Sunday, March 21, 2010

SJECANJE NA DRASKA GRBICA (1949 - 2007)

Danas mislim na moga skolskog druga Draska Grbica.



Uskoro ce biti tri godine od kada mi je Njaka javio da je umro nas prijatelj Drasko.

Vjerovatno niko od vas nikada nije cuo za njega ali mene je ta vijest presjekla, jer Drale, kako smo ga zvali, mi je bio prijatelj iz ginazijskih dana, a nisam znao da je vec duze bolovao od teske bolesti. Samo su njegovi najblizi to znali, jer njegova je zelja bila da se o tome ne prica.

Drale i ja smo isli zajedno u prva tri razreda Gimnazije; i bili smo veoma bliski. Druzili smo se prije skole, nakon skole, neprestano. Bio je drugaciji od ostalih; svoj. O svemu sto se desavalo, sto smo uocavali imao je svoje misljenje koje se pocesto razlikovalo od uobicajenog. Pa i to takvo, svoje misljenje, on je objasnjavao nekako drugacije. Sada bi se to reklo 'gledao je izvan kutije'. Posto je i mene tada sve interesovalo i nije mi bilo tesko citati vise nego sto je bilo zadano, razgovarati u nedogled, Drasko i ja smo provodili vrijeme u veoma zanimljivim razgovorima koje je vecinom on profilirao. Cesto je izmislio temu, koja meni nikada ne bi pala na pamet i trazio da kazem sta mislim o tome. I tako je pocinjalo. Ponekad se jedna tema, kao partija saha, nalazila izmedju nas, po nedjelju dana. Nekada i vise.  Bile su nasa osvjezenja. Vracali smo se uz smijeh na njih nakon mnogih godina. Neke od nacetih tema nikada nismo zarsili. Ostale su izmedju nas. I druge smo uvlacili u nase diskusije, otvarali i prosirivali vidike... On je u svim tim diskisijama bio daleko ispred nas, ali nikada prepotentan, uvijek je nekako, polazeci od nasih misljenja, dosao do svog zakljucka. Navodio nas da razmisljamo drugacije. Zastajkivao kod dilema, razmisljao, analizirao kojim putem dalje. Kad bi shvatio da ga ponekad ne pratimo, on bi, neprimjetno, mijenjao temu. Sati sa njim su cesto bili minute, svaka minuta drugacija jedna od druge. Njegovi pismeni radovi iz SH jezika ( tako su se tada zvali) su cesto ostajali neocijenjeni i profesori su priznavali da jednostavno nisu bili u stanju da ocijene njegove, ponekad potpuno apstraktne radove. U cetvrtom Gimnazije smo se razdvojili, Drale otisao u drustveni, ja na matematicki smjer, ali se nase druzenje nastavilo, kao i kad je otisao u Beograd da studira Filozofski fakultet. Cesto je dolazio u Banjaluku. I dalje smo se vidjali i provodili sate u razgovorima slicnim kao u doba kad smo bili gimnazijalci. Njegovi argumenti su postajali sve jaci i potkovaniji knjigama, piscima, filozofima, koje na nisam citao, niti sam imao interes da ih citam. Ali, osjetio sam da i njega, kao i mene, nasi razgovori i dalje raduju. I tako smo nekako dogurali do devedesetih. Ja otisao u Kanadu i preko Njake doznam Draskov email. Javim mu se. Tada je otpocela nasa predivna prepiska, koja mi je u tim prvim godinama zivota u Kanadi mnogo znacila. Drasko je tada bio Direktor Filozofskog Instituta u Beogradu. Pricali (pisali) o nasem ratu, uzrocima, povodu, ljudima, politicarima, piscima. Ponovo o svemu. Ja gnjevan na Beograd, on ukazuje na onaj drugi Beograd, sakriven iza politicke sile, tih ali javan. Beograd kome je i on pripadao. Svaka njegova recenica bila je odmjerena, svaka misao jaka. Cesto je navodio i izvore, da me uputi u citanje na izvore, za sta ja tda nisam imao niti volje niti snage. Ponekad je slao zanimljive clanke. Njih sam citao jer su neki autori tada bili veoma politicki angazovani i teme politicki vruce. Htio sam da doznam ima li druga opcija u tom Beogradu, koji sam nekada volio a tada mi se gadio. Na njegovoj email listi su pored mene ponekad bili Djindic, V. Pesic, Kostunica... Zapravo, ja sam slucajno bio pored njih... Pitao sam ga jednom da li pise, objavljuje, jer to kako on pise je bilo predivno; bar koliko sam ja to mogao ocijeniti. (Na zalost te divne emailove, kao i druge iz tog doba, je neki virus u racunaru unistio). Odgovorio mi je: 'Da Canak, ja dobro pisem, ali ljudi koje ja objavljujem i citam pisu vrlo dobro, odlicno i perfektno. Ja ne mogu tako, i sramota bi me bilo... '

