BRUJA: ALIJA

Ova prica je objavljena na jednoj net stranici, a posvecena je prijatelju iz skolskih dana. Malo sam je prepravio i dao novu formu i vjerujem da ce opet biti interesantna za citanje, tim vise sto sadrzi i jedan video klip, koji morate pogledati, da bi i prica imala potpunu dimenziju. Nadam se da ce moj stari prijatelj koji sad kako sam saznao zivi u Svedskoj, biti ponosan na nase djecacko prijateljstvo i prisjetiti se momenata iz price.

-------------------

Aliju sam susreo u drugom razredu Osnovne škole "Petar Kočic", kad se njegov razred spojio sa mojim. Bio je vrlo raskalašen, neobuzdan i gotovo divlji. Ništa nije govorio, ali je iz njega uvjek izvirao neki bunt. Stalno je nekog tukao i gurao i bio je prava mora u razredu. Ne znam iz kog razloga, ali mene nikad nije ni pipnuo. Znao sam gdje stanuje i ko su mu braća i sestre, ali nešto više o toj porodici nisam znao.

Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.

Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.

-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.

Ghost Riders In The Sky

Sad počinje dobacivanje.

-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh

Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.

Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.

-Ovo je Žućo,-reče mi.

-Jel to sad naš pas?-upitah.

-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.

Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).

Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:

-Ko je tukao Žuću?

-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.



Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.

Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.

I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?

SVEDSKI HEROJ!

BRUJA: ALIJA

Ova prica je objavljena na jednoj net stranici, a posvecena je prijatelju iz skolskih dana. Malo sam je prepravio i dao novu formu i vjerujem da ce opet biti interesantna za citanje, tim vise sto sadrzi i jedan video klip, koji morate pogledati, da bi i prica imala potpunu dimenziju. Nadam se da ce moj stari prijatelj koji sad kako sam saznao zivi u Svedskoj, biti ponosan na nase djecacko prijateljstvo i prisjetiti se momenata iz price.

-------------------

Aliju sam susreo u drugom razredu Osnovne škole "Petar Kočic", kad se njegov razred spojio sa mojim. Bio je vrlo raskalašen, neobuzdan i gotovo divlji. Ništa nije govorio, ali je iz njega uvjek izvirao neki bunt. Stalno je nekog tukao i gurao i bio je prava mora u razredu. Ne znam iz kog razloga, ali mene nikad nije ni pipnuo. Znao sam gdje stanuje i ko su mu braća i sestre, ali nešto više o toj porodici nisam znao.

Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.

Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.

-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.

Sad počinje dobacivanje.

-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh

Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.

Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.

-Ovo je Žućo,-reče mi.

-Jel to sad naš pas?-upitah.

-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.

Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).

Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:

-Ko je tukao Žuću?

-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.



Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.

Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.

I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?

SVEDSKI HEROJ!

MARIO: SIMBOL ZAHVALNOSTI

(sjećanje na Lojzu 31.III 2007-2010.)



Tragični banjalučki događaji, onih posljednjih dana oktobra prije četrdesetak godina nagovijestili su sumrak, zatišje i usporavanje našeg grada... Ali pravovremena solidarnost je dala početnu brzinu gradu u ta teška vremena. Pomogli su i poznati i nepoznati i bliski i daleki.

Jugoslovenski likovnjaci animirali su svoje kolege i donirana djela gradu su otvorila oči: dobio je svoju galeriju.

Na poklonu se treba zahvaliti, a zahvalnicu će kreirati slikar Alojz Ćurić. Ideja sazrijeva, vrijeme prolazi a rješenja nema. Lojzo želi da čuje što više mišljenja, nameće temu grafičkog rješenja, razgovori se provlače i u šetnji, i uz vino... Biće ukomponovan jedan iz već afirmisane banjalučke škole dječijeg crteža, to je nesporno, ali ostalo je više otvorenih detalja. U potrazi šta bi mogao biti 'simbol zahvalnosti' autor postavlja visoke zahtjeve i nije lako mu biti aktivan sagovornik.

I onda, iznenada, jedan ukrasni motiv sa stare (čini mi se) Gušića kuće je bljesnuo, a Lojzo mu daje objašnjenje... ''pa taj golub dajući cvijet golubici - uzvraća ljubav''. Divno, i likovno i lokalno!

Tako je konačno u 'zahvalnici umjetniku' divan, kao čipkom izvezen, crtež grada iz mašte (Banjaluke?) pedantne djevojčice Nataše Ajder (kada je pohađala VIa razred škole Zmaj Jova Jovanović) simbolično 'ovjeren' stiliziranim pečatom sa komplimentom darovaocu: ''S VAŠIM JE DJELOM LJUDSKO SAOSJEĆANJE POBJEDILO HAOS''. Uz potpis predsjednika Opštine u pečatu je i naš banjalučki 'simbol zahvalnosti' – stilizirani golub i golubica sa cvijetom u kljunovima.

Banjaluka i Banjalučani (ma gdje bili) ne smiju zaboraviti one koji su saosjećali s nama kada je bilo teško.

Banjaluka ne smije zaboraviti ni Natašu, ne smije zaboraviti ni Lojzu.



Mario

MARIO: SIMBOL ZAHVALNOSTI

(sjećanje na Lojzu 31.III 2007-2010.)



Tragični banjalučki događaji, onih posljednjih dana oktobra prije četrdesetak godina nagovijestili su sumrak, zatišje i usporavanje našeg grada... Ali pravovremena solidarnost je dala početnu brzinu gradu u ta teška vremena. Pomogli su i poznati i nepoznati i bliski i daleki.

Jugoslovenski likovnjaci animirali su svoje kolege i donirana djela gradu su otvorila oči: dobio je svoju galeriju.

Na poklonu se treba zahvaliti, a zahvalnicu će kreirati slikar Alojz Ćurić. Ideja sazrijeva, vrijeme prolazi a rješenja nema. Lojzo želi da čuje što više mišljenja, nameće temu grafičkog rješenja, razgovori se provlače i u šetnji, i uz vino... Biće ukomponovan jedan iz već afirmisane banjalučke škole dječijeg crteža, to je nesporno, ali ostalo je više otvorenih detalja. U potrazi šta bi mogao biti 'simbol zahvalnosti' autor postavlja visoke zahtjeve i nije lako mu biti aktivan sagovornik.

I onda, iznenada, jedan ukrasni motiv sa stare (čini mi se) Gušića kuće je bljesnuo, a Lojzo mu daje objašnjenje... ''pa taj golub dajući cvijet golubici - uzvraća ljubav''. Divno, i likovno i lokalno!

Tako je konačno u 'zahvalnici umjetniku' divan, kao čipkom izvezen, crtež grada iz mašte (Banjaluke?) pedantne djevojčice Nataše Ajder (kada je pohađala VIa razred škole Zmaj Jova Jovanović) simbolično 'ovjeren' stiliziranim pečatom sa komplimentom darovaocu: ''S VAŠIM JE DJELOM LJUDSKO SAOSJEĆANJE POBJEDILO HAOS''. Uz potpis predsjednika Opštine u pečatu je i naš banjalučki 'simbol zahvalnosti' – stilizirani golub i golubica sa cvijetom u kljunovima.

Banjaluka i Banjalučani (ma gdje bili) ne smiju zaboraviti one koji su saosjećali s nama kada je bilo teško.

Banjaluka ne smije zaboraviti ni Natašu, ne smije zaboraviti ni Lojzu.



Mario

DAMIR MILJEVIC

Cim sam je procitao, postavio sam vijest o tome da je Damir Miljevic izbran za Predsjednika Odbora Nase stranke za Republiku Srpsku. Zasto? U gomili politickih vijesti sa Balkana, rijetko se koja moze izdvojiti kao pozitivna.

Ovu vijest ja bih tako ocijenio.

Ja mozda i grijesim, jer se vec odavno nisam sreo sa Damirom, a neki moji drugovi su se u medjuvremenu, od devedsetin do danas,  veoma izmijenili. Nasi povremeni susreti u Banjaluci su uvijek srdacni, ali i kratki da bismo se ponovo, kao nekada, ispricali i znali kakvi su sada nasi politicki stavovi. Ali, poznavajuci Damira od ranije, znajuci ponesto o Novoj stranci, mislim da je ta vijest svakako pozitivna.



Onih ratnih godina Damirova i Mirina ( Jerkovic) privatna firma za kompjutere i softver (jel' se to ovako pise na nasem?), je bila smjestena u Kocicevoj ulici, odmah iza Radija gdje sam tada radio. Damira sam upoznao pred sam rat, bas u prostorijama njegove firme i veoma brzo smo se sprijateljili. Kad je pocelo nacionalisticko ludovanje njegova kancelarija mi je bila skrivena oaza gdje sam se sklanjao od ludila u cijem centru je tada bila i Radio Banjaluka.



Tu, kod Damira , mogao sam doci i isprazniti dusu, znajuci da cu naci istomisljenika, iskrenog i vjernog sagovornika, a isto tako, znajuci da nasa prica nece otici dalje. Cesto se u to doba, u njegovoj kancelariji nasao i njegov otac Cedo, nekadasnji direktor Ekonomskog Insituta, razborit i mudar covjek, koji, kao i mi, nije mogao prihvatiti ludilo oko nas.



