Ovim svojim malim opisom kanadskog otoka Manitoulin na jezeru Huron, zelim da otpocnem seriju, hajde recimo, nasih putopisa. Ovaj blog citaju ljudi iz skoro svih krajeva svijeta. Pretpostavljam da medju njima ima i onih koji zele da s nama podijele svoja misljenja o zemljama u kojima zive, o krajevima koje su posjetili. Ovim vas pozivam da se pridruzite. Oblici mogu biti razliciti. Mozete pisati i poslati pokoju sliku, a ako vam se ne pise, posaljite samo slike, da svi zajedno uzivamo i ucimo...Moje utiske sa Manutoulina podijelicu u dvije epizode, jer i dalje mislim da citanje bloga duze od pet minuta pocinje da umara.--------------------------------------------------------------
Otok Manitoulin na Huronu, udaljen je oko 500 km od Toronta.. Okruzen vodom, a na njemu stotine jezera. Sjeverno od otoka, na kopnu, kuda smo se vracali, desetine hiljada jezera. Prelijepih, svako ljepse jedno od drugog. Sama voznja i zastajkivanje pored tih jezera okruzenih sumama, je uzivanje. Otok Manitoulin je nesto sto svakako treba dozivjeti. Invazija civilizacije, koja se desila u vecini krajeva Kanade, veoma je usporena na ovom otoku.
Na njemu nema ni jedan MacDonald, ni jedan hotel. Otok je dug 130km (istok - zapad) a sirok (sjever - jug) oko 60 - 70 km. Predivni izvori svjeze vode, rijecice, vodopadi... Sve je jos uvijek kao prije 30 godina u civilizovanom dijelu Kanade. A zasto je to tako? Zato sto tu jos uvijek vlada neka cudna, nerijesena situacija izmedju bijelaca i Indijanaca. Bila je to nekada teritorija Indijanaca, kao i sve ostale u Sjevernoj Americi. Ali teritorija koju su dijelila razlicita plemena koja se nisu voljela izmedju sebe. Uglavnom su ratovali izmedju sebe. Iz ovih krajeva su i Winetou i njegovi Apachi koje je veoma vjerno i lirski opisao Karl May u svojim romanima. Ovaj pisac, nikada nije bio u Sjevernoj Americi, ali je napisao predivne knjige o zivotu i hrabrosti Indijanaca. Sve knjige Karl Maya, izdate u periodu kada sam zadnja tri razreda osnovne skole, sam procitao. Ne procitao, progutao.
Posto su moji roditelji bili zabrinuti za moje zdravlje nisu mi dozvolili da citam po cijelu noc, ja sam, da ne bih prekidao citanje uzbudljivih knjiga o Indijancima, citao pod jorganom, koristeci bateriju, koju bi oni, kad bi je nasli, oduzeli. Tad bih ja presao na ulozak od baterije koji sam zicama vezao za sijalicu. To su i bila moja prva 'elektricna' iskustva. Cak mi je tada bio i nadimak Inchu Chuna, po Winetuovom ocu. Karl May a i Zane Gray, koji se isto tako citao tih godina, su toliko vjerno opisali ove krajolike sjeverne Amerike i Kanade, da se meni ponekada ucini kao da sam tu vec bio.
Predraze, podsjetio si me i nasmijao s ovom pricom o skrivanju i citanju pod jorganom. Hajd sto si ti to kao djecak radio, ali i ja sam kao djevojcica citala skrivecki do sitnih jutarnjih sati iste romane. Samo nisam to cinila pod jorganom, vec se zatvarala u WC, stavljajuci kojekakve otirace da ne probija svjetlost ispod vrata. Ali nije vrijedilo, otkrili bi me roditelji negdje oko 3h ujutro. A citala sam tako i druge romane, ali mi je najvece uzivanje bilo citati Zagorkine romane u nastavcima – Gricka vjestica, Gordana, Plameni inkvizitor,.. Bilo je u njima svega, predivno za razvijati mastu, ali i za nauciti povijest. Mislim se, koliko su bili nepravedni prema Mariji Juric Zagorki, proglasavali te romane sundom, sto bez obzira na fabulu, ipak nisu bili.
ReplyDeleteLijepa su to bila vremena.
Natasa
Da Natasa, lijepa su to vremena bila.I ja sam gutala Zagorkine romane do kasno u noc u WCu, i kad bih zaspala trcala bih u snu kroz tajne hodnike,misterioznih zamkova.Bilo je to pravo uzivanje.
ReplyDeleteBiljana C
Drago mi je Biljana da sam te podsjetila na one lijepe dane mladosti i potakla da se javis.
ReplyDeleteBit ce mi izuzetno drago da se jednog dana u blizoj buducnosti i upoznamo.
Jednako tako ce mi biti drago upoznati se i s Ljiljom, a posebno me raduje sto ce to biti uskoro.
Natasa
draga Natasa,
ReplyDeletei meni ce biti zadovoljstvo upoznati te...
koliko je to "uskoro" dugo?
puno pozdrava