BOCO: VUK

„Znaš Đurđa“-reče Slava, kao kroz plač, obračajući se radnoj kolegici, a sad glumici-amateru u dramskoj sekciji. Penjala se na pozornicu, škripavim stepenicama, nastavi:

„Hoće tvoj čovjek da me ostavi.“

Muk.

Trajalo je to samo dva treptaja oka. Nastade neka teška i nelagodna tišina. Glumci i malