta nesto drugaciju. Vec godinama aktivno ucestvuje u humanitarnim akcijma, seminarima i predavanjima na kojima prenosi iskustva svoje porodice sa drogom, pokusavajuci da tako pomogne onima koji su posli tim istim tragicnim putem.

Cim mi se odmotao film, uljudno se javim Georgu jer on stoji na koji centimetar od mene. Kazem da ga prepoznajem. Pita me odakle sam. Odgovorim. " O Banjaluka! Znam. Lijep grad. Moji su iz hercegovackog kamenjara." Tecno prica nas jezik i cak nastoji da ga ne mijesa sa engleskim. Prevodi nas dijalog lijepoj prosjedoj gospodji pored sebe, koju mi predstavlja kao svoju suprugu. Ja, iz obzira prema njoj, prelazim na engleski, ali on, kao da se zazelio, pa nastavlja na nasem.



Sjeca se Marijana Benesa. Pita za njega. Kaze:" Strasan borac!" Interesuje se kad sam dosao u Kanadu, sta radim, kako mi je, kako cesto idem u Banjaluku. Prica da ima cetvoro unucadi i ocekuje peto za koji dan. Najstarijem unuku je vec 26 godina. Pita me koliko djece imam. Ja se hvalim mojom unukom Milom. Iza grubih crta na licu urezanih tragedijama i dvadesetgodisnjom bokserskom karijerom, pojavljuje se prijatan, rekao bih cak, blag covjek. Osjecam da i njega prica sa mnom raduje. Gleda oci dok prica. I ja gledam u njegovo ogrubilo, tipicno bokserko lice, i iznenadjujem se njegovom vitalnoscu, bistrinom, inteligencijom.

Red ispred nas se suvise brzo smanjuje i kao da nam je obojici zao sto se rastajemo. Zahvaljujem mu se na lijepom razogovoru. On pruza svoju ogromnu ruku. Rukujemo se. I on se zahvaljuje i dodaje: "Zelim ti sve najbolje i molim te ne zaboravi pozdraviti Benesa od mene!"

Obecavam da hocu.

Boco, na tebi je da ovo preneses Marjanu. Bice mu drago. Njih su dvojica jedna porodica.