NATASA: NINE

Ljeto je, sredina jula, prijateljica i ja, obje studentice druge godine, ljetujemo u Segetu. Moji su te godine trebali doci u augustu. Jednog dana u dogovoru s prijateljima odosmo camcem do Drvenika, na Krknjaše, prelijepo mjesto za kupanje; more cisto, cini se dno mozes dohvatiti stopalom, a duboko je najmanje 5m. Nakon uzivanja u plivanju i suncanju, vracamo se kuci. Pitaju nas domacini dok smo prolazili tik uz vanjsku, juznu stranu poluotoka Vinišće, zelimo li upoznati naseg Robinsona Crusoe. Mi u nedoumici, ne znamo sale li se ili govore istinu. Nisu se salili, i mi odmah pristale.

Pretpostavljam da nas je ugledao iz svoje kolibe, pa se spustio do mora da nas pozdravi.

Tako sam upoznala Ninu.

Tesko mu je bilo odrediti godine, oko 60, mozda se i varam, lice izborano od sunca, soli i vjetra cini ga starijim. Duga svijetla prorijedjena kosa dobro prosarana sjedinama uljepljena od soli, sijeda brada ocito sisana uokviruje lice, zubi svi na broju, zdravi, oci macje, prodorne, mrsav, bolje reci zilav, nema ni grama sala, kost i misici, srednje visine, preplanuo, gol do pojasa, samo u tankim pozutjelim od sunca lanenim hlacama do listova, vezanim konopcem, bez dugmadi na rasporku, pa moras dobro paziti da ne spustas pogled nize od pojasa, a on se razmahao rukama, brzih je kretnji, a rasporak malo, malo pa zijevne. Ozbiljne, ne znamo s kime imamo posla, neprirodno ukocene jer treba strogo kontrolirati pogled. Na nogama mu «holandske» zatvorene drvene klompe, skakuce on s njima po skrapama, govori nesto o svojoj brodici, koja je bila zaklonjena nabacanim gromadama kamena, zasticena od valova, pa ju nismo ni vidjeli dok se nismo priblizili obali. Nas dvije kao da smo zaboravile hodati, ljuljamo se tamo-amo i jedva odrzavamo ravnotezu. Hodamo po ostrom kamenju, nigdje prostora da stanes cijelim stopalom, noge se izvrcu u japankama. Do tog mjesta moze se doci samo od mora. Preko kopna ima 10km makije i drace, nigdje staze, pa ni kozje. Nitko tuda ne prolazi, nema razloga ici tom pustosi i strahovati od poskoka.

Danas sasvim druga slika, poluotok umrezen cestom i stazama, prepun vikendica.

Mirisi smilje i jos nekakvo aromaticno bilje, ali ne znam koje, razni se mirisi izmjesali, nadrazuju nosnice, ali opojan miris smilja prepoznajem. Pitamo ga jeli mu daleko kuca, kaze nije, desetak minuta «uzgor», a kaze i da mu je rodila smokva i pita - hocemo li s njime do kolibe. Hocemo – kazemo, ogladnjele na moru, obje volimo smokve, ali jos vise znatizeljne vidjeti gdje i kako zivi nas Robinson. Ostali nisu htjeli poci, ostadose da se jos malo kupaju, kao da im nije bilo dosta punih osam sati na Krknjašima. Krenule mi tako za njim, a on skakuce kao jarac, jedva ga stizemo, uspuhale se, isrpljene od plivanja, sunca i pentranja uskom stazom punom kamenja, drace do koljena i strahom od zmija. Ali vrijedilo je, smokava divnih, zrelih puno stablo, slatke kao med. Vidjesmo mu kucu, malu kamenu, pokrivenu tankim kamenim plocama, jedna prostorija, drven krevet, stol i stolica i ognjiste. U njoj zivi od svoje tridesete. Ispred kuce kamenje poravnato, lijep malen trijem, a kucu zaklanja smokva i maslina, malo dalje bajama. Pogled ocaravajuci na pucinu i otoke. A ima i kozu, kokoske, macku. Napravio malu gustirnu. Kao da njemu treba puno vode, samo za pice, kupaonica mu je more. Hrani se ribom, jajima, kozjim mlijekom, smokvama, kupinama. Pametan je, zna sto mu treba. Pretpostavljam da mu dobri ljudi donesu koju vrecu krumpira i brasna.

Sve ne vjerujemo da se to nama dogadja, da ne sanjamo.

Nine sutljiv, ozbiljan, kratko odgovara. Ne znas jeli mu drago sto smo tu s njime, ili nije. Ne usudimo se previse ga zapitkivati, rijetko je s ljudima, nikad se ne zna sto mozemo pogresno reci, naljutiti ga ili povrijediti, a cini se da mu nije ni pravo odgovarati zenama. Nismo se dugo zadrzale, krenule nazad, nizbrdo, ali to je jos teze po kamenjaru, pustamo ga opet ispred nas iako sada znamo put. Vjerujemo da njega nece iznenaditi zmije. Tako mi iza njega, kad on iznenada skrenu na desno na jos uzi put, mi za njim.

Ipak - Kud ce te to šjor Nine? Nismo tom stazom dosle – velimo mi njemu u nekakvom strahu. Svasta nam se mota u glavi.

A iđen pišat – rece on nama, a mi u nevjerici, jesmo li to dobro cule, nikada nam nitko takvo sto nije rekao, obicno kazu – idem u toalet, WC, moram na jedno mjesto, samo najblizima kazemo da idemo piškiti – i mi zagrebacke «gospodične» ostasmo zatecene i bez rijeci. Okrenusmo se brzo, pa nazad na poznatu stazu, neugodno nam je, ne znamo sto jos mozemo ocekivati, a ne usudjujemo se predaleko same. Staza uska, ne mozes prolaziti da se ne oceses o dracu, nit mozes vidjeti sto se u njoj krije, a para nam bose i gole noge. Umiremo od straha da to bockanje nije od kakvog pauka ili zmije. Da smo barem u dugim hlacama, a mi u bermudama, tko bi ocekivao da cemo se naci na takvom bespucu.

Srecom prikljuci se on ubrzo nama, kao da nista neugodnog nije bilo, te konacno dodjosmo do nasih.

Oprostismo se od Nine, a on odmah odskakuta u svoj raj.

Tek uvecer nakon tusiranja i vecere nas dvije se opustile i pocele smijati do suza i zakljucile da je dan bio lijep i neobican.

Interesantno, nitko nam o njemu nije znao nesto vise reci.

Sto ga je okrenulo takvom zivotu ostala je tajna.

Desetak godina kasnije sasvim slucajno sam doznala da je umro.



I da ne bi Rankovog Radosava, ostao bi taj dogadjaj duboko potisnut, mozda i zaboravljen.

Bilo bi steta, zbog Nine.