Jedno ljetno suncano popodne, al svjez dan u gradu Sadburiju, na sjeveru Kanade. Setam ulicom sa suprugom, u gradu gdje smo zivjeli dvije godine. Pricamo i ne obracamo paznju, na zenu i djevojcicu oko desetak godina staru, sto nam dolaze u susret. U trenutku mimoilazenja curica iskoraci korak u stranu i zamahnu sakom meni u lice. Izmaknuh se refleksno i ona me udari po prsima. Zena se pocinje izvinjavati i opravdavati da je mala dusevni bolesnik. Prihvatih izvinjenje, al mi ipak nešto nije jasno.
Na ulicama Banjaluke, pedesetih i sesdesetih ste mogli sresti: Jozu, Viktora, Mujicu, Direktora, al se nikad nije desilo da je neko od njih napao bilo kojeg Banjalucanina, a pogotovo djete ili stariju osobu.
* * *
Nikad nisam mogao da odredim koliko je Direktor star, a pamtim ga kao vjecnost, od kako znam za sebe, jos iz vremena kad sam kao djecarac lutajuci po banjaluckim ulicama, za vrelih ljetnih dana, onako bosonog i samo u crnim fiskulturnim gacicam, preplanuo od ljetnog sunca, kao i sva druga banjalucka djecurlija, iz radoznalosti odlazio bez znanja matere, na "Banjalucko polje", do Vrbanje i preko Vrbasa.
Suvonjav, guste, crne, cetkaste kose, sa sivom kapom na glavi, za jedan broj vecom nego sto mu pase, na kojoj je iznad crnog plasticnog siljta bila zakacena jajolika mesingana plocica, sa izgraviranim natpisom "Nosac", te sa tamno-sivom bluzom, reklo be se uniformom. Vidjao sam ga, kako tegli svoja teska ili se meni samo cinilo da su tako teska kolica, jer je Direktpr bio mrsav nejacak, kolica sa rastocenim drvenim tockovima, okovanim sinjom, koja su rondala i svuda po banjaluckim ulicama pravila buku, natovarena koferima, iz pravca zeljenzicke stanice, ponekad vrecom kupusa, kromipra ili cega ne sve jos, sto su nakupovale domacice na pijaci. Vukao je kolica, svuda po gradu, a njegova krhka fizicka pojava plijenila je paznju fakina. Uvjek pracen ruganjem, i dobacivanjem derana, koji su mu nekad prilazili izivljavajuci se, udaranjem taceve ili cvoke, na sta je on jadnik zapomagao i plakao, pokrivajuci glavu, onom slobodnom rukom, kojom nije vukao kolica. Siromah, nikog nije dirao, a njega su svi zadirkivali i udarali po glavi, cinivsi mu strasnu nepravdu. Uvjek sam se pitao, "zasto su takvi prema njemu?"
Godine su prolazile, Banjaluka i ja smo rasli, a Direktor je sve to vrijeme vukao svoja kolica i uvjek bio isti, onakav kakvog ga znam, od prvog dana, kao da je vrijeme za njega stalo, kao da nije stario. Nista o njemu nisam znao, a ponajmanje kako se zove, gdje stanuje, ko su mu roditelji, ili koliko ima godina, ali sve do jednog kisnog, sumornog, popodneva, kad sam na utakmici Borca ipak saznao nesto vise o Direktoru.
Na istocnim trebinama "Gradskog stadiona", raja navija, a odnekud naidje Direktor. Odmah se skupila grupica derana i pocela ga zadirkivati, udarati taceve i cvoke. On jadnik place, pokrivajuci dlanovima glavu, a publika mu se smije, jer im je zabavno.
-Ostavi ga, sta ga diras!- izdera se netko iz publike, sa trebina, krupnim muskim glasom.
Odjednom, sve utihnu i svi kao ukopani i paralizovani, zastadose. Bio je to sredovjecan covjek, pedesetak godina star, sa crvenom kravatom, bjelom kosuljom i crnim ispeglanim odjelom na sebi, crnih gustih obrva, cetkaste kratke kose, ovalnog lica. Nije trebalo pitati, "ko je to?". Bio je to glavom i bradom Direktorov otac, na kog je Direktor licio, kao jaje na jaje. Iz njegovog ocajnickog krika, moglo se dobro prepoznati spremnost covjeka, da ga brani. Nije se postidio i sakrio.
-Prodji slobodno!- dobacio je Diretkoru.
Svi su zacutali, svi su bili duboko postidjeni i ja sam se osjecao tako i niko nista na trebinama nije govorio, a utakmica, tog casa nikog nije zanimala.
Pocetkom osamdesetih, mnogo godina kasnije, moja susjeda koja je radila u Vrapcu, zapita me:
-Da li poznajes Direktora?
-Da poznajem ga, iz vidjenja,- rekoh joj
-On je sad kod nas, na ljecenju,- dodade ona.
Ispricah joj istu ovu pricu, koju sam i Vama ispricao, o nasem Direktoru, koji je godinama radio vrijedno, bas kao mrav, a mrava nikad nije zgazio.
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=yXhVt9Yldxs
No comments:
Post a Comment