Pamtim Damira, koji je dijete iz „mijesanog braka“, po jednom gegu koji je tada izvodio. Usred nekog razgovora ili u njegovoj pauzi, on bi se desnim dlanom blago osamario po lijevom obrazu i odmah zatim lijevim po desnom obrazu. Kad bi ga neko pitao sta to radi, on bi odgovarao: “Vodim rat! Desnom, Srbin u meni tuce Muslimana u meni, a lijevom Musliman vraca Srbinu!“ Kasnije, ljudi su prestali da ga pitaju i prestali su se cuditi njegovom samo-samaranju. Ovim je on, na veoma ocigledan nacin izrazavao svoj odnos prema ratu. Kad sam polazio iz Banjaluke, Damir je otkupio racunare i svu elektroniku koji su mi prije toga sluzili za neki moj privatni posao, koji se naravno ugasio sa pocetkom rata. Znajuci da odlazim, otkupio je sve sto sam ponudio; pa i ono sto mu nije trebalo. O cijeni smo se dogovorili u jednoj minuti.



Eto, poznavajuci tog Damira, a nadajuci se da je sve ove godine uspio da sacuva covjeka koga ja znam od ranije, zelio sam da s vama podijelim ovu pozitivnu vijest. Naravno, ja ne mislim da Nasa Stranka, ni sa Damirom na celu ima neke sanse na predstojecim izborima, ali je lijepo cuti vijest da se u politicke vode upustaju i ljudi Damirovih kvaliteta.

DAMIR MILJEVIC

Cim sam je procitao, postavio sam vijest o tome da je Damir Miljevic izbran za Predsjednika Odbora Nase stranke za Republiku Srpsku. Zasto? U gomili politickih vijesti sa Balkana, rijetko se koja moze izdvojiti kao pozitivna.

Ovu vijest ja bih tako ocijenio.

Ja mozda i grijesim, jer se vec odavno nisam sreo sa Damirom, a neki moji drugovi su se u medjuvremenu, od devedsetin do danas,  veoma izmijenili. Nasi povremeni susreti u Banjaluci su uvijek srdacni, ali i kratki da bismo se ponovo, kao nekada, ispricali i znali kakvi su sada nasi politicki stavovi. Ali, poznavajuci Damira od ranije, znajuci ponesto o Novoj stranci, mislim da je ta vijest svakako pozitivna.



Onih ratnih godina Damirova i Mirina ( Jerkovic) privatna firma za kompjutere i softver (jel' se to ovako pise na nasem?), je bila smjestena u Kocicevoj ulici, odmah iza Radija gdje sam tada radio. Damira sam upoznao pred sam rat, bas u prostorijama njegove firme i veoma brzo smo se sprijateljili. Kad je pocelo nacionalisticko ludovanje njegova kancelarija mi je bila skrivena oaza gdje sam se sklanjao od ludila u cijem centru je tada bila i Radio Banjaluka.



Tu, kod Damira , mogao sam doci i isprazniti dusu, znajuci da cu naci istomisljenika, iskrenog i vjernog sagovornika, a isto tako, znajuci da nasa prica nece otici dalje. Cesto se u to doba, u njegovoj kancelariji nasao i njegov otac Cedo, nekadasnji direktor Ekonomskog Insituta, razborit i mudar covjek, koji, kao i mi, nije mogao prihvatiti ludilo oko nas.



Pamtim Damira, koji je dijete iz „mijesanog braka“, po jednom gegu koji je tada izvodio. Usred nekog razgovora ili u njegovoj pauzi, on bi se desnim dlanom blago osamario po lijevom obrazu i odmah zatim lijevim po desnom obrazu. Kad bi ga neko pitao sta to radi, on bi odgovarao: “Vodim rat! Desnom, Srbin u meni tuce Muslimana u meni, a lijevom Musliman vraca Srbinu!“ Kasnije, ljudi su prestali da ga pitaju i prestali su se cuditi njegovom samo-samaranju. Ovim je on, na veoma ocigledan nacin izrazavao svoj odnos prema ratu. Kad sam polazio iz Banjaluke, Damir je otkupio racunare i svu elektroniku koji su mi prije toga sluzili za neki moj privatni posao, koji se naravno ugasio sa pocetkom rata. Znajuci da odlazim, otkupio je sve sto sam ponudio; pa i ono sto mu nije trebalo. O cijeni smo se dogovorili u jednoj minuti.



Eto, poznavajuci tog Damira, a nadajuci se da je sve ove godine uspio da sacuva covjeka koga ja znam od ranije, zelio sam da s vama podijelim ovu pozitivnu vijest. Naravno, ja ne mislim da Nasa Stranka, ni sa Damirom na celu ima neke sanse na predstojecim izborima, ali je lijepo cuti vijest da se u politicke vode upustaju i ljudi Damirovih kvaliteta.

KOJIM JEZIKOM GOVORIMO?

Skoro svaki dan srecem se, cak i ovdje pola zemaljske kugle daleko, sa dilemom, nametnutom ili stvarnom, ali ipak dilemom, kojim mi to jezikom govorimo. Veoma cesto se nadjem u prilici da me ljudi pitaju, nasi ljudi ali i drugi, kojim jezikom govorim, i ja se svaki put nadjem nekako u neprilici. Najcesce odgovorim: "Nasim jezikom." Ali ponekad to nije dovoljno. Sve iznad i preko toga moze izazvati diskusiju koju ja , u principu zelim izbjeci, jer ne znam dokle takva diskusija moze odvesti. Nesto malo sam o tome nedavno i napisao, ali htio bih vam prenijeti sta na tu temu misle i drugi ljudi,  malo vise upuceni u jezik. Blog dovla.net, vodi jedan bivsi kosarkas,Vlado Kaluza, iz Sarajeva, koji sada zivi u USA. Na svom blogu, na kome on okuplja uglavnom finu sarajevsku raju ( naravno i oni ponekada pokazu da i nisu svi, i nisu samo fini), javlja se i bivsi profesor srpskohrvatskog jezika Bato Jeftic, koji sada zivi u Vankuveru. Profesora Jeftica sam upoznao na Vladinom blogu i njegova javljanja citam sa posebnom paznjom jer se iz svakoga moze mnogo nauciti, i ne samo o jeziku..

Ovog puta na temu jezika prof. Bato Jeftic pise:

"Feliks Pašić, publicist i reditelj, razgovarao je sa piscem “Derviša i smrti” 1970-te (Borba). Feliks pita: ”Šta je za vas, koji ste rodjeni i živite u jednoj višenacionalnoj Bosni, jezička tolerancija?

Profesor Selimović : ”Tolerancija je za mene demokratija, osiguravanje prava svakome da govori onim jezikom koji smatra svojim i nista više.. Tolerancija je nenametanje jezičkih normi, pravo svakoga da se služi i varijantno, ako hoće, potpuno odbacivanje svake diskriminacije…”

Feliks: ”Kojom varijantom vi pišete?” Meša: ”Nijednom. Ili ako baš hoćete: svim “varijantama”. Kada pišem, ja stvarno ne bih daleko stigao ako bih mislio kojoj varijanti pripada neka moja riječ.(…). Ja lično, a vjerujem i obični čitaoci, ne broje koje su to riječi zapadne a koje od istočne varijante: ima ih i jednih i drugih, i one se uklapaju u jedan jedinstven, harmoničan jezički organizam koji ne teži ka tome da ispolji varijantnu osobinu, nego jednu humanu misao.Većini pisaca, siguran sam, literatura je važnija od trenutne politike dana.”

Feliks: ” Da li je to razlog što pisci nerado ulaze u rasprave o jeziku?”

Meša Selimović”: Sve te rasprave imaju politički prizvuk, a pisci to ne vole naročito…Riječ je gotovo neukrotiva , a stavljati joj političke prepreke znači još više je stezati, onemogućavati. Pisci zato ne vole da govore o tome…” (Iz knjige ” M.S.”Pisci, mišljenja i razgovori”, str.360 – 363. IP “Sloboda”, Beograd i IP “Otokar Keršovani”, Rijeka,1975.god.)."

Dileme a i odgovori koji nudi Mesa Selimovic su veoma aktuelni i sada.

Zanimljiva je i mala studija O nazivu jezika koju prof. Jeftic objavljuje u dovla.net, 2007. godine.

Za one koji imaju zelje i vremena da saznaju vise o dilemama veznanim za jezik, o raspravama o jeziku koje su se vodile mnogo ranije, a i danas su veoma aktuelne, nudim da procitaju zanimljivu studiju Mese Selimovica iz 1967. godine "Za i protiv Vuka" .

KOJIM JEZIKOM GOVORIMO?