Nisam siguran da je u tome bio u pravu i mislim da je trebao vise pisati i objavljivati i svoje knjige, a ne samo tudje, jer on je imao svoje misljenje i mogao ga je opisati na svoj nacin koji je mogao razumjeti svaki njegov drug iz gimnazije, pa i ja, kome su egzaktne nauke bile blize od filozofije u kojoj je on zivio.



Danas je dan kad su moje misli s mojim prijateljem Draletom i eto, htio sam to podijeliti s vama...

5 comments:

  1. Lijepo je ovo sto si napisao Predraze. Ima li ista ljepseg od pravog prijateljstva? Kad nam je prijatelj covjek koji nam osim ruku podrske pruza i dusu, koji nam siri vidike, od kojeg ucimo onda mozemo reci da smo sretni. Birajuci prijatelja mi govorimo i o sebi.
    Iako je smrcu zavrsilo vase prijateljstvo, tvoj prijatelj ce biti s tobom sve dok ti zivis, i nebrojeno puta ce ti doci u pohode svojim mislima i savjetima. I zato budi sretan.
    I ja sam sretna sto imam pravog prijatelja.
    Natasa

    ReplyDelete
  2. U nase srednjoskolsko vrijeme, sezdesetih godina, cini mi se da smo svi dijelili prvo; novovalne, a potom rokerske svjetonazore. Sloboda se ukazivala u svojoj neslucenoj raskosi. Cini mi se da smo svi puno citali, od klasika do suvremenika, svi slusali muziku, posjecivali izlozbe... Svako druzenje je bilo kao mali kruzok na kome su se razmjenjivala misljenja o procitanom, o bluzu, jazzu, o Lotreku... Ne znam je li to bila odlika mladosti ili tog vremena, ali znam da je bilo lijepo.
    Ljubica

    ReplyDelete
  3. Ovo me tako rastuzilo. Sinoc smo Stratula i ja, sasvim spontano, dugo pricali o Drasku. Od njega smo oboje naucili vise o tome kako treba ceniti zivot, nego iz naseg celokupnog zivotnog iskustva.

    Brajo

    ReplyDelete
  4. Nekada je škola kod nas bila jedinstven hram kojeg su svi poštovali, u koji se dolazilo po neupitne vrijednosti. Najvrjednije što se u školi nalazilo bijaše drugarstvo, ono koje kasnije zaiskri…. kad se nađeš u nevolji pa se odjednom pojavi školski drug kao spas…ili te sve zaboli, jer te tvoj drug zaboravio.
    Rizikujući glas o navodnoj mi staromodnosti, pokušavam još uvijek kod svojih đaka razviti ovu snažnu emociju. A oni bi htjeli, oni povjeruju, ali puno je okolnih zagađivača koji djeluju na nevine im dušice… sad ni mnogi roditelji ne drže školu i njene vrijednosti najvišim na ljestvici… kao što su nekad naši.
    Drugarstvo je postalo krhko, neodnjegovano, površno i facebook-ovano... Znalo se uvijek ko je pravi drug, a ko i nije, a danas je među mojim đacima, sve to nekako u naznakama, neiskristalisano.
    Inače izronio mi je lik Draška negdje iz davnine, kada sam ja (kao i Njaka) bila suprotna smjena u našoj staroj Gimnaziji, generacija iza... Divno je ovo sjećanje na druga!
    Pozdrav, Ljilja Marčić

    ReplyDelete
  5. Ljiljo,
    mozda ne bi bila losa tema: 'Prijateljstvo iz skolskih dana'. Svi mi imamo prijatelje iz skolskih dana ili divna sjecanja na ljude iz tog period zivota. Ja sam se oktobra prosle godine sreo sa grupom svojih prijatelja iz Gimnazije. Neke nisam vidio dvadeset godina. I vjerujte mi, osjecao sam se kao sa najrodjenijima. Da li je previse ako te zamolim da zapocnes sa svojim sjecanjem na dragog prijatelja ili prijatelje iz generacije iza? Uopste nije bitno da li ih poznajemo. Bitna su lijepa osjecanja koja izlaze iz nas i koja dijelimo sa drugima...

    ReplyDelete