zima 1958 godina
Hladnih decembarskih dana kada se Aleja zabjeli, a lipe okite bjelim snježnim plastom, snjeg zapada i zabjeli planinske predjele banjalučkog zaledja, Manjaču, Bronzani majdan, Kočićevo Zmijanje, stočari su polazili na dalek put, prema Ljevča polju.
Kretajući se dolinom Vrbasa, nastojali su svoja stada ovaca sprovesti najbližim putem u ravnicu, gdje je ispaša bolja, bogatija i gdje snijeg nije toliko visok, kao u planinskim predjelima, a zime su blaže. Kretanjem od Gornjeg šehera te pravcem sjevera, prolazili su ulicom Vase Pelagića i Alejom JNA.
Dogadjalo se da u naše dvorište zaluta poneka ovca, odvojivši se od stada, koje je na raskršću Pelagićeve i Aleje zaustavljalo cjeli saobracaj.
Na čelu stada uvjek je dominirao ovan predvodnik, nosivsi ispod svog runa veliku pastirsku tajnu, sa velikim limenim zvonom oko vrata, čini mi se većim nego zvona u zvoniku pravoslavne crkve, koje smo mi klinci iz Aleje krišom povlačeći za konopac u drvenom tornju, znali zaljuljati da zvone.
Tjerajući stado ispred sebe i uvjek po dvojica ili trojica, pastiri su karakterističnim frktanjem usana i zviždanjem komunicirali sa ovčarskim psima. Džukele su po frekvenciji zvižduka, znale sa koje strane da potjeraju ovce. Ispruženog jezika, trčakarale su pokraj stada, motreći na ovce i povremeno zastajkujući osvrtale na pastire, očekujuci nova upustva.
Neobrijani, sa ovčijim gunjevima, te obaveznim sjekiricom okačenim o torbu, pastiri su djelovali grubo. Obično bi nosili u ruci malo tek ojagnjeno jagnje, da bi ga poštedjeli napornog puta i grijali da ne ozebe. Reklo bi se nježni i osjecajni ljudi, ali bolji poznavaoci su tvrdili upravo suprotno, da su pastiri zaguljeni i tvrdoglavi ljudi, preke naravi, te da nije baš bilo uputno stati im na put, ako su imali namjeru proći preko nečije njive posijane pšenicom, ili proći kroz nečiju avliju.
Na začelju stada, obavezna logistika, i magarac, koji je sa metar naslaganih stvari na samaru iznad njega, teglio cjelokupnu opremu pastira i stada. Više je ličio na novogodišnju jelku ili visoku pokretnu stalažu, natrpanu stvarima. Samo su mu se noge micale ispod tereta. Na njegov samar su bile natovarene stvari i sve što je trebalo pastirima, vangle, šerpe, sefarke, kante, lonci, rerne, torbe, lopate, krampovi, ašovčići. Nema da nema, a siguran sam da se u nekoj od torbi nalazila i pokoja litra brlje.
Sve je to mago strpljivo nosio na svojim ledjima i još mu je samo falila crvena protiv-požarna boca i štrik, da se mago objesi, na prvu lipu u Aleji.
Odmicali su polagano, prema Banjalučkom polju, gdje bi se nakratko zaustavili, da bi se odmorili, pred sutrašnji put dolinom Vrbasa.
Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=0BSNU2ZLyKM
Poznavao sam tog Ovcara. Ime mu je bilo Adem Cejvan,a imao je I pomocnika, mladog Fabijana Sovagovica. Ovan predvodnik je ispod runa nosio mitraljez. Svaka cast Bruja, prava Kraiska prica koja mi se urezala u sjecanje iz djetinjstva. Zamisli ljude koji su provodili sest mjeseci sa ovcama, prelazeci Savu I spavajuci u satorima na otvorenom na slavonskim poljima. Vidis danas se to ne moze bez pasosa, pa je to ujedno i historijska prica. Samo trebao si poceti sa: Nekada davno, u proslom stoljecu, kada je sve tamo do preko Save, pa i dalje, bila jedna zemlja i govorilo se istim jezikom a pastiri sa planina preko Banj Brda, tada se ono drugacije zvalo…
ReplyDeleteDragi moj Kec hvala ti na ljepom komentaru.
ReplyDeleteKo je gospon taj je uvjek gospon.
E moj Bruja, znas onu narodnu: “Gospodin se radja, a za doktora i inzinjera se uci.” Ja sam samo inzinjer. Gospodin je bio i ostao onaj malac, koga sam ja ko dijete gledao kroz ogradu, iz velike sive kuce na Hanistu. Ti njega vjerovatno nisi znao a vecina Banjalucana su culi za njega. Jedna od Palata u centru, koja je srusena u zemljotresu je bila njihova. On sada zivi u Zagrebu.
ReplyDelete