BRUJA: U GOSTIMA

Ova prica je posvecena "Sopenu" velikom kompozitoru sto je batalio note, otisao u kosarkase i drustvu iz skole MirkO Visnjic.





* * *

proljeće 1963g



Nas dvojica smo bili dobri drugari, u istu školu išli. On u "d" razred, ja u "c". Njegov stari i moj stari bili su isto vršnjaci, sjajni drugari, a zajedno su radili, pa smo se često posjećivali. Imao je čika Mićo i fotoaparat, volio je taj hobi, pa nas je uvijek slikao.



I tako, prilikom jedne posjete, njegov stari i moj su započeli priču o hrvanju. Čika Mićo starješina u vojnoj policiji, stručno je objašnjavao, vrste hrvačkih zahvata i kako ne bi eksperimentisao sa mojim starim, uzeli su mene i Ratka, da im služimo kao modeli za pokazivanje, hrvačkih zahvata. Ratkova mati Danica i moja u kuhinji pričaju o pijaci, gdje šta ima po sniženju, a mi u pretsoblju pravimo rusvaj, lomimo. Padaju šapke, šinjeli, sa vješalica, lete cipele, po pretsoblju. Ja i Ratko se hrvemo, ma ne da se hrvemo, nego se davimo, a čika Mićo i moj stari trčkaraju oko nas, saginju se do poda, kao sudije i navijaju:



-To, to,- sad ga,- drž ga,- jos malo,- nedaj seee!- e jebigaaaa!!!



Oni nemaju priliku da se klade na konjske trke, jer toga u Banjaluci tada nije bilo, pa su eto, mene i Ratka uzeli za svoje pulene, da nadomjeste svoje mladalačke strasti.



-Ne može ovako,- prekinu nas čika Mićo, svojim dubokim glasom,-ovaj zahvat je nepravilan,- te nas namjesti ponovo u "pravilan" položaj.



-Ne može ovako,- sad uleti moj stari,-i ovaj zahvat je nepravilan,- te nas sad on namjesti u "pravilan" položaj. Svaki navija za svog pitbula.



Odjednom, Ratko otskoči:



-Neću!-njemu nešto pucketa u vratu!



-Op stoj!!!- povika čika Mićo.



Stari moj i čika Mićo mi se uviru u lice, pitajuci me:



-Jel ti nešto?



-Ništa,- odgovorih.



-Ma ništa, to samo preskaču zupcanici- reče jedan od njih i mi ponovo u klinč, nastavismo.



Bogami, žestoka borba, na klizavom parketu. Leti perje, svuda okolo, a nas dvojica se zajapurili, ko dva mala hrčka.



-Ma jeste'l vas dvojica uopšte normalni?!- izdera se teta Danica, sa vrata kuhinje, na čika Miću i mog starog, na šta joj se pridruži i moja mati,-odmah da ste prestali sa tim, ko je to vidio?!.



Rečeno učinjeno. Sad naši starci sjede za stolom, stručno analiziraju borbu i hvale hrvače. Čika Mićo hvali mene, a moj stari hvali Ratka. Ja i Ratko raščupani, oznojeni, samo se gledamo i smijemo. Natoči čika Mićo po jednu ljutu



-Ajd, da nazdravimo,-u zdravlje naše!



-Ah, baš nam paše!- nadoveza se moj stari.



Eto to je bila preteća UFC u Banjaluci, još davne 1963 godine, samo što su pravila malo izmjenili.



Evo i bonus:



http://www.youtube.com/watch?v=j79wjIB46A0