RANKO: SJECANJE NA ODLAZAK U BEOGRAD

Valjda sam ja te 1963 odlucio da se promjenim i postao dobar ucenik i uzoran pionir, a mojoj uciteljici to svakako nije promaklo pa me je odlucila poslati, sa grupom od nekoliko “odabranih” pionira Brace Pavlic skole, u Beograd, na proslavu 29. Novembra, Dana Republike. Imalo je to i svoju cijenu. Kad mi je uciteljica, bez objasnjenja, rekla da idem kuci i pozovem oca da odma dodje u skolu, nisam imao pojma o cemu se radi. Mozda je moja transformacija, na bolje, bila prebrza i neocekivana za moga oca, pa kad sam ga nasao da igra sah sa komsijom Velijom i rekao mu da ga uciteljica hitno zove, sve mu se okrenulo. Na putu do skole me je ko zna koliko puta upitao zasto ga zove. Valjda je htjeo da se pripremi, ko zna? Uglavnom svako moje “ne znam” je izazivalo sve veci bijes i bilo popraceno obaveznom cuskom. Sta sam mogao, ko i svako drugo dijete, branio sam se placem. Kad je otac usao u zbornicu i strogo mi naredio da cekam, ocekivao sam najgore. Poslije kad je izasao iz zbornice zamisljen ali cinilo mi se manje ljut i kad me nije odma odalamio, kao sto sam ocekivao, bilo mi je lakse. Na putu kuci me nije tukao, ali je stalno ponavljao: “Samo mi probleme pravis.” Kod kuce sam saznao i razlog “problema”. Trebalo je da mi se kupi odjeca za odlazak na proslavu 29. Novembra u Beograd. Put je izazvao veliko uzbudjenje u skoli i kod kuce, a i ocekivalja su bila velika. Na put sam krenuo u novom odijelu i sa posudjenim kofercicem komsije Pere, fudbalskog sudije. U kofercicu, koji je bio velicine onoga sto danasnje curice imaju kao obaveznu igracku, su bile sve moje stvari, a u unutrasnjem djepu sakoa koverta sa pismom. Na polasku, a isli smo vozom, me je otac potsjecao: “Nemoj da slucajno izgubis pismo.” To pismo, koje su moja uciteljica i otac, ko zna koliko puta, sastavljali, mijenjali dopisivali, krizali i tjerali me da ga naglas citam, je trebalo da bude procitano Drugu Titu. U Beogradu smo bili smjesteni kod djece, nasih vrsnjaka. Sjecam se da smo isli u Kosutnjak, zooloski vrt i da smo prisustvovali priredbi u Domu Sindikata. Na toj priredbi je specijalno za nas vjezbao “Zlatni Konjanik” Miroslav Cerar.

Kako sa godinama masta radi, dodaje i uljepsava stvari to bi se ocekivalo da su moje uspomene na Beograd svake godine sve bogatije i ljepse. Posto sam cijelo vrijeme bio bolestan i imao temperaturu to su moja sjecanja sa toga putovanja ostala vrlo maglovita. Jedino cega se jos sjecam je neki dosadni film o kaludjericam, koji smo gledali prije naseg povratka vozom kuci.

Poslije se u nasoj kuci vise nikad nije o tome pricalo. Nije bilo ni razloga, Tita nisam ni vidio, a i pismo je ostalo neprocitano.



Ranko