- Druga desno reče vozač i krišom, ispod oka pogleda u mene.
- E, sad smo kraj Kalemegdana i idemo uzbrdo. Na kraju uzbrdice, kad ulica počinje da se spušta, gledaj na lijevu stranu i vidjećeš veliku bijelu, kamenu zgradu. To je Francuska ambasada. Iza nje skrećemo lijevo, pa pravo.
- Skrenuo sam lijevo-reče vozač tiho, a ja osjetih da je u grču i sa nevjericom posmatra šta se događa.
- Vidiš, ovdje se ulica završava, ispred tebe je plava ograda, skreni desno pa ćemo na Brankov most.
Kad je čuo Brankov most, vozač se vidno obradova, ne rekavši ništa. Dalje zna i sam.
- Dragi Manda- rekoh prijatelj pokraj sebe- da mi je neko pričao da će nas iz ove džungle slijep čovjek izvesti, ja bih rekao da je lud.
- Slobo moj. Još ti ništa ne znaš o nama slijepima. Imamo mi neka čudna čula i možemo mnogo više nego što okolina misli.
Ništa ne rekoh. Posmatram Dobrog ispred sebe. Ležerno zavaljen u stolicu suvozača, priča nam o svojoj porodici, radu, zaradama i još mnogo običnih stvar. Taj veliki čovjek je sa gradilišta, u istoj odjeći došao da posjeti svoje prijatelje,što su iz svih krajeva bivše zemlje došli u Beograd.
- Morao sam doći da se vidimo- reče najnormalnije, a meni je to zazvučalo nestvarno. Ti ljudi, ti moji prijatelji, koriste istu terminologiju kao i mi „zdravi“.
Predrasude i niz drugih normi ,koje smo sami sebi nametnuli, razmišljajući očima udaljili su nas od suštine.
Ko bi od nas, došao na jedan zvaničan skup u radnoim prašnjavom odijelu?
Bože, pa to je sasvim normalno. Kakve veze ima odijelo sa emocijama i željom da se družiš sa dragim ljudima? Svašta! O tome nikad nisam razmišljao.
- E, sad ćeš na sledećem raskršću stati da izađem, a vi skrenite levo i uključite se na autoput za Zagreb. Dalje znate i sami. Stani! Čini mi se da si malo prošao to raskršće.
Rade stade, okrenu se prema meni crven u licu i pokajnički priznade.
- Jesam jedno pedeset metara.
- Nema veze, vrati se u rikverc pa nastavite . Društvo, sretan put i javite se- reče svečano Dobri izlazeći iz kombija.
Rasklopi svoj bijeli štap, podiže ruku u znak pozdrava i poznatim putem krenu kući.
Šareni kombi jurio je autoputem prema Banjaluci. Posmatram vozača Radu, mog mladog prijatelja kako se zagonetno osmjehuje i svako malo zavrti glavom, na tren digne ruke sa volana i kao za sebe promrmlja.
-Da mi je ovo neko pričao, ni riječ mu ne bih vjerovao.
- Sve je u redu Rade- reče gospođa koja se spremala da dovrši svoju audio knjigu. – Slabo se šta zna o životu i mogućnostima slijepih. Možemo mnogo, mnogo više.
-Stavi AH1 pa se čujemo sutra- reče Manda nekom u mobilni telefon.
Poznavao sam lijepu mladu ženu u kladionici. Pomagala je Mandi da ispuni listić, obavještavala ga o rezultatima i radovala se svakom sitnom dobitku zajedno s njim.
Ispred nas, opet, ono isto sunce od jutros. Samo se sad, sa neba spušta i priprema da nestane iza horizonta. Boje će poprimati tamnije nijanse, pa sivilo i nestanak sunca , boja i ulazak u kraljevstvo tame.
Neprimjetno, sve utihnu. Umor je navlačio san na oči. Zatvorenih očiju, gledam. Snažni prizori današnjeg dana, poput bljeska, oživljavaju.
Da li sam vidio, do sada neviđeno? Progledao?
April,2009. godine
P.S. Vjeko poslao link koji ide uz ovu Bocinu pricu. PogledajteNatalie Merchant Skola za slijepe
No comments:
Post a Comment