Valjda sam ja te 1963 odlucio da se promjenim i postao dobar ucenik i uzoran pionir, a mojoj uciteljici to svakako nije promaklo pa me je odlucila poslati, sa grupom od nekoliko “odabranih” pionira Brace Pavlic skole, u Beograd, na proslavu 29. Novembra, Dana Republike. Imalo je to i svoju cijenu. Kad mi je uciteljica, bez objasnjenja, rekla da idem kuci i pozovem oca da odma dodje u skolu, nisam imao pojma o cemu se radi. Mozda je moja transformacija, na bolje, bila prebrza i neocekivana za moga oca, pa kad sam ga nasao da igra sah sa komsijom Velijom i rekao mu da ga uciteljica hitno zove, sve mu se okrenulo. Na putu do skole me je ko zna koliko puta upitao zasto ga zove. Valjda je htjeo da se pripremi, ko zna? Uglavnom svako moje “ne znam” je izazivalo sve veci bijes i bilo popraceno obaveznom cuskom. Sta sam mogao, ko i svako drugo dijete, branio sam se placem. Kad je otac usao u zbornicu i strogo mi naredio da cekam, ocekivao sam najgore. Poslije kad je izasao iz zbornice zamisljen ali cinilo mi se manje ljut i kad me nije odma odalamio, kao sto sam ocekivao, bilo mi je lakse. Na putu kuci me nije tukao, ali je stalno ponavljao: “Samo mi probleme pravis.” Kod kuce sam saznao i razlog “problema”. Trebalo je da mi se kupi odjeca za odlazak na proslavu 29. Novembra u Beograd. Put je izazvao veliko uzbudjenje u skoli i kod kuce, a i ocekivalja su bila velika. Na put sam krenuo u novom odijelu i sa posudjenim kofercicem komsije Pere, fudbalskog sudije. U kofercicu, koji je bio velicine onoga sto danasnje curice imaju kao obaveznu igracku, su bile sve moje stvari, a u unutrasnjem djepu sakoa koverta sa pismom. Na polasku, a isli smo vozom, me je otac potsjecao: “Nemoj da slucajno izgubis pismo.” To pismo, koje su moja uciteljica i otac, ko zna koliko puta, sastavljali, mijenjali dopisivali, krizali i tjerali me da ga naglas citam, je trebalo da bude procitano Drugu Titu. U Beogradu smo bili smjesteni kod djece, nasih vrsnjaka. Sjecam se da smo isli u Kosutnjak, zooloski vrt i da smo prisustvovali priredbi u Domu Sindikata. Na toj priredbi je specijalno za nas vjezbao “Zlatni Konjanik” Miroslav Cerar.
Kako sa godinama masta radi, dodaje i uljepsava stvari to bi se ocekivalo da su moje uspomene na Beograd svake godine sve bogatije i ljepse. Posto sam cijelo vrijeme bio bolestan i imao temperaturu to su moja sjecanja sa toga putovanja ostala vrlo maglovita. Jedino cega se jos sjecam je neki dosadni film o kaludjericam, koji smo gledali prije naseg povratka vozom kuci.
Poslije se u nasoj kuci vise nikad nije o tome pricalo. Nije bilo ni razloga, Tita nisam ni vidio, a i pismo je ostalo neprocitano.
Ranko
Eto vidis, moj Abu je potego cak do Begrada da vidi Tita, a Tito je dosao u Banjaluku sredinom sesdesetih da ga ja vidim. Provozao se Alejom, a neznam kojom Alejom bi se on jos provozao, osim nasom i tada ga vidjeh sasvim dobro i sasvim blizu, u crnoj otvorenoj limuzini, sa talasastom kosom, u crnom odjelu i bjeloj kosulji, a pored njega Jovanka sa crnom pundjom i osmjehom filmske dive,kako nam masu.
ReplyDeleteSve skupa trajase desetak dekika, al dovoljno, da se zapamti za cio zivot.
Ovo da je Abuov stari njemu lupao taceve, dok ga je vodio u skolu uzmite sa rezervom, jer je to Abu vjerovatno zbog umjetnickog dojma i napetosti situacije tako napisao, jer ja njegovog pokojnog starog znam, kao sjajnog covjeka, komsiju i oca. Bolje reci I-A1 Bundes liga.
Ti Bruja si bio dobar pionir, pa Ti je Tito mahno i pozelio dobro zdravlje. Zato Ti pamtis to kao sretan dogadjaj.
ReplyDelete1988 godine je u Melbourn dolazio Papa Vojtila koji je trebao da posjeti katedralu u cijoj blizini je stanovao moj prijatelj, pa ovaj pozove mene i kolegu sa posla da gledamo Papu sa njegovog balkona. Stojimo tako na balkonu, pravoslavac, luteran i ja (nista) i masemo Papi. Prolazeci u svom papamobilu, ispod naseg balkona, Papa ustade, pogleda gore u nas i prekrsti nas. Sutradan ni jedan od nas nije mogao na noge. Ne znam da li je to bila promaja ili Papa, ali ja se od tada nikako dobro ne osjecam.
I kod nas u Toronto je dolazio isti taj papa. I ovdje je papa sviju pogledao i prekrizio. Padala velika kisa na sve vjernike. Papa je bio pokriven. Prodavaci kabanica napravili posao decenije. Za vrijeme posjete se desile strasne stvari. Kabanice zacepile kanalizaciju, pa se sve ono sto tece tom kanalizacijom izlilu u okolinu, kuce, zgrade, poslovne prostore. Ciscenje trajalo pola godine. Steta milionska. Niko da plati. Pitali papu. On kaze: "Bog ce vam platiti". Mozda ce Ranko i vama, ako se zalite.
ReplyDeletePredraze,
ReplyDeleteGdje cu sa komentarom na ‘pundju dana’. Nema veze, moze ovdje. Ko zna gdje ce izaci.
Znas li ti da je Jovankinu pundju kad je postala nepodobna za male ekrane tv prijemnika zamjenila pundja Mire Furlan. Bas me interesuje imas li koju njenu fotku, sa pundjom. (he, he)
Da ista ona sto sam je ja vidio u nasoj Aleji, samo sto je ovo iz backyard-e.
ReplyDeleteAli, nesto mi malo cudno, nigdje ne vidim sebe, al jos cudnije sto ne vidim nigdje ni Vjeku.