Na vijest o hapsenju G. Hadzica

Vijest o uhapsenju G. Hadzica primljena je na Balkanu, kao i svaka druga vijest, sa podijeljenim osjecajima i reakcijama. Jedni osjecaju da je time stavljena posljednja tacka i izvrsena posljednja obaveza Srbije prema Hagu. Drugi , da je to jos jedna izdaja najsvjetlijih nacionalnih interesa. Treci, da je time zavrsena nacrnija etapa u istoriji, i da je sada Srbija cista.

Mi - mir, vise niko nije kriv! Od sada pa na dalje - svi su nevini!

Ovih stotinjak su pocinili u uzrokovali sve zlocine poslednjeg rata na Balkanu.

Sad smo cisti i idemo ponovo na izgradnju bratskih odnosa!

Malo je, premalo onih koji misle da se hapsenjem G. Hadzica nista nije desilo niti ce se ista promijeniti.

Jer, on nije uhapsen voljom Srbije. Za zlodjela za koja je optuzen da je cinio u ime srpskog naroda, nece mu suditi taj srpski narod ciju istoriju je uprljao.

Sudice mu tamo neki medjunarodni sud u Hagu, koji vecina tog naroda i tako ne priznaje.

U prici o Srbiji, Srbima, Balkanu i balkancima, G. Hadzic je apsolutno marginalan.

On je bio i ostao mali covjek, neciji potrcko koji je u jednom trenutku obavio prljavi posao.  I dok je to radio samo on je mislio da je postao veliki.



Pita li se iko, koliko G. Hadzica i dalje nekaznjeno seta ulicama gradova Srbije, Bosne, Hrvatske, Crne Gore...

Treba li cistiti te ulice od bolesnika koji i sada iz pozadine zagadjuju te ulice kao i djecu koja njima setaju, i koji samo cekaju svoju novu priliku...?

Ko treba da cisti ulice Balkana?