Skoro svaki dan srecem se, cak i ovdje pola zemaljske kugle daleko, sa dilemom, nametnutom ili stvarnom, ali ipak dilemom, kojim mi to jezikom govorimo. Veoma cesto se nadjem u prilici da me ljudi pitaju, nasi ljudi ali i drugi, kojim jezikom govorim, i ja se svaki put nadjem nekako u neprilici. Najcesce odgovorim: "Nasim jezikom." Ali ponekad to nije dovoljno. Sve iznad i preko toga moze izazvati diskusiju koju ja , u principu zelim izbjeci, jer ne znam dokle takva diskusija moze odvesti. Nesto malo sam o tome nedavno i napisao, ali htio bih vam prenijeti sta na tu temu misle i drugi ljudi,  malo vise upuceni u jezik. Blog dovla.net, vodi jedan bivsi kosarkas,Vlado Kaluza, iz Sarajeva, koji sada zivi u USA. Na svom blogu, na kome on okuplja uglavnom finu sarajevsku raju ( naravno i oni ponekada pokazu da i nisu svi, i nisu samo fini), javlja se i bivsi profesor srpskohrvatskog jezika Bato Jeftic, koji sada zivi u Vankuveru. Profesora Jeftica sam upoznao na Vladinom blogu i njegova javljanja citam sa posebnom paznjom jer se iz svakoga moze mnogo nauciti, i ne samo o jeziku..

Ovog puta na temu jezika prof. Bato Jeftic pise:

"Feliks Pašić, publicist i reditelj, razgovarao je sa piscem “Derviša i smrti” 1970-te (Borba). Feliks pita: ”Šta je za vas, koji ste rodjeni i živite u jednoj višenacionalnoj Bosni, jezička tolerancija?

Profesor Selimović : ”Tolerancija je za mene demokratija, osiguravanje prava svakome da govori onim jezikom koji smatra svojim i nista više.. Tolerancija je nenametanje jezičkih normi, pravo svakoga da se služi i varijantno, ako hoće, potpuno odbacivanje svake diskriminacije…”

Feliks: ”Kojom varijantom vi pišete?” Meša: ”Nijednom. Ili ako baš hoćete: svim “varijantama”. Kada pišem, ja stvarno ne bih daleko stigao ako bih mislio kojoj varijanti pripada neka moja riječ.(…). Ja lično, a vjerujem i obični čitaoci, ne broje koje su to riječi zapadne a koje od istočne varijante: ima ih i jednih i drugih, i one se uklapaju u jedan jedinstven, harmoničan jezički organizam koji ne teži ka tome da ispolji varijantnu osobinu, nego jednu humanu misao.Većini pisaca, siguran sam, literatura je važnija od trenutne politike dana.”

Feliks: ” Da li je to razlog što pisci nerado ulaze u rasprave o jeziku?”

Meša Selimović”: Sve te rasprave imaju politički prizvuk, a pisci to ne vole naročito…Riječ je gotovo neukrotiva , a stavljati joj političke prepreke znači još više je stezati, onemogućavati. Pisci zato ne vole da govore o tome…” (Iz knjige ” M.S.”Pisci, mišljenja i razgovori”, str.360 – 363. IP “Sloboda”, Beograd i IP “Otokar Keršovani”, Rijeka,1975.god.)."

Dileme a i odgovori koji nudi Mesa Selimovic su veoma aktuelni i sada.

Zanimljiva je i mala studija O nazivu jezika koju prof. Jeftic objavljuje u dovla.net, 2007. godine.

Za one koji imaju zelje i vremena da saznaju vise o dilemama veznanim za jezik, o raspravama o jeziku koje su se vodile mnogo ranije, a i danas su veoma aktuelne, nudim da procitaju zanimljivu studiju Mese Selimovica iz 1967. godine "Za i protiv Vuka" .

BOSHA TANJEVIC ILI UPOZORENJE ZA SVE NAS

Poznati košarkaški stručnjak Bogdan Tanjević (63) objavio je da privremeno napušta trenerski posao. Prema pisanju turskih medija, Tanjeviću je dijagnosticirana teška bolest, rak debelog crijeva, zbog čega se povukao s mjesta trenera Fenerbahcea.



Tanjević je 1979. vodio košarkaše Bosne do naslova evropskih prvaka, a 20 godina kasnije je na tron Staroga kontinenta zasjeo i s reprezentacijom Italije.





------------------------



Bosha je bio izuzetan kosarkas, drag covjek ali i covjek ‘k’o stena’. Sada kad se i on razbolio, jedino sto mi pada na pamet je da je rak debelog crijeva bolest koja sve cesce napada uzrast preko 40, 50, 60... godina. I, ono sto je vazno, da je procenat izlijecivosti ove vrste raka veoma visok, oko 90%, ako se otkrije na vrijeme. Boshi zelim da pobijedi i ovu utakmicu.



E tu sad dolazimo mi i nase pristajanje da idemo na kolonoskopiju, kazu neprijatnu medicinsku proceduru. Ja ne znam jer, kao i svaki zatucani Balkanac, 'ne dam na se'. Nikako. Jos prije 5-10 godina moj ljekar mi to preporucio, objasnjavajuci kako to treba uraditi svako iznad 45-50 godina i to redovno, mislim godisnje. Ja budala glatko odbio. On, pametan, samo to zapisao. I tako svake godine. Samo pita jesam li promijenio misljenje. Sve do sada nisam, ali nedavno sam poceo da ga preispitujem. I sada, kad sam procitao za Boshu, znam da cu to sigurno uraditi uskoro. Pa kud puklo da puklo. Onima koji se jos dvoume, ispricacu svoje iskustvo. Pa nek pukne...

I, na kraju, evo pogledajte link web stranice Organizacije za lijecenje raka debelog crijeva u Kanadi, koja na duhovit nacin, nastoji da podstakne ljude na pregled. Pokazi svoje dupe! (bio bi prevod)

BOSHA TANJEVIC ILI UPOZORENJE ZA SVE NAS

Poznati košarkaški stručnjak Bogdan Tanjević (63) objavio je da privremeno napušta trenerski posao. Prema pisanju turskih medija, Tanjeviću je dijagnosticirana teška bolest, rak debelog crijeva, zbog čega se povukao s mjesta trenera Fenerbahcea.



Tanjević je 1979. vodio košarkaše Bosne do naslova evropskih prvaka, a 20 godina kasnije je na tron Staroga kontinenta zasjeo i s reprezentacijom Italije.





------------------------



Bosha je bio izuzetan kosarkas, drag covjek ali i covjek ‘k’o stena’. Sada kad se i on razbolio, jedino sto mi pada na pamet je da je rak debelog crijeva bolest koja sve cesce napada uzrast preko 40, 50, 60... godina. I, ono sto je vazno, da je procenat izlijecivosti ove vrste raka veoma visok, oko 90%, ako se otkrije na vrijeme. Boshi zelim da pobijedi i ovu utakmicu.



E tu sad dolazimo mi i nase pristajanje da idemo na kolonoskopiju, kazu neprijatnu medicinsku proceduru. Ja ne znam jer, kao i svaki zatucani Balkanac, 'ne dam na se'. Nikako. Jos prije 5-10 godina moj ljekar mi to preporucio, objasnjavajuci kako to treba uraditi svako iznad 45-50 godina i to redovno, mislim godisnje. Ja budala glatko odbio. On, pametan, samo to zapisao. I tako svake godine. Samo pita jesam li promijenio misljenje. Sve do sada nisam, ali nedavno sam poceo da ga preispitujem. I sada, kad sam procitao za Boshu, znam da cu to sigurno uraditi uskoro. Pa kud puklo da puklo. Onima koji se jos dvoume, ispricacu svoje iskustvo. Pa nek pukne...

I, na kraju, evo pogledajte link web stranice Organizacije za lijecenje raka debelog crijeva u Kanadi, koja na duhovit nacin, nastoji da podstakne ljude na pregled. Pokazi svoje dupe! (bio bi prevod)

LJILJA C.: PRIJATELJSTVO IZ SKOLSKIH DANA

Pocecu sa kratkim uvodom da se kraj bolje razumije...oh, ne necu od '45 bilo bi malo puno, pocecu od '69.....

Te godine bi u nasoj Bluci zemljotres i "MIRKO VISNJIC" skola ode u Mostar-Bunu.Bile smo nas cetiri u sobi Vesna,Amira,Bilja i Ljilja, sve smo dijelile , dozivljavale i prezivljavale zajedno.

Rado se sjecamo tog naseg odrastanja,prvi put daleko od kuce ( a mi nit' uzmi nit" podaj)klinke....

Odrastose i klinke,svaka zavrsava vec sta zavrsava i zivot se koluta dalje...

Zbog prirode nasih poslova kontakti su nam malo opali ali uvijek sve znamo jedna o drugoj.Nasa Amira je vrlo rano otisla u Sloveniju, radi posla, zatim u Bec gdje je i danas.



Vesna, Bilja i ja kaskamo jos u Bluci, tada.

Dodjose na red i udaje,djeca i nasi neki novi zivoti.

Svaka od nas ima svoj zivot i svoju zivotnu pricu.Pricale smo.

Ako je koja kojoj mogla pomoci ako je trebalo, bile smo uvijek tu.

Nismo bile naporne ni intezivne,ostao je osjecaj i spoznaja da se imamo kome obratiti u svako doba.



Dodjose neka luda vremena.....koja nam donesose cetiri razlicita pasosa.

I tako se prosle godine rodila ideja o ponovnom nasem susretu , sve cetiri zajedno,nakon 40 godina.

Vjerujte dogovor nije dugo trajao.

Iz BiH Bilja, iz Svedske Vesna,iz Austrije Amira i iz Canade Ljilja

sastale smo se na prelijepoj Korculi.

Provele smo nezaboravne dane uz pricu i puno emocija.

