BOCO: PARK

Krivudavom, stazom, što su je kroz novonapadali, rahli snijeg prokrčile noge ranoranilaca, prolazim još usnulim parkom.

Ne žurim, ali mi snijeg, što “bježi” ispod cipela, usporava hod.

Sunce se u tom času odlijepilo od horizonta i bjelinu parka ukrasilo nebrojanim iskrama.

Začuh udare krila . a odmah potom velika zavjesa snijega zasu stazu i mene.

Nesvjsno napravih dva koraka u stranu i kao u kakvoj bajci, nađoh se u drugom svijetu.

Grane starog bora i kafeno-žuti sag borovih iglica pod nogama, u trenu mi se učiniše da sam promijenio mjesto. Teleportiran u drugi svijet, pomislih, a usne mi se razvukoše u osmijeh zadovoljstva, što zbog spoznaje da sam našao zaklon od snježne zavjese, što zbog iglica koje me na tren podsjetiše na proljeće.

Jedan kratak lavež me prenu.Podigoh pogled i vidjeh psa lutalicu. Ispod jelke, preko puta, na okruglom tepihu sličnom mome, drhtajima tijela otresao je snijeg koji je, čini se, kao i ja izbjegao u zadnji čas. Pogledi nam se sretoše.

Pas još jednom zalaja, sjede uspravljene glave i prednjih šapa i zagleda se u mene. Predivna scena. Pas i ja. Kao jedini stanovnici na dvije planete u beskrajnom bjelilu snježnog svemira i tišini parka gledamo jedan drugoga.

Ponovni ritmični udari krila, natjeraše me da podignem pogled. Siva ptica nastavljala je, na kratko prekinuti let, a za njom ostade,njišući se, zelena grana jelke.

Jedina , bjelinom neokićena grana, kao ruka što maše u pozdrav odlazećem gostu.

Balerina, pomislim i zagledam se.

Na prstima stoji , u bijeloj krinolini, što je pružila zaklon mom slučajnom prijatelju i maše. Maše ptici, razgolićenom rukom.

Stajao bih tako još, da pas prvi ne krenu.

Podiže se na sve četiri noge i pođe. Tromi pokreti i velike uši, što su dosezale gotovo do tla.

Prepoznao sam ga. Izdužena glava, usko čelo i kose oči.

-Američki baset- prošaptah ne vjerujuću.

Takvih pasa nema mnogo u gradu. Nekima je ružan, a meni predivan.

Pa, pomalo i liči na mene. Zdepast, kratkih iks nogu i velikih ušiju.

Ne znam da li mi se oteo glasan smijeh, ali osmijeh sigurno.

Pas dođe do snježnog ruba, zastade i opet me pogleda. Kao da nešto htjede reći. Da je dubok snijeg valjda ili nešto slično.

Tek, odluči se i krenu. Snijeg mu je dosezao do trbuha, a duge uši su ostavljale tanke tragove , poput tračnica.

Pratio sam pogledom njegov njišući rep dok nije zamakao.

Krenem i ja.

Opet stanem.

Pogledah još jednom tepih od kafeno-žutih iglica, pa granu. Jedina zelena grana, bez snježnog nakita, sada je stajala mirna.

Nekoliko puta, začuđeno pogledam gore pa dole.

Kako ?

-Ljeti si zelena . Zimi zimzelena!

Otkud onda tolike kafeno-žute iglice.

-Kad se šminkaš? Kad se presvlačiš ljepotico moja?

Stalno izložena pogledima, neprestano na sceni, a opet besprijekorno dotjerana, stasita i gorda.

Raširim ruke u znak nevjerice i čuđenja, žurno se udaljavajući.

-Možda me onaj baset promatra negdje iz prikrajka,- pomislim i zanjišem stražnjicom, poput njegovog repa. Sada stvarno uz glasan smijeh.

Na kraju parka stadoh. Okrenem se.

Još jedna grana, nekog drugog stabla, njihala se spuštajući snježnu zavjesu na moju, tek doživjelu bajku.

Bajku prvog snijega.

Banja Luka, noć između 6. i 7. novembra 2009. godine



BOCO