Monday, March 29, 2010

DAMIR MILJEVIC

Cim sam je procitao, postavio sam vijest o tome da je Damir Miljevic izbran za Predsjednika Odbora Nase stranke za Republiku Srpsku. Zasto? U gomili politickih vijesti sa Balkana, rijetko se koja moze izdvojiti kao pozitivna.

Ovu vijest ja bih tako ocijenio.

Ja mozda i grijesim, jer se vec odavno nisam sreo sa Damirom, a neki moji drugovi su se u medjuvremenu, od devedsetin do danas,  veoma izmijenili. Nasi povremeni susreti u Banjaluci su uvijek srdacni, ali i kratki da bismo se ponovo, kao nekada, ispricali i znali kakvi su sada nasi politicki stavovi. Ali, poznavajuci Damira od ranije, znajuci ponesto o Novoj stranci, mislim da je ta vijest svakako pozitivna.



Onih ratnih godina Damirova i Mirina ( Jerkovic) privatna firma za kompjutere i softver (jel' se to ovako pise na nasem?), je bila smjestena u Kocicevoj ulici, odmah iza Radija gdje sam tada radio. Damira sam upoznao pred sam rat, bas u prostorijama njegove firme i veoma brzo smo se sprijateljili. Kad je pocelo nacionalisticko ludovanje njegova kancelarija mi je bila skrivena oaza gdje sam se sklanjao od ludila u cijem centru je tada bila i Radio Banjaluka.



Tu, kod Damira , mogao sam doci i isprazniti dusu, znajuci da cu naci istomisljenika, iskrenog i vjernog sagovornika, a isto tako, znajuci da nasa prica nece otici dalje. Cesto se u to doba, u njegovoj kancelariji nasao i njegov otac Cedo, nekadasnji direktor Ekonomskog Insituta, razborit i mudar covjek, koji, kao i mi, nije mogao prihvatiti ludilo oko nas.



Pamtim Damira, koji je dijete iz „mijesanog braka“, po jednom gegu koji je tada izvodio. Usred nekog razgovora ili u njegovoj pauzi, on bi se desnim dlanom blago osamario po lijevom obrazu i odmah zatim lijevim po desnom obrazu. Kad bi ga neko pitao sta to radi, on bi odgovarao: “Vodim rat! Desnom, Srbin u meni tuce Muslimana u meni, a lijevom Musliman vraca Srbinu!“ Kasnije, ljudi su prestali da ga pitaju i prestali su se cuditi njegovom samo-samaranju. Ovim je on, na veoma ocigledan nacin izrazavao svoj odnos prema ratu. Kad sam polazio iz Banjaluke, Damir je otkupio racunare i svu elektroniku koji su mi prije toga sluzili za neki moj privatni posao, koji se naravno ugasio sa pocetkom rata. Znajuci da odlazim, otkupio je sve sto sam ponudio; pa i ono sto mu nije trebalo. O cijeni smo se dogovorili u jednoj minuti.



Eto, poznavajuci tog Damira, a nadajuci se da je sve ove godine uspio da sacuva covjeka koga ja znam od ranije, zelio sam da s vama podijelim ovu pozitivnu vijest. Naravno, ja ne mislim da Nasa Stranka, ni sa Damirom na celu ima neke sanse na predstojecim izborima, ali je lijepo cuti vijest da se u politicke vode upustaju i ljudi Damirovih kvaliteta.

2 comments:

  1. Moj đak Damir (prva generacija koju valjda najvise pamtim). Bilo ih je i još ih ima u politici. Uvijek imam tremu kad se pojave u toj „vražijoj“ oblasti. I bude mi žao što ih politika ''pojede'', izmijeni... upropasti. Ovaj put imam osjećaj da neće biti tako. Naša stranka me raduje otkako se pojavila, iako sam svjesna koliko je, nažalost, slabašna.
    Sjećam se Damira, fino vaspitanog i dobrog momka, sad vidim i hrabrog... i držim mu fige.
    Ljilja M.

    ReplyDelete
  2. Hvala. Ali nemoj samo da želiš uspjeh nego pročitaj program Naše stranke na www.nasastranka.ba, malo prati moje nastupe pa glasaj ako ti odgovara.
    Damir

    ReplyDelete