Pocinje se smrkavati. Ja se zabrinuo, pitam covjeka iz radnje gdje da prespavam. Kaze mi: “Pitaj Radosava, njegova je kuca blizu.” Pogledam, zakukuljena prilika, okruzena ovcama, izvlaci vodu iz catrnje. Dodjem do njega i pitam da prespavam u njegovoj stali. Slaze se, po pogledu njegovih razrokih ociju vidim da mu je drago. Dok idemo prema kuci, ne pricamo mnogo, samo Radosav ponekad zazvizdi polako navodeci brave prema kuci. Dolazimo do kamene kuce sa crvenim crijepom. Sa strane je kamenom ozidan tor u koji utjeruje ovce, a goveda i konja u prizemlje kuce. Pitam ga gdje on stanuje, a on mi ponosno kaze da ima jos dvije kuce i da stanuje sa majkom i sestrama, nedaleko, pored caste.
Prilazimo sa zadnje strane i penjemo stepenicama do cetvrtastih drvena vrata, vise prozora, na tavan. Pun nedavno pokosenog sijena tavan mirise na vrijesak i druge ljekovite trave hercegovackog krsa. Prostirem satorsko krilo u sijeno, izuvam se i odmah se svaljujem. Radosav se bez rijeci izgubi i ostavi me samog. Negdje u sijenu se cuju misevi, ciju idilu sam narusio. Gladan sam ali je umor jaci od mene. Budi me komesanje goveda ispod mene. Cuje se zvuk muze i dobovanje mlijeka u praznu kantu. Otvaram oci i vidim Radosava, sjedi na drvenom ramu prozora i gleda me.
“Poslala ti je majka varenike, mladog kajmaka i torotana”, kaze mi gledajuci pred sebe. Tek tada vidim prostrto sareno vuneno cebence a na njemu dva mala canka sa poklopcima, loncic sa mlijekom, komad crnog kruha i suve bravetine. Pored hrane uredno slozene neofarbane vunene carape. "To ti je da promjenis, te tvoje su se usmrdjele”. Pogledam u moje noge u carapama i sjetim se Jovana sa Cemerna koji mi, kad sam se izuo da udjem u njegovu kucu, rece: “Kod tebe student prljavije carape od cipela”. Sta mogu, cipele mi propustaju, a carape stalno mokre. Dok jedem, Radosav pali lampu i pita: “Oces da ti uberem glavicu luka?” “Neka ne treba Radosave, hvala ti.”
Kad sam zavrsio sa jelom, pozovem ga unutra i on udje i sjede pored mene. Sada kad nema onu kabanicu, presvucen u cistu sivu kosulju, zalizane plave kose, izgleda sasvim drugacije. Da mu nije onog jednog oka koje je nekako ukoceno gledalo na stranu bio bi cak i zgodan. Pita me odakle sam. Kazem mu da sam student iz Sarajeva. I on je bio u Sarajevu, u bolnici. Prica mi kako je nasao minu, zaostalu u ratu, koji mu je ubila rodjaka a njega nagrdila. Vodili su ga u Dubrovnik u bolnicu, ali nisu imali para da tamo dugo ostane. Otac mu je onda otisao u Austriju i cijela kuca sa majkom i sestrama je spala na njega. Poslije je otac donio pare da moze da ode u Sarajevo. Tamo su htjeli da mu izvade oko, ali otac nije htjeo potpisati. U bolnici se zaljubio u medicinsku sestru i to mu je jedina ljubav. Pitam ga, koliko je imao godina. Kaze mi, petnaest. Poslije ga nisu primili u vojsku i sada ne moze da se ozeni. Prica kako je u Milusama fino zimi, kad nema mnogo posla i navece se ide na sijela. On prati mladje sestre i sjedi sa muskima.
“Joj sto bi ti to volio, ono kad mlade i stare cure …znas ono kad pjevaju…?
“Stvarno ne znam Radosave.”
“Znas, mlade prvo pjevaju onda stare odgovaraju… Smijemo se ko ludi."
Vani opet pocinje da pada kisa i dobuje po crijepu…
Budim se, svanulo je, a i kisa prestala. Goveda se dole ne cuju, pogledam nema ni ovaca. Radosav je sigurno vec negdje u brdima. Polako se spremim, obucem nove carape, jedini trag da je Radosav sinoc tu bio. Ispred Obradove gostione zaustavljam autobus za Dubrovnik. Uskoro prolazimo znak sa prekrizenim “Miluse”. Pored caste, u kamenjaru, cobanice okruzene ovcama pletu carape i stidljivo, ispod oka, gledaju prema autobusu. Meni pred ocima slika zime i seoskog sjela.
Sa jedne strane mlade cure uglas pjevaju:
“Idu dani rastu si.., udacu se j... mi se.”
Starije im ne ostaju duzne:
“Prosli dani pale si.., ne udah se j... mi se."
Htjela bih kao komentar na ovaj lijepi tekst i sama napisati nesto lijepo, ali ne znam. Zato kao nagradu autoru, a i ostalim blogerima, da produze uzitak, saljem prekrasne Aznavurove stihove u sjajnom prevodu Zvonimira Goloba. Puno su se citali sedamdesetih.
ReplyDeleteTreba znati
Smijati se dalje, da to treba znati
kada je najbolje ustati od stola
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome zivotu glupome do bola.
Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sacuvati ponos, onaj sto preosta,
i u prkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otici, znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad vec nista nemas, kada sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodusna lica skriti svoju bol,
zauvjek otici tiho kao sjena.
I usnama treba reci da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mrznje u tebi da gnjiju,
te posljednje rijeci onih koji ljube.
Treba znati mirno otici na kraju,
usutkati srce sto vec umrlo je,
sacuvati obraz ko neki sto znaju,
dok jos nije pao. Trebalo je znati,
suvise te volim,
ja to nisam znao.
Lijepa je ova Rankova priča.
ReplyDeleteA misli lutaju, razmišljam koliko se razlikovao život studenata i studentica. Možda se i zbog toga uvijek vraćam galebu i pticama raskriljenih krila.
A misli idu dalje, na prelijepu priču Dinka Šimunovića «Duga» i na Brunhildu, Srnu. Bez obzira na tu različitost, vječitu sputanost i nedostatak potpune slobode, nikad nisam zaželja proći ispod duge.
Lijepo se osjećam kao žena.
A misli idu dalje, potaknute ovom pričom, kad smo se prijateljica i ja, studentice druge godine, našle na vanjskoj, strmoj i divljoj strani poluotoka Vinišće i susrele sa starim Ninom, pravim Robinsonom. Iako najmanje tri puta stariji od nas, pentrao se kozjom stazom do svoje kolibe u «holandskim» drvenim cipelama mnogo brže od nas dviju, «frajlica» iz Zagreba u japankama. Neobično iskustvo, i lijepo, ali druga je to priča i nije za kvariti ugođaj ove Rankove priče.
Nataša
Sta drugo nego bravo Kec.
ReplyDeleteU prvom dijelu smo vidjeli snagu Radosava a sada, da taj isti Radosav moze da bude i osjecajan i pazljiv. Nista, cekamo sta ce biti u autobusu Ako budu si.. jeb. mi se.
Nastavi, sada si odrastao, sam ides
na more, banjalucko djetinjsto i iskustvo ce ti dobro doci.
Super si.
Pozdrav svima Sejo V.
RanKEC, citam ove komentare pa kontam, drugar si mi, moram da te branim.
ReplyDeleteHoror!! Uvjek sam govorio nema pravog horora bez ‘ljubavne price’. Kad ste krenuli na sijeno ja pretrn’o. Kolonoskopi, a ‘nako mlad. Canak tek sad planira. Tek sam se smirio kad si smjestio u bus. Al’ na kratko. Za Dubrovnik! More. Gdje ima mora ima i “galebova". Aj, ti RanKEC kuci u BLuku, sto je sigurno, sigurno. Pod lipe i kestenove. Man’ se ti bijelog svijeta.
A ja odoh jope’ na Zlatnu Obalu.
Vidis Ljubice, ima raznih ljubavi; ljubav prema covjeku je jedna od njih. Radosavu je zivot puno toga oduzeo, ali mu je dao dobro srce i dusu. Njemu nije bilo vazno ko sam ja, meni je trebao krov nad glavom, hrana i ciste carape. Eto, zbog tih carapa ja volim Radosava, onako kako se samo dobar covjek voliti moze.
ReplyDeleteOn je jedan od desetina onih koji su mi pruzili utociste i sa mnom podijelili ono malo sto su imali. Devedesetih godina kad sam sa zebnjom pratio sta se u Bosni dogadja i pitao, sta li je sa svim onim dobrim ljudima sto sam sretao po bosanskim planinama i da li je Radosav uzeo pusku i krenuo na Dubrovnik? Nisam imao odgovo, samo pitanje: A zasto bi on to radio?
Odgovor mi je dao reziser Ademir Kenovic: “Devedeset pet posto ljudi u Bosni nisu zeljeli rat, a onih pet posto su dobili sto su zeljeli.”
Dragi moj Kec prica ti je super, samo me nesto brine, da smo obojica poceli pisati price, o ovcama. Bojim se da ce mo u nastavku i meketati.
ReplyDeleteVidis Ranko, Ljubici nije cetrnaest godina pa da ne zna sta je to ljubav. Ma salim se, malo me nasmijala Tvoja primjedba.
ReplyDeleteDa nije ljubavi prema kamenu i cvijetu, potoku i rijeci, radu, umjetnosti, sportu... Da nije ljubavi prema slabom i jakom, prema muskarcu i zeni, prema djetetu, covjeku, zivot ne bi ni postojao.
Samo kazu da nije ljubavi, ne bi bilo ni mrznje.
Ljubica
Da znas Ljubice da mi je laknulo, a bio sam se zadevero. Kad se dopisujes sa nekim ko je mladji od trinaest kazne su znatno vece nego recimo15+. Srecom i urednik zamijeni slova tackicama, za svaki slucaj.
ReplyDeleteNego, piknikujemo mi u parku a sedmogodisnja Naca, cerka mojih prijatelja, me zove sa ljuljacke: “Ranko, dodji da ti pokazem moje nove gace, na tufnice!”
Jos po nesrecu, ona to meni na Engleskom. Prilazim ja a desetine ociju me prati.
“Slusaj Naco”, kazem ja njoj, “Nije ti to bas pametna ideja. Dok ja svim ovim ljudima objasnim da smo mi u stvari prijatelji, zavrsi ja u buvari. Nego eno ti onog momcica tamo pa njemu pokazi gace.” Gleda Naca u svog vrsnjaka pa kaze: “Sto njemu, ja tebe volim?”
Pozdrav