Ispricasmo puno nekih prica i sto je najvaznije razumjele smo se.

Ne , ni tih 40 godina nas nije promijenilo.

Danas smo u jos jacoj i zrelijoj vezi i mislim da cemo veoma brzo ponoviti nas susret.

Ovu pricu posvecujem Vesni,Amiri i Bilji i svima vama koji ovo isto mozete napraviti.

Taj osjecaj se ne moze zapravo ni opisati, jednostavno zaboravis godine

i ponovo si mlad...(naravno sva ogledala posakrivamo i pravimo se lude). Fino nam!

LJILJA C.: PRIJATELJSTVO IZ SKOLSKIH DANA

Pocecu sa kratkim uvodom da se kraj bolje razumije...oh, ne necu od '45 bilo bi malo puno, pocecu od '69.....

Te godine bi u nasoj Bluci zemljotres i "MIRKO VISNJIC" skola ode u Mostar-Bunu.Bile smo nas cetiri u sobi Vesna,Amira,Bilja i Ljilja, sve smo dijelile , dozivljavale i prezivljavale zajedno.

Rado se sjecamo tog naseg odrastanja,prvi put daleko od kuce ( a mi nit' uzmi nit" podaj)klinke....

Odrastose i klinke,svaka zavrsava vec sta zavrsava i zivot se koluta dalje...

Zbog prirode nasih poslova kontakti su nam malo opali ali uvijek sve znamo jedna o drugoj.Nasa Amira je vrlo rano otisla u Sloveniju, radi posla, zatim u Bec gdje je i danas.



Vesna, Bilja i ja kaskamo jos u Bluci, tada.

Dodjose na red i udaje,djeca i nasi neki novi zivoti.

Svaka od nas ima svoj zivot i svoju zivotnu pricu.Pricale smo.

Ako je koja kojoj mogla pomoci ako je trebalo, bile smo uvijek tu.

Nismo bile naporne ni intezivne,ostao je osjecaj i spoznaja da se imamo kome obratiti u svako doba.



Dodjose neka luda vremena.....koja nam donesose cetiri razlicita pasosa.

I tako se prosle godine rodila ideja o ponovnom nasem susretu , sve cetiri zajedno,nakon 40 godina.

Vjerujte dogovor nije dugo trajao.

Iz BiH Bilja, iz Svedske Vesna,iz Austrije Amira i iz Canade Ljilja

sastale smo se na prelijepoj Korculi.

Provele smo nezaboravne dane uz pricu i puno emocija.

Ispricasmo puno nekih prica i sto je najvaznije razumjele smo se.

Ne , ni tih 40 godina nas nije promijenilo.

Danas smo u jos jacoj i zrelijoj vezi i mislim da cemo veoma brzo ponoviti nas susret.

Ovu pricu posvecujem Vesni,Amiri i Bilji i svima vama koji ovo isto mozete napraviti.

Taj osjecaj se ne moze zapravo ni opisati, jednostavno zaboravis godine

i ponovo si mlad...(naravno sva ogledala posakrivamo i pravimo se lude). Fino nam!

DRASKOVA SESTRA LJUBINKA MI SE JAVILA

Ni pretpostavio nisam sta ce mi donijeti ova nedjelja. Od trenutka kada sam poceo pisati o Draletu, zivim u sjecanjima na njega, nase gimnazijske dane, nase prijatelje iz tih dana, prevrcem po starim slikama, trazim nase zajednicke, ne nalazim, odustajem, pa ponovo pocinjem, pronalazim neke druge slike, naviru druge uspomene... Uz to, javila mi se i Draletova sestra Ljubinka, koja zivi u Banjaluci, i koju poznajem jos iz nasih gimnazijskih dana i sjecam je se kao klinke, koju mi tada, nismo mnogo zarezivali, jer tako je to bilo; mladji nam se mogu pridruziti, slusati, ali cutati... Sada znam da ce moj i Biljanin ( Biljana i Ljubinka su skolske drugarice iz osnovne skole) slijedeci odlazak u Banjaluku biti obogacen susretom sa jos jednom dragom osobom.



Ljubinkino pismo mi je izazvalo novu lavinu osjecanja i mnogo mi znaci. Uz njenu dozvolu, nudim ga i vama:

-------------------------------

Dragi Čanak,



Večeras mi je Draškova supruga, Brana, poslala tvoje sjećanje na Draška.

(Brana i Drasko G. iz dana kada smo bili mladi)

Čovjek ne može da bude ravnodušan pred tako velikim prijateljstvom koje

je bilo i ostalo između vas dvojice.

Vi ste u svom odrastanju, znam zasigurno, ostavili uzajamni trag.

Čanak je u njegovom životu imao poseban tron.

Rijetko je ko uspio da opiše, a pogotovo ne da doživi, prijateljstvo kakvo je bilo vaše.

Od vas dvojice svi možemo naučiti kako se druži, živi, umire i sjeća.

Naučiti šta je to život i šta je razlog života.

Naučiti kako se osluškuje i pamti prijateljstvo.

Neću ti reći hvala za tvoje divno sjećanje na Draleta, jer bio je tvoj jednako koliko i moj, ali ću reći sudbini veliko hvala za to što vas je obojicu utkala i u moj život.

Ponosna sam, Predraže, na tebe jednako kao i na Draleta.

Tvojoj porodici i tebi želim svako dobro.

Draškova sestra, Ljubinka Grbić

DRASKOVA SESTRA LJUBINKA MI SE JAVILA

Ni pretpostavio nisam sta ce mi donijeti ova nedjelja. Od trenutka kada sam poceo pisati o Draletu, zivim u sjecanjima na njega, nase gimnazijske dane, nase prijatelje iz tih dana, prevrcem po starim slikama, trazim nase zajednicke, ne nalazim, odustajem, pa ponovo pocinjem, pronalazim neke druge slike, naviru druge uspomene... Uz to, javila mi se i Draletova sestra Ljubinka, koja zivi u Banjaluci, i koju poznajem jos iz nasih gimnazijskih dana i sjecam je se kao klinke, koju mi tada, nismo mnogo zarezivali, jer tako je to bilo; mladji nam se mogu pridruziti, slusati, ali cutati... Sada znam da ce moj i Biljanin ( Biljana i Ljubinka su skolske drugarice iz osnovne skole) slijedeci odlazak u Banjaluku biti obogacen susretom sa jos jednom dragom osobom.



Ljubinkino pismo mi je izazvalo novu lavinu osjecanja i mnogo mi znaci. Uz njenu dozvolu, nudim ga i vama:

-------------------------------

Dragi Čanak,



Večeras mi je Draškova supruga, Brana, poslala tvoje sjećanje na Draška.

(Brana i Drasko G. iz dana kada smo bili mladi)

Čovjek ne može da bude ravnodušan pred tako velikim prijateljstvom koje

je bilo i ostalo između vas dvojice.

Vi ste u svom odrastanju, znam zasigurno, ostavili uzajamni trag.

Čanak je u njegovom životu imao poseban tron.

Rijetko je ko uspio da opiše, a pogotovo ne da doživi, prijateljstvo kakvo je bilo vaše.

Od vas dvojice svi možemo naučiti kako se druži, živi, umire i sjeća.

Naučiti šta je to život i šta je razlog života.

Naučiti kako se osluškuje i pamti prijateljstvo.

Neću ti reći hvala za tvoje divno sjećanje na Draleta, jer bio je tvoj jednako koliko i moj, ali ću reći sudbini veliko hvala za to što vas je obojicu utkala i u moj život.

Ponosna sam, Predraže, na tebe jednako kao i na Draleta.

Tvojoj porodici i tebi želim svako dobro.

Draškova sestra, Ljubinka Grbić

RANKO: SJECANJE NA MILUSE (1)

Samo za Ljubicu, iz vremena kad se sjedilo na klupama i islo u kafane, a ja zaljubljen u bosanske planine slijedio karavanski put prema Dubrovniku. Ovo je jedna od mojih ljubavnih prica.



------------------------------------



Vozac kamiona naglo staje i budi me: “Momak ovdje ti izlazis.” Kisa, koja danima vec pada, je srecom stala. Stojim pred sivim spomenikom poginulim borcima iz Prvog Svjetskog Rata, na raskrscu dvije caste. Ona kojom ode kamion, vise lici na seoski put nego na cestu, vijuga prema brdima i Crnoj Gori. Glavna, isto neasfaltirana, ide prema Dubrovniku. Sa jedne strane, u maloj udolini, catrnja i oko nje stado ovaca, koza, par krava, konj i zakukuljeni coban, jedino ljudsko bice u vidokrugu. Preko puta par kamenih kuca sa resetkama i crvenim krovom. Pred jednom stoje naredane gajbe i pise “Gostiona kod Obrada”. Na drugoj pise “Otkupna stanica - Konzum” Udjem ja u gostionu, a unutra polumrak, samo jedna petrolejska lampa zmirka na zidu iza sanka. Pod njom rascupan, glavat momak, gleda prema vratima. Sigurno je cuo kamion pa me je ocekivao. Uzmem sok i sjednem u cosak. Momak se nalaktio na sank i bez rijeci gleda u mene. Pitam ga kako se selo zove. “Miluse”, kaze on, ne skidajuci pogled sa mene. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, vise kunjao, a on gledao u mene, kad se iznenada vani zacu kocenje na sljaci. Momak uperi pogled na vrata. Udjose dvojica u jaknama i sa koznim kapama na glavi. “Domacine, daj nam po pivo; imas Lederer?” “Sve je kod nas lederer,” rece momak, podize poklopac na podu i iz podruma donese “Niksicko” pivo. Popise oni pivo na brzinu pa izadjose vani. Cujem ih kako psuju. Uskoro udje jedan i zove momka za sankom da mu pomogne. Zatim se okrenu prema meni i upita: “ Bil’ nam i ti pomog’o?”

