1961 godina
Početkom šesdesetih godina kod kina "Kozara" izgradjene su tri zgrade, sa oko pedesetak stanova. Najviša od njih tri bio je prvi neboder u Banjaluci, mada gledajući iz današnje perspektive zgrada sa devet spratova i nije neboder. Imala je lift, pa je vjerovatno to bilo jedino mjerilo.
Mi smo se prvih dana po useljenju vozali liftom, gore dole, a Fabijan omanji covjek, kovrdžave kose, sa malim brčićima, koji je stanovao u potkrovlju nebodera i bio pazikuća, za sve tri zgrade, ganjao nas, često puta zbunjen, nasim komotnim ponašanjem, ne znajući kojoj zgradi pripadamo.
Odmah do njega na devetom spratu stanovao je i čika Pero, Bobkov stari, vojni muzičar i fudbalski sudija, pa je zajedno sa drugim imenjakom Perom "pištom", koji je isto stanovao u našoj zgradi i bio fudbalski sudija dobio nadimak "truba". Obojica su znali zaigrati fudbal sa nama, u školskom dvorištu.
Naše cure iz zgrada ubrajale su se u red najljepših banjalučanki. Ljepo su se oblačile, ponosne, uredne, te ljepo počešljane, plijenile su pažnju svih banjalučkih frajera. Zbog Rade, Nagorke, Ranke, Milice, Nate, Micike, Slavice, Goge, Gordane, Zorice, Mire, Cice mnogi od tih momaka, morali li su bježati Alejom, od razjarenih očeva, a znam jednog momka kom je srce slomljeno, poslije dugogodišnjeg zabavljanja.
Jedini od nas Zuja je tada važio za ženskaroša, jer smo mi bili tek dečkići. Tako nam je jednom vrativši se sa ferja iz Goražda, pričao svoje prvo ljubavno iskustvo, a mi ga slušali, naćulivši uši, baš kao blatobrane od nekog traktora. Pepi i Sele najmanji od nas, koji su to prisluškivali bješe otjerani.
Sad i nije baš potrebno sve da vam pričam, kad bi svejedno bilo cenzurisano, ono šta je sljedilo kasnije. Možete mislit.
Meni su tih godina curice ispile mozak. Samo sam na njih mislio i strašno popustio u školi. Od odlikaša postao sam osrednji đak, koji se provlači. Svakih osam sekundi mislio sam na curice. Bar naučnici tvrde i kažu da je tako. Tih godina zaljubio sam se na prvi pogled u djevojku, koja je išla na posao, Alejom prema "Socijalnom". Brineta, njeznog stasa, vitka kao manekenka, sa frizurom kakvu sad nosi Zeta Jons. Ljepo obučena, koračala je elegantnim koracima noseci torbu za ručku i uvjek u isto vrijeme 12,25 minuta, dolazecć iza Narodnog pozorišta. Kad se vraćala sa posla oko 7.30 minuta uvjek bi prolazila pokraj mog ulaza u zgradu, gdje sam ja natakario da je vidim. Imala je prekrsano lice, bjelog tena. Bila je starija od mene, jer je već radila, a ja još išao u školu, a onda je došao zemljotres i sve upropastio. Godinu ili dvije poslije zemljotresa skoknuo sam do Banjaluke, na dva dana. Šetajuci pored hotela Bosna, vidim jednu djevojku u tamno braon bundi, sa momkom, u crnom kaputa. Djevojka se okreće, gleda me ispod oka, preko ramena. Prepozna ona mene, prepoznah ja nju.
Školski raspust je već tri dana, a snijega nema. Dižem se u toku noći, zurim prema svjetlu Narodnog pozorišta. Lipe se crne.
-Ne pada,- mrmljam, sam za sebe. Sad se i buraz diže i zajedno zurimo prema pozorištu i gradskoj rasvjeti.
-Jebeš raspust bez snijega,- zaključismo i odosmo u krevet.
Jutro rano. Dižem se. Pred očima sve bjelo. Pogledam kroz prozor:
-Uh, jebo te!- začudih se.
Na ogradi balkona pola metra snijega, a u Aleji lipe pobjelile. Čujem struganje i lupkanje lopate. Netko struže i čisti snijeg. Podignem se na prste i sa strane balkona vidim Stipe, poslovođa prodavnice "Borik", čisti prilaz prodavnici. Zovem buraza.
-Uh, jes napado,- reče. Brzo idemo u kuhinju, da provjerimo školsko dvorište. Šta misliš i tamo napado. Sve bjelo.
-Ura!- trčimo napolje. Svi smo na okupu: Žuja, Vojka, Slobo, Zoka, Kanta, Bibo, Kec, Ile , Žabac, Salama, Pika, Sele, Bobak, Žare Pepi, Medar. Sa prozora Mijo viče:
-Evo i mene, ne počinjte bez mene!
Odnekud se i Brajda stvorio. Evo i Unca je tu. Tu su i Pero-pišta i Pero-truba. Cika, podvriskivanje, galama. Raja koja ide u kino zastajkuje i promatra utakmicu.
Kanta brani sve, sto se braniti može. Bibo na drugoj strani briljira, praveći parade ko panter. Brani sve. Lopta ide, od noge do noge. Nizu se najljepše moguće akcije. Mogli smo pobjediti svaku banjalucku raju, a najčešće smo igrali sa Apijevom rajom iz "Malog parkica" kod banke. Fudbalska rapsodija.
Snjeg pada i ne prestaje. Pravi pravcati zimski ugodjaj. Žuja briljira i sve akcije idu preko njega, Zoka šara po terenu. Ile briše ko munja. Ja i Ile igramo dupli pas. Ile viče:
-Bruja, cik cak!-ja u cik, Bruja u cak,- smije se Ile.
Mene Božo-Pikac čuva. Ne mogu mrdnuti od njega. Ništa mi ne polazi za rukom. Stvarno me "začepio". Sad i on likuje:
-E, jesam Bruju začepio!", viče na glas, hvaleći se.
Odjednom lopta kod mene. Nema druge, nego probati kroz noge. Uspjeva i izlazim sam ispred Kante. Šut i gol.
-E jesi ga začepio!,- izdera se Žuja na Pikca.
Sad ja likujem i smijem se, rukama pokazujući svima pedeset posto.
-Ti mene začepio!?- e jesam te prešo, jes vidio, Šeki.
Do kraja nisam pipnuo loptu. Pikac me čuvao, maestralno. Dobro je da i Kec nije igrao protiv mene. Protiv njih dvojice se nikad nisam naigrao. Tamo pred kinom neka gužva. Svi trče da nešto vide. Bajbaga se mariše s nekim. Prvo ga obradjuje , a onda će mu šta ja znam, valjda "vaditi krajnike". Mi za čas prestajemo, idemo da vidimo šoru. Nakon kratkotrajne pauze nastavljamo dalje igru. Odjednom, Brajda napuca loptu i ona u velikom luku preleti preko gola, te uleti čika Velji kroz prozor, u sobu, jer je teta Slavica upravo spremajući po stanu, ostavila za trenutak otvoren prozor. Tajac malo potraja.
-Ma daj šta ti je, šta nabijaš, ko seljak!?- vičemo na njega.
Čika Veljo izlazi na balkon, u bjeloj potkošulji, sa loptom u jednoj ruci, a brijaćim aparatom u drugoj, te nasapunanog lica i samo do pola obrijan.
-Stručnjaci!- reče,-skoro sam se porezo!-niže, niže, stručnjaci!- te nam baci loptu nazad.
Čika Veljo je uvjek bio prva liga. Kad se desio zemljotres u Banjaluci on je u trenutku drmanja zavrto žarulju u kasarni, stajajući na lotri, te skočivsi sa lotre podbio pete i završio u bolnici. Nije htjeo ležati, nego je na svoju ruku izašao iz bolnice i onako na prstima hodao. Vojska se šalila na njegov račun.
-Eno ga, zastavnik sa lopovskim hodom,- govorili su. Čika Veljo i teta Slavica su bili naši kućni prijatelji u Zagrebu, a čika Veljo je umro januara 1990 i sahranjen na Mirogoju. Teta Slaviuca je umrla u Puli 2008 godine. Strašno mi ih je žao i uvjek tugujem za njima.
Nastavljamo igru. Razultat 12-11. Za koga? Ma nije važno. Važno je, da je snijeg padao i da ga je te zime bilo dosta. Bila je to zima 1965 godine, vrijeme školskog raspusta.
Kad idete u kino Kozaru, sa desne strane će te vidjeti jednu baraku, koja je sagradjena poslije zemljotresa, u nekad školskom dvorištu.
Bile su to godine kad se u tom školskom dvorištu čula graja, galama, i radost, veselje pa makar i nakon postignutog gola. Bile su to godine pred zemljotres i kad je tu postavljena baraka više nikad nije odigrana ni jedna utakmica, a naš se tim zauvjek raspao.
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=NRTXFfTNRGE
Bruja nabraja sve moje drugove iz OS,Greda,Kanta,Unce odose u rukometase,a ja u kosarkase,
ReplyDeleteBruja,daj jos malo nesto o sebi,imam osjecaj kao da smo sjedili u istoj klupi jer sve zivo znas.
Sopen
Evo Sopen jedna samo za tebe, al kad je Canak postavi. Saljem je odmah.
ReplyDeleteU tim nasim utakmicama na snijegu po danu i po sjaju mjesecine, a sjecam se i takvih, je briljiralo lijevo krilo koje je imalo dribling slican Djajicevom. Nosio je vojne cizme koje su cinile njegov udarac nepredvidljivim za golmana, bio je poznat po uzrecici “kodjoja” i zvao se Bruja.
ReplyDeletePozdrav prijatelju.
To Kec takvog te volim. Reci ti njima kako je bruja bio dobar.
ReplyDeleteMa znao sam ja da si ti uvjek bio pametno i dobro djete i pravi drugar.