NATAŠA: SUSRET MIKROELEKTRONIČARA ČAJAVECA

Umorna, fizički i psihički, puna utisaka, pitam se od kuda krenuti s utiscima? Možda da prenoće još koji dan? Ne mogu, taj osjećaj ne da moram, već da trebam bar ukratko nešto napisati ne napušta me, ni neće, poznajem sebe. Da, to je ono «jarčevo», osjećaj odgovornosti prema svemu i svakome.



Krenuli smo iz Segeta, Karmen, Ostoja i ja uobičajenim putem za Banjaluku. Preko Trilja, Livna, Kupresa, Jajca, putem koji sam prije rata prolazila nekoliko puta u godini. Uvjeravam sebe da sam mirna, da to neće ostaviti nikakav trag u meni, ali kako put odmiče osjećam da se nešto u meni događa. Sve mi je poznato, a opet nije, uočavam promjene, više je kuća, svakojakih, bilo bi bolje da ih nema, jer i one ljepše, ne uklapaju se u predivnu prirodu Bosne. A Bosna, siromašna, neukrotiva, divlja, ovladali njome šuma i grmlje. Čak ni onaj «mjesečev krajolik», kako smo ga sin i ja nazivali, neposredno poslije Livna, ne sliči više na mjesečev pejsaž, zelen je. Mora da je bilo kišovito ovog proljeća.



Šuicu jedva prepoznajem, rimski most na njoj u zadnji čas sam zapazila, sve je obraslo, mnogo toga je sakriveno kućama.

Predlažem da odmorimo i navratimo u Adria ski hotel na Kupresu, očekujem puru s kupreškim sirom i kiselim mlijekom u drvenim činijama. Imaju. Obradovala sam se kao malo dijete kojem daju dobro poznatu igračku. A pura ukusna, dobro poznat okus kupreške pure, nije zaboravljen, Karmen i Ostoja također uživaju.



Pitam simpatičnog konobara, kojem kantonu pripada Kupres? Kaže desetom, ali to nama ništa ne znači. Pitam jeli to Federacija ili ono drugo? Kaže Federacija. Platili u kunama, mogli smo i u eurima, konvertibilne marke nemamo. Nastavili razgovarati, ne o ratu i prošlim vremenima, već natjecanju u kosidbi, koje se treba održati u nedjelju, svake prve nedjelje u julu, i gostima hotela, folklornim grupama iz Slovenije, Makedonije, Litve i Hrvatske. Sjećam se tih natjecanja.

I ovaj put ovce nam zapriječile put, tornjaci tjeraju stado s puta, samo jednog pastira ugledasmo pri dnu povelikog stada.

Nastavili put, Jajce nestrpljivo iščekujemo, pogotovo stari srednjovjekovni grad, ali malo se od njega može vidjeti kroz bujnu, neuređivanu vegetaciju, nigdje proširenja da bi se mogli zaustaviti i napraviti koji snimak. Grad najmanje tri puta veći nego što ga se sjećam, ali novo izgrađeno nije za slikanje.

Bojala sam se puta uz Vrbas, svaki put kad smo kroz Tijesno prolazili strah je ulazio u mene, ali od tolike drače i drveća, izraslog u ovih dvadest godina koliko tuda nisam prolazila, Vrbas se jedva vidi, promet nije bio velik, pa se strah izgubio. Ipak oko akumulacijskih jezera i na brani kod Crne rijeke zapažam ogromne nakupine plastičnih boca. Teško to mogu prihvatiti bez ljutnje u sebi i neke gorčine prema ljudima.

Stigosmo, Banja Luka zelena, Starčevica zelena, Vrbas modrozelen. Ne gledam kuće, ne želim si kvariti ugođaj tog beskrajnog zelenila, kad zažmirim, samo zeleno vidim, još uvijek. Nikad takvo što nisam doživjela.

Susret s Nadom, Baisom, Sekom, Jasminkom i njenim kćerkama. Sjeli ispod jabuke u bašti, svi radosni, živ veseo razgovor vodimo. Koliko sam samo puta bila pod tom jabukom i jednako tako uživala u razgovoru i ljepoti cvijeća u bašti. Lijepo mi je, ali i blaga tuga je u meni. Dvadeset godina mog života prolazi mi brzinom munje kroz glavu, prisutna sam dok razgovaramo o sadašnjosti, ali u meni bljeskaju slike proteklih godina, kako u obitelji, tako i na poslu. Nije mi žao što ne živim u Banjaluci, dapače, sretna sam tamo gdje sam sada, uvijek sam se željela vratiti u Zagreb, i vjerovatno da smo izašli iz Banjaluke na drugačiji način, te tuge nebi bilo.



Sutradan se okuplja uže društvo iz Mikroelektronike, žao nam je što nisu mogli doći naši kolege «amerikanci».

Iako se s većinom vidim i čujem na Skypu, ipak susret u živo je nešto drugo. Prisjećamo se nekih trenutaka iz Mikroelektronike, našeg iskrenog radovanja svemu što smo samostalno razvijali, prisjećamo se jedinstvenog načina rada, organiziranog, timskog, samostalnosti u radu i odgovornosti koje se pridržavao svaki zaposlenik, nenametnutog prisilom, već istinskim osjećajem lojalnosti prema kolektivu. To mi je tada bilo normalno, ali kasnije dolazeći u druge radne sredine shvatila sam koliko je Čajavec bio specifična radna sredina. Kakav ISO 9000, ISO 14000, sve smo mi to imali poštujući MIL std. i tehnološke procese.



Ono kroz što smo svi prisutni prolazili od dana nasilnog napuštanja Grada, nismo spominjali, nije bilo potrebno, zašto kvariti ugođaj da smo se s radošću i međusobnim uvažavanjem, nakon dosta vremena okupili. Nije ni bilo potrebno, jer one na drugoj strani, nismo ni pozvali.



Sutradan, susret s Marijem i Bocom, prijateljima iz Parkića i još jedno lijepo druženje, a Boco, kojeg sam upoznala u Parkiću, obradovao me je novom zbirkom pjesama. Nije me iznenadio buketom cvijeća, jer čovjeka možeš dovoljno dobro upoznati i kroz njegovo pisanje.

Sjetila sam se često i Mladenovog zadnjeg priloga, nisam bila u prilici komentirati ga, slažem se da se treba prisjećati prošlosti, zabilježiti sjećanja, jer to je naš život, to je jedini, pravi način da upoznamo sebe, a drugi nas. Zato i pišem dnevnik i svoja zapažanja. Ono što sam govorila da nije dobro, je da ostavimo vremenu da se utisci slegnu, da ne pišemo ispunjeni negativnim emocijama, pogotovo ne mržnjom, jer to uništava samo nas. Dok god nismo racionalni u tom poniranju u sebe, bolje je okrenuti se sadašnjosti, ne propustiti ni jedan trenutak radosti, što god nam tu radost donosilo.



Bio mi je posebno drag posjet Predragovoj majci, znam koliko takve posjete obraduju naše roditelje. A kad obraduješ nekoga, obraduješ i sebe. Koliko god se trudili oko njih, usamljeni su, i to je uz bolest i nemoć, velik problem starosti.



Bilo je još puno iznenadnih susreta s dragim ljudima i druženja uz nezaboravan Vrbas.

Bilo mi je i posebno drago što one koje nisam željela sresti, nisam srela.

I vrijeme nam je išlo na ruku. Iako je počelo s kišom i s hladnih 14C, razvedrilo se, svježina je ostala. Mali predah od ljetnih vrućina.



Prođoše ta tri dana prebrzo, evo me u Zagrebu, bez laptopa, na isto tako nekoliko dana, pa natrag u Seget.

Nezaobilazni Ale