Izadjem ja. Preko caste stoji kamion, pokriven sa ceradom a sa zadnje strane naslonjene dvije debele daske. Pogledam unutra, jedan od one dvojice, sa kamiona, pokusava da pomjeri nesto cetvrtasto, metalno. “Daj, ziv bio, pomozi da skinemo ovo.” Pitam ga, sta je to. Kaze mi da je ram, za catrnju. Popnem se ja i druga dvojica i nekako, na jedvite jade, doguramo ram do dasaka. Preko dasaka ne ide. Uklonismo daske i nas cetvoriva svalismo ram preko ruba kamiona. Gledam ja prema catrnji, ima najmanje trideset metara. “Daj da zovemo jos nekoga,” predlaze jedan dvojice sto su dovezli ram. Pitam ga kako su utovarili. “Nismo ga mi utovarali, nego viljuskar,” kaze mi. Iz radnje dolazi covjek u plavom mantilu. Nas petorica pokusavamo da podignemo ram. Kako god ga odvojimo od zemlje, jos ga brze spustimo. Svima je jasno da ne ide. “Daj da pitamo onog cobana, da nam da vola,” predlozi neko.



“Radosave, dodji ovamo,” zove onaj u plavom mantilu. Zakukuljena spodoba sa stapom se dogega do kamiona. “Daj ljudima vola da povuce ovo do catrnje.”

Gleda coban ram, pa onda teren prema catrnji: “Ne, moze! Necu da mi se polomi.” “Daj, platicemo ti,” nudi jedan od dvojice sa kamiona.

“Ne dam vola i gotovo.”

Mjerka coban ram, pa ce se napokon obraca covjeku u mantilu: “Sta’s mi dat?”

“Daj mu sta hoce iz radnje, mi cemo platiti, samo nek da vola.”

“Ne dam vola i gotovo.”

“Eto Radosave, uzmi sta hoces, ljudi placaju.”

“Ma, ne dam vola,.. ja cu!”



Skide Radosav kabanicu, odlozi torbu i stap na zemlju. Srednjeg rasta, nema vise od dvadeset godina, preplanuo, plavokos, oci razroke, ruke mrsave, misici ko vretena, krenu prema ramu. “Nes valjda sam?” gleda ga u cudu covjek sa kamiona. “Otegnuce mu se do koljena,” smije se drugi. Udje Radosav u ram, cucnu par puta i ustade, izadje vani, okrenu se covjeku u mantilu i kaze: “Daces mi kilu secera i kilu soli.”



“Dacu ja tebi cijelu radnju, ako ga pomjeris”



Udje on ponovo, cucnu, dograbi ram. Obrazi se napuhase, krv udari u glavu, iz usta mu izadje huuuu…Odvoji se ram od zemlje, zahukta Radosav, ko lokomotiva, hu, hu,…hu, hu i krenu polako prema catrnji. Medju prisutnima nevjerica, muk, pratimo ga u tisini, samo se cuje njegovo huktanje i skripa kamenja pod nogama. Kad dodje nekoliko metara od catrnje spusti Radosav ram na zemlju i rece: “ Ne moze vise, nemam kuveta.”

“Tu je dobro,” slozi se jedan sa kamiona, ko da je imao izbora. Vrati se Radosav do kabanice, uze torbu, stap i cutke gleda u covjeka sa mantilom. Ode ovaj u radnju, donese secer, so i jedne “Jadro” napolitanke. Strpa Radosav, bez rijeci, napolitanke i so u torbu, otvori kesu sa secerom i nagnu, ko da vodu pije. Onda malo zastade, izvadi bocu iz torbe i potegnu. Zatim se ponovo dokopa secera i nastavi tako dok kesu nije prepolovio, onda je smota, stavi u dzep, okrenu se i bez rijeci odgega ovcama.

RANKO: SJECANJE NA MILUSE (1)

Samo za Ljubicu, iz vremena kad se sjedilo na klupama i islo u kafane, a ja zaljubljen u bosanske planine slijedio karavanski put prema Dubrovniku. Ovo je jedna od mojih ljubavnih prica.



------------------------------------



Vozac kamiona naglo staje i budi me: “Momak ovdje ti izlazis.” Kisa, koja danima vec pada, je srecom stala. Stojim pred sivim spomenikom poginulim borcima iz Prvog Svjetskog Rata, na raskrscu dvije caste. Ona kojom ode kamion, vise lici na seoski put nego na cestu, vijuga prema brdima i Crnoj Gori. Glavna, isto neasfaltirana, ide prema Dubrovniku. Sa jedne strane, u maloj udolini, catrnja i oko nje stado ovaca, koza, par krava, konj i zakukuljeni coban, jedino ljudsko bice u vidokrugu. Preko puta par kamenih kuca sa resetkama i crvenim krovom. Pred jednom stoje naredane gajbe i pise “Gostiona kod Obrada”. Na drugoj pise “Otkupna stanica - Konzum” Udjem ja u gostionu, a unutra polumrak, samo jedna petrolejska lampa zmirka na zidu iza sanka. Pod njom rascupan, glavat momak, gleda prema vratima. Sigurno je cuo kamion pa me je ocekivao. Uzmem sok i sjednem u cosak. Momak se nalaktio na sank i bez rijeci gleda u mene. Pitam ga kako se selo zove. “Miluse”, kaze on, ne skidajuci pogled sa mene. Ne znam koliko dugo sam tako sjedio, vise kunjao, a on gledao u mene, kad se iznenada vani zacu kocenje na sljaci. Momak uperi pogled na vrata. Udjose dvojica u jaknama i sa koznim kapama na glavi. “Domacine, daj nam po pivo; imas Lederer?” “Sve je kod nas lederer,” rece momak, podize poklopac na podu i iz podruma donese “Niksicko” pivo. Popise oni pivo na brzinu pa izadjose vani. Cujem ih kako psuju. Uskoro udje jedan i zove momka za sankom da mu pomogne. Zatim se okrenu prema meni i upita: “ Bil’ nam i ti pomog’o?”

Izadjem ja. Preko caste stoji kamion, pokriven sa ceradom a sa zadnje strane naslonjene dvije debele daske. Pogledam unutra, jedan od one dvojice, sa kamiona, pokusava da pomjeri nesto cetvrtasto, metalno. “Daj, ziv bio, pomozi da skinemo ovo.” Pitam ga, sta je to. Kaze mi da je ram, za catrnju. Popnem se ja i druga dvojica i nekako, na jedvite jade, doguramo ram do dasaka. Preko dasaka ne ide. Uklonismo daske i nas cetvoriva svalismo ram preko ruba kamiona. Gledam ja prema catrnji, ima najmanje trideset metara. “Daj da zovemo jos nekoga,” predlaze jedan dvojice sto su dovezli ram. Pitam ga kako su utovarili. “Nismo ga mi utovarali, nego viljuskar,” kaze mi. Iz radnje dolazi covjek u plavom mantilu. Nas petorica pokusavamo da podignemo ram. Kako god ga odvojimo od zemlje, jos ga brze spustimo. Svima je jasno da ne ide. “Daj da pitamo onog cobana, da nam da vola,” predlozi neko.



“Radosave, dodji ovamo,” zove onaj u plavom mantilu. Zakukuljena spodoba sa stapom se dogega do kamiona. “Daj ljudima vola da povuce ovo do catrnje.”

Gleda coban ram, pa onda teren prema catrnji: “Ne, moze! Necu da mi se polomi.” “Daj, platicemo ti,” nudi jedan od dvojice sa kamiona.

“Ne dam vola i gotovo.”

Mjerka coban ram, pa ce se napokon obraca covjeku u mantilu: “Sta’s mi dat?”

“Daj mu sta hoce iz radnje, mi cemo platiti, samo nek da vola.”

“Ne dam vola i gotovo.”

“Eto Radosave, uzmi sta hoces, ljudi placaju.”

“Ma, ne dam vola,.. ja cu!”



Skide Radosav kabanicu, odlozi torbu i stap na zemlju. Srednjeg rasta, nema vise od dvadeset godina, preplanuo, plavokos, oci razroke, ruke mrsave, misici ko vretena, krenu prema ramu. “Nes valjda sam?” gleda ga u cudu covjek sa kamiona. “Otegnuce mu se do koljena,” smije se drugi. Udje Radosav u ram, cucnu par puta i ustade, izadje vani, okrenu se covjeku u mantilu i kaze: “Daces mi kilu secera i kilu soli.”



“Dacu ja tebi cijelu radnju, ako ga pomjeris”



Udje on ponovo, cucnu, dograbi ram. Obrazi se napuhase, krv udari u glavu, iz usta mu izadje huuuu…Odvoji se ram od zemlje, zahukta Radosav, ko lokomotiva, hu, hu,…hu, hu i krenu polako prema catrnji. Medju prisutnima nevjerica, muk, pratimo ga u tisini, samo se cuje njegovo huktanje i skripa kamenja pod nogama. Kad dodje nekoliko metara od catrnje spusti Radosav ram na zemlju i rece: “ Ne moze vise, nemam kuveta.”

“Tu je dobro,” slozi se jedan sa kamiona, ko da je imao izbora. Vrati se Radosav do kabanice, uze torbu, stap i cutke gleda u covjeka sa mantilom. Ode ovaj u radnju, donese secer, so i jedne “Jadro” napolitanke. Strpa Radosav, bez rijeci, napolitanke i so u torbu, otvori kesu sa secerom i nagnu, ko da vodu pije. Onda malo zastade, izvadi bocu iz torbe i potegnu. Zatim se ponovo dokopa secera i nastavi tako dok kesu nije prepolovio, onda je smota, stavi u dzep, okrenu se i bez rijeci odgega ovcama.

OTOK MANITOULIN (2)

(nastavak)

Kako su ovi krajevi naseljavani? Osvajaci iz Engleske i Francuske su, sireci svoju vjeru, dolazili u kanuima rijekom koja se sada zove Francuska rijeka. Neki su zastajali, osnivali naselja, privlacili Indijance sebi i svojoj vjeri. Drugi su nastavljali dalje. Tako je jedna grupa stigla i do ovog otoka. Pravilo za doseljenike koje je uspostavila Engleska vlast je bilo: Uzmi zemlje koliko ti treba, i ako slijedece tri godine uspijes prezivjeti na njoj, tvoja je.

(Vikendica u kojoj smo odsjeli)

Tako su se bijelci uvukli u teritorije izmedju Indijanskih plemena, sto je izgleda i Indijancima odgovaralo, jer se nisu vise kao ranije, sudarali i tukli izmedju sebe. I prihvatili su te bijelce. Nisu dirali jedni druge. Nisu se mnogo ni druzili. Kako vrijeme cini svoje, Incijanci su prihvatali prednosti civilizacije koja je dosla sa bijelcima. Ne zive vise u satorima , vec u kucama koje im je izgradila vlada Kanade. Ne jasu konje , vec voze kamioncice. Oslobodjeni su placanja poreza. Vecina je na drzavnoj pomoci, od koje se, i bez ikakvog rada , moze zivjeti. I tako zive. Samo poneko radi. Vecina dodatno sverca pice i cigarete. Kod njih su cigarete jeftinije za 3-4 puta od regularne cijene, jer ne placaju poreze. Svim tim povlasticama datim Indijancima bijelci ciste svoju savjest, jer ovaj kontinent su osvojili genocidom nad starosjediocima. Indijanci nastoje da sacuvaju svoju tradiciju, i koliko je to moguce uspore neminovan dolazak zapadne civilizacije. Muskarci jos uvijek vezu repove. Pogled koji upucuju bjelcu turisti nije prijateljski i ne preporucuje se uspustavljanje kontakta ako nije neophodan. Pored sverca, uglavnom se bave izradom svojih umjetnickih djela i to prodaju bijelcima, turistima. Jos se uvijek svadjalju izmedju sebe ali se ne ubijaju.

Bar ne tako cesto kao ranije. A bijelci, potomci onih koji su se prvi doselili, su posebna prica. I oni su prihvatili neke osobine Indijanaca. Ne vole nikoga ko dodje sa strane; ni turiste od kojih zive. Vrlo su cudni, grubi, drski, u svakom susretu, u prodavnici, na putu... Ako se izgubis i pitas nesto, neces dobiti odgovor jer oni uglavnom 'nece znati'... Prodaju polako zemlju koju su njihovi preci osvojili. Tu sada stanovnici velikh gradova Kanade grade kuce, koje im sluze kao vikendice, ili za zivot u penziji. Sada su na ostrvu pola stanovnika bijelci a druga polovina Indijanci koji zive u sedam zona, oznacenih granicnim linijama i na kartama. U tim zonama zivi sedam razlicitih Indijanskih plemena. Zajednicki im je otok i izbori. Pred izbore, kao i svugdje, stranke nastoje da pridobiju sto vise glasova. To je za indijanske poglavice zlatno doba. Tada, u pregovorima sa strankama, isposluju gradnju skole, ponekad i fabrike, uz obecanje da ce glasati za odredjenu stranku. Nakon izbora, pobjednik izgradi fabriku a sefovi, poglavice masine iz fabrike rastave u dijelove i prodaju. Od zarade pokupuju nove kamioncice i tako zive i duvaju se slijedece cetiri godine, do novih izbora... Zvuci li ovo nekako poznato?!

OTOK MANITOULIN (2)

(nastavak)

Kako su ovi krajevi naseljavani? Osvajaci iz Engleske i Francuske su, sireci svoju vjeru, dolazili u kanuima rijekom koja se sada zove Francuska rijeka. Neki su zastajali, osnivali naselja, privlacili Indijance sebi i svojoj vjeri. Drugi su nastavljali dalje. Tako je jedna grupa stigla i do ovog otoka. Pravilo za doseljenike koje je uspostavila Engleska vlast je bilo: Uzmi zemlje koliko ti treba, i ako slijedece tri godine uspijes prezivjeti na njoj, tvoja je.

(Vikendica u kojoj smo odsjeli)

Tako su se bijelci uvukli u teritorije izmedju Indijanskih plemena, sto je izgleda i Indijancima odgovaralo, jer se nisu vise kao ranije, sudarali i tukli izmedju sebe. I prihvatili su te bijelce. Nisu dirali jedni druge. Nisu se mnogo ni druzili. Kako vrijeme cini svoje, Incijanci su prihvatali prednosti civilizacije koja je dosla sa bijelcima. Ne zive vise u satorima , vec u kucama koje im je izgradila vlada Kanade. Ne jasu konje , vec voze kamioncice. Oslobodjeni su placanja poreza. Vecina je na drzavnoj pomoci, od koje se, i bez ikakvog rada , moze zivjeti. I tako zive. Samo poneko radi. Vecina dodatno sverca pice i cigarete. Kod njih su cigarete jeftinije za 3-4 puta od regularne cijene, jer ne placaju poreze. Svim tim povlasticama datim Indijancima bijelci ciste svoju savjest, jer ovaj kontinent su osvojili genocidom nad starosjediocima. Indijanci nastoje da sacuvaju svoju tradiciju, i koliko je to moguce uspore neminovan dolazak zapadne civilizacije. Muskarci jos uvijek vezu repove. Pogled koji upucuju bjelcu turisti nije prijateljski i ne preporucuje se uspustavljanje kontakta ako nije neophodan. Pored sverca, uglavnom se bave izradom svojih umjetnickih djela i to prodaju bijelcima, turistima. Jos se uvijek svadjalju izmedju sebe ali se ne ubijaju.

Bar ne tako cesto kao ranije. A bijelci, potomci onih koji su se prvi doselili, su posebna prica. I oni su prihvatili neke osobine Indijanaca. Ne vole nikoga ko dodje sa strane; ni turiste od kojih zive. Vrlo su cudni, grubi, drski, u svakom susretu, u prodavnici, na putu... Ako se izgubis i pitas nesto, neces dobiti odgovor jer oni uglavnom 'nece znati'... Prodaju polako zemlju koju su njihovi preci osvojili. Tu sada stanovnici velikh gradova Kanade grade kuce, koje im sluze kao vikendice, ili za zivot u penziji. Sada su na ostrvu pola stanovnika bijelci a druga polovina Indijanci koji zive u sedam zona, oznacenih granicnim linijama i na kartama. U tim zonama zivi sedam razlicitih Indijanskih plemena. Zajednicki im je otok i izbori. Pred izbore, kao i svugdje, stranke nastoje da pridobiju sto vise glasova. To je za indijanske poglavice zlatno doba. Tada, u pregovorima sa strankama, isposluju gradnju skole, ponekad i fabrike, uz obecanje da ce glasati za odredjenu stranku. Nakon izbora, pobjednik izgradi fabriku a sefovi, poglavice masine iz fabrike rastave u dijelove i prodaju. Od zarade pokupuju nove kamioncice i tako zive i duvaju se slijedece cetiri godine, do novih izbora... Zvuci li ovo nekako poznato?!

OTOK MANITOULIN (1)

Ovim svojim malim opisom kanadskog otoka Manitoulin na jezeru Huron, zelim da otpocnem seriju, hajde recimo, nasih putopisa. Ovaj blog citaju ljudi iz skoro svih krajeva svijeta. Pretpostavljam da medju njima ima i onih koji zele da s nama podijele svoja misljenja o zemljama u kojima zive, o krajevima koje su posjetili. Ovim vas pozivam da se pridruzite. Oblici mogu biti razliciti. Mozete pisati i poslati pokoju sliku, a ako vam se ne pise, posaljite samo slike, da svi zajedno uzivamo i ucimo...



Moje utiske sa Manutoulina podijelicu u dvije epizode, jer i dalje mislim da citanje bloga duze od pet minuta pocinje da umara.

--------------------------------------------------------------

Otok Manitoulin na Huronu, udaljen je oko 500 km od Toronta.. Okruzen vodom, a na njemu stotine jezera. Sjeverno od otoka, na kopnu, kuda smo se vracali, desetine hiljada jezera. Prelijepih, svako ljepse jedno od drugog. Sama voznja i zastajkivanje pored tih jezera okruzenih sumama, je uzivanje. Otok Manitoulin je nesto sto svakako treba dozivjeti. Invazija civilizacije, koja se desila u vecini krajeva Kanade, veoma je usporena na ovom otoku.

Na njemu nema ni jedan MacDonald, ni jedan hotel. Otok je dug 130km (istok - zapad) a sirok (sjever - jug) oko 60 - 70 km. Predivni izvori svjeze vode, rijecice, vodopadi... Sve je jos uvijek kao prije 30 godina u civilizovanom dijelu Kanade. A zasto je to tako? Zato sto tu jos uvijek vlada neka cudna, nerijesena situacija izmedju bijelaca i Indijanaca. Bila je to nekada teritorija Indijanaca, kao i sve ostale u Sjevernoj Americi. Ali teritorija koju su dijelila razlicita plemena koja se nisu voljela izmedju sebe. Uglavnom su ratovali izmedju sebe. Iz ovih krajeva su i Winetou i njegovi Apachi koje je veoma vjerno i lirski opisao Karl May u svojim romanima. Ovaj pisac, nikada nije bio u Sjevernoj Americi, ali je napisao predivne knjige o zivotu i hrabrosti Indijanaca. Sve knjige Karl Maya, izdate u periodu kada sam zadnja tri razreda osnovne skole, sam procitao. Ne procitao, progutao.

Posto su moji roditelji bili zabrinuti za moje zdravlje nisu mi dozvolili da citam po cijelu noc, ja sam, da ne bih prekidao citanje uzbudljivih knjiga o Indijancima, citao pod jorganom, koristeci bateriju, koju bi oni, kad bi je nasli, oduzeli. Tad bih ja presao na ulozak od baterije koji sam zicama vezao za sijalicu. To su i bila moja prva 'elektricna' iskustva. Cak mi je tada bio i nadimak Inchu Chuna, po Winetuovom ocu. Karl May a i Zane Gray, koji se isto tako citao tih godina, su toliko vjerno opisali ove krajolike sjeverne Amerike i Kanade, da se meni ponekada ucini kao da sam tu vec bio.

OTOK MANITOULIN (1)

Ovim svojim malim opisom kanadskog otoka Manitoulin na jezeru Huron, zelim da otpocnem seriju, hajde recimo, nasih putopisa. Ovaj blog citaju ljudi iz skoro svih krajeva svijeta. Pretpostavljam da medju njima ima i onih koji zele da s nama podijele svoja misljenja o zemljama u kojima zive, o krajevima koje su posjetili. Ovim vas pozivam da se pridruzite. Oblici mogu biti razliciti. Mozete pisati i poslati pokoju sliku, a ako vam se ne pise, posaljite samo slike, da svi zajedno uzivamo i ucimo...



Moje utiske sa Manutoulina podijelicu u dvije epizode, jer i dalje mislim da citanje bloga duze od pet minuta pocinje da umara.

--------------------------------------------------------------

Otok Manitoulin na Huronu, udaljen je oko 500 km od Toronta.. Okruzen vodom, a na njemu stotine jezera. Sjeverno od otoka, na kopnu, kuda smo se vracali, desetine hiljada jezera. Prelijepih, svako ljepse jedno od drugog. Sama voznja i zastajkivanje pored tih jezera okruzenih sumama, je uzivanje. Otok Manitoulin je nesto sto svakako treba dozivjeti. Invazija civilizacije, koja se desila u vecini krajeva Kanade, veoma je usporena na ovom otoku.

Na njemu nema ni jedan MacDonald, ni jedan hotel. Otok je dug 130km (istok - zapad) a sirok (sjever - jug) oko 60 - 70 km. Predivni izvori svjeze vode, rijecice, vodopadi... Sve je jos uvijek kao prije 30 godina u civilizovanom dijelu Kanade. A zasto je to tako? Zato sto tu jos uvijek vlada neka cudna, nerijesena situacija izmedju bijelaca i Indijanaca. Bila je to nekada teritorija Indijanaca, kao i sve ostale u Sjevernoj Americi. Ali teritorija koju su dijelila razlicita plemena koja se nisu voljela izmedju sebe. Uglavnom su ratovali izmedju sebe. Iz ovih krajeva su i Winetou i njegovi Apachi koje je veoma vjerno i lirski opisao Karl May u svojim romanima. Ovaj pisac, nikada nije bio u Sjevernoj Americi, ali je napisao predivne knjige o zivotu i hrabrosti Indijanaca. Sve knjige Karl Maya, izdate u periodu kada sam zadnja tri razreda osnovne skole, sam procitao. Ne procitao, progutao.

Posto su moji roditelji bili zabrinuti za moje zdravlje nisu mi dozvolili da citam po cijelu noc, ja sam, da ne bih prekidao citanje uzbudljivih knjiga o Indijancima, citao pod jorganom, koristeci bateriju, koju bi oni, kad bi je nasli, oduzeli. Tad bih ja presao na ulozak od baterije koji sam zicama vezao za sijalicu. To su i bila moja prva 'elektricna' iskustva. Cak mi je tada bio i nadimak Inchu Chuna, po Winetuovom ocu. Karl May a i Zane Gray, koji se isto tako citao tih godina, su toliko vjerno opisali ove krajolike sjeverne Amerike i Kanade, da se meni ponekada ucini kao da sam tu vec bio.

SJECANJE NA DRASKA GRBICA (1949 - 2007)

Danas mislim na moga skolskog druga Draska Grbica.

Uskoro ce biti tri godine od kada mi je Njaka javio da je umro nas prijatelj Drasko.

Vjerovatno niko od vas nikada nije cuo za njega ali mene je ta vijest presjekla, jer Drale, kako smo ga zvali, mi je bio prijatelj iz ginazijskih dana, a nisam znao da je vec duze bolovao od teske bolesti. Samo su njegovi najblizi to znali, jer njegova je zelja bila da se o tome ne prica.

Drale i ja smo isli zajedno u prva tri razreda Gimnazije; i bili smo veoma bliski. Druzili smo se prije skole, nakon skole, neprestano. Bio je drugaciji od ostalih; svoj. O svemu sto se desavalo, sto smo uocavali imao je svoje misljenje koje se pocesto razlikovalo od uobicajenog. Pa i to takvo, svoje misljenje, on je objasnjavao nekako drugacije. Sada bi se to reklo 'gledao je izvan kutije'. Posto je i mene tada sve interesovalo i nije mi bilo tesko citati vise nego sto je bilo zadano, razgovarati u nedogled, Drasko i ja smo provodili vrijeme u veoma zanimljivim razgovorima koje je vecinom on profilirao. Cesto je izmislio temu, koja meni nikada ne bi pala na pamet i trazio da kazem sta mislim o tome. I tako je pocinjalo. Ponekad se jedna tema, kao partija saha, nalazila izmedju nas, po nedjelju dana. Nekada i vise.  Bile su nasa osvjezenja. Vracali smo se uz smijeh na njih nakon mnogih godina. Neke od nacetih tema nikada nismo zarsili. Ostale su izmedju nas. I druge smo uvlacili u nase diskusije, otvarali i prosirivali vidike... On je u svim tim diskisijama bio daleko ispred nas, ali nikada prepotentan, uvijek je nekako, polazeci od nasih misljenja, dosao do svog zakljucka. Navodio nas da razmisljamo drugacije. Zastajkivao kod dilema, razmisljao, analizirao kojim putem dalje. Kad bi shvatio da ga ponekad ne pratimo, on bi, neprimjetno, mijenjao temu. Sati sa njim su cesto bili minute, svaka minuta drugacija jedna od druge. Njegovi pismeni radovi iz SH jezika ( tako su se tada zvali) su cesto ostajali neocijenjeni i profesori su priznavali da jednostavno nisu bili u stanju da ocijene njegove, ponekad potpuno apstraktne radove. U cetvrtom Gimnazije smo se razdvojili, Drale otisao u drustveni, ja na matematicki smjer, ali se nase druzenje nastavilo, kao i kad je otisao u Beograd da studira Filozofski fakultet. Cesto je dolazio u Banjaluku. I dalje smo se vidjali i provodili sate u razgovorima slicnim kao u doba kad smo bili gimnazijalci. Njegovi argumenti su postajali sve jaci i potkovaniji knjigama, piscima, filozofima, koje na nisam citao, niti sam imao interes da ih citam. Ali, osjetio sam da i njega, kao i mene, nasi razgovori i dalje raduju. I tako smo nekako dogurali do devedesetih. Ja otisao u Kanadu i preko Njake doznam Draskov email. Javim mu se. Tada je otpocela nasa predivna prepiska, koja mi je u tim prvim godinama zivota u Kanadi mnogo znacila. Drasko je tada bio Direktor Filozofskog Instituta u Beogradu. Pricali (pisali) o nasem ratu, uzrocima, povodu, ljudima, politicarima, piscima. Ponovo o svemu. Ja gnjevan na Beograd, on ukazuje na onaj drugi Beograd, sakriven iza politicke sile, tih ali javan. Beograd kome je i on pripadao. Svaka njegova recenica bila je odmjerena, svaka misao jaka. Cesto je navodio i izvore, da me uputi u citanje na izvore, za sta ja tda nisam imao niti volje niti snage. Ponekad je slao zanimljive clanke. Njih sam citao jer su neki autori tada bili veoma politicki angazovani i teme politicki vruce. Htio sam da doznam ima li druga opcija u tom Beogradu, koji sam nekada volio a tada mi se gadio. Na njegovoj email listi su pored mene ponekad bili Djindic, V. Pesic, Kostunica... Zapravo, ja sam slucajno bio pored njih... Pitao sam ga jednom da li pise, objavljuje, jer to kako on pise je bilo predivno; bar koliko sam ja to mogao ocijeniti. (Na zalost te divne emailove, kao i druge iz tog doba, je neki virus u racunaru unistio). Odgovorio mi je: 'Da Canak, ja dobro pisem, ali ljudi koje ja objavljujem i citam pisu vrlo dobro, odlicno i perfektno. Ja ne mogu tako, i sramota bi me bilo... '

Nisam siguran da je u tome bio u pravu i mislim da je trebao vise pisati i objavljivati i svoje knjige, a ne samo tudje, jer on je imao svoje misljenje i mogao ga je opisati na svoj nacin koji je mogao razumjeti svaki njegov drug iz gimnazije, pa i ja, kome su egzaktne nauke bile blize od filozofije u kojoj je on zivio.



Danas je dan kad su moje misli s mojim prijateljem Draletom i eto, htio sam to podijeliti s vama...

SJECANJE NA DRASKA GRBICA (1949 - 2007)

Danas mislim na moga skolskog druga Draska Grbica.

Uskoro ce biti tri godine od kada mi je Njaka javio da je umro nas prijatelj Drasko.

Vjerovatno niko od vas nikada nije cuo za njega ali mene je ta vijest presjekla, jer Drale, kako smo ga zvali, mi je bio prijatelj iz ginazijskih dana, a nisam znao da je vec duze bolovao od teske bolesti. Samo su njegovi najblizi to znali, jer njegova je zelja bila da se o tome ne prica.

Drale i ja smo isli zajedno u prva tri razreda Gimnazije; i bili smo veoma bliski. Druzili smo se prije skole, nakon skole, neprestano. Bio je drugaciji od ostalih; svoj. O svemu sto se desavalo, sto smo uocavali imao je svoje misljenje koje se pocesto razlikovalo od uobicajenog. Pa i to takvo, svoje misljenje, on je objasnjavao nekako drugacije. Sada bi se to reklo 'gledao je izvan kutije'. Posto je i mene tada sve interesovalo i nije mi bilo tesko citati vise nego sto je bilo zadano, razgovarati u nedogled, Drasko i ja smo provodili vrijeme u veoma zanimljivim razgovorima koje je vecinom on profilirao. Cesto je izmislio temu, koja meni nikada ne bi pala na pamet i trazio da kazem sta mislim o tome. I tako je pocinjalo. Ponekad se jedna tema, kao partija saha, nalazila izmedju nas, po nedjelju dana. Nekada i vise.  Bile su nasa osvjezenja. Vracali smo se uz smijeh na njih nakon mnogih godina. Neke od nacetih tema nikada nismo zarsili. Ostale su izmedju nas. I druge smo uvlacili u nase diskusije, otvarali i prosirivali vidike... On je u svim tim diskisijama bio daleko ispred nas, ali nikada prepotentan, uvijek je nekako, polazeci od nasih misljenja, dosao do svog zakljucka. Navodio nas da razmisljamo drugacije. Zastajkivao kod dilema, razmisljao, analizirao kojim putem dalje. Kad bi shvatio da ga ponekad ne pratimo, on bi, neprimjetno, mijenjao temu. Sati sa njim su cesto bili minute, svaka minuta drugacija jedna od druge. Njegovi pismeni radovi iz SH jezika ( tako su se tada zvali) su cesto ostajali neocijenjeni i profesori su priznavali da jednostavno nisu bili u stanju da ocijene njegove, ponekad potpuno apstraktne radove. U cetvrtom Gimnazije smo se razdvojili, Drale otisao u drustveni, ja na matematicki smjer, ali se nase druzenje nastavilo, kao i kad je otisao u Beograd da studira Filozofski fakultet. Cesto je dolazio u Banjaluku. I dalje smo se vidjali i provodili sate u razgovorima slicnim kao u doba kad smo bili gimnazijalci. Njegovi argumenti su postajali sve jaci i potkovaniji knjigama, piscima, filozofima, koje na nisam citao, niti sam imao interes da ih citam. Ali, osjetio sam da i njega, kao i mene, nasi razgovori i dalje raduju. I tako smo nekako dogurali do devedesetih. Ja otisao u Kanadu i preko Njake doznam Draskov email. Javim mu se. Tada je otpocela nasa predivna prepiska, koja mi je u tim prvim godinama zivota u Kanadi mnogo znacila. Drasko je tada bio Direktor Filozofskog Instituta u Beogradu. Pricali (pisali) o nasem ratu, uzrocima, povodu, ljudima, politicarima, piscima. Ponovo o svemu. Ja gnjevan na Beograd, on ukazuje na onaj drugi Beograd, sakriven iza politicke sile, tih ali javan. Beograd kome je i on pripadao. Svaka njegova recenica bila je odmjerena, svaka misao jaka. Cesto je navodio i izvore, da me uputi u citanje na izvore, za sta ja tda nisam imao niti volje niti snage. Ponekad je slao zanimljive clanke. Njih sam citao jer su neki autori tada bili veoma politicki angazovani i teme politicki vruce. Htio sam da doznam ima li druga opcija u tom Beogradu, koji sam nekada volio a tada mi se gadio. Na njegovoj email listi su pored mene ponekad bili Djindic, V. Pesic, Kostunica... Zapravo, ja sam slucajno bio pored njih... Pitao sam ga jednom da li pise, objavljuje, jer to kako on pise je bilo predivno; bar koliko sam ja to mogao ocijeniti. (Na zalost te divne emailove, kao i druge iz tog doba, je neki virus u racunaru unistio). Odgovorio mi je: 'Da Canak, ja dobro pisem, ali ljudi koje ja objavljujem i citam pisu vrlo dobro, odlicno i perfektno. Ja ne mogu tako, i sramota bi me bilo... '

Nisam siguran da je u tome bio u pravu i mislim da je trebao vise pisati i objavljivati i svoje knjige, a ne samo tudje, jer on je imao svoje misljenje i mogao ga je opisati na svoj nacin koji je mogao razumjeti svaki njegov drug iz gimnazije, pa i ja, kome su egzaktne nauke bile blize od filozofije u kojoj je on zivio.



Danas je dan kad su moje misli s mojim prijateljem Draletom i eto, htio sam to podijeliti s vama...

JEZIK NA BLOGU

Cudnih li muka blogerskih!



Pokusavam da se rijesim nekih tehnickih problema kao i onih cudnih znakova kad se ukucaju navodni znaci. Igram se sa settingom i naletim na mogucnost da mijenjam jezik. Super, pomislim, to moze pomoci posto svi pisemo na nasem jeziku... E tu je zapelo. Na kom jeziku> Jer to vise nije jezik. Sad su to jezici i neogranicene mogucnosti. Mada ja i dalje mislim da je to sve jedan jezik jer svi se razumijemo, da su to sve samo varijante, koje imaju vise zajednickoga nego engleski jezik koji se govori u USA, Britaniji, Kanadi ili Australiji. Britanci teze razumiju Teksasanina, Australci Skotlandjanina, nego sto mi razumijemo jedni druge. I pored svih razlika, nikome ne pada na pamet da kroji i naziva nove engleske jezike za svaku zemlju. Zamislite, kanadski jezik ili australijski!? Isto vrijedi i za spanski. Koliko god se u zadnje dvije decenije mnogi trudili da naprave sto vise razlika, moje misljenje da samo budale traze prevode sa jednog on tih jezika na drugi. A ima budala, masala!

E sad, pita mene kompjuter, koji jezik hocu na blogu. Ja provjerih i nadjoh se u muci. Naidjem prvo na hrvatski. Probam. Nije lose. Medjitim, iako nemam nista protiv, ipak ono ozujak, nekako nisam nikad koristio, a ja se tesko mijenjam. Potrazim bosanski. Nema. Hajde srpski. Kad tu nadjem cetiri jezika ili varijante: srpski ( BiH), srpski (CG), srpski (Srbija i CG), srpski (Srbija). Probam prvo taj BiH, kad ono cirilica. Nemam nista ni protiv cirilice. Ali imam neki unutrasnji otpor da je koristim (osim kad citiram Duska Radovica) od onog vremena kad su nas, pocetkom devedesetih, pritiskali njome i ekavicom.

Sjecate li se jadnih spikera i njihovog lomljenja jezika da izgovore mleko, belo... Dragi boze, dokle ljudska glupost seze!

I tako, vratim se ja na seting na Engleskom jeziku, jedinstvenom jeziku svih balkanaca.



Razumijemo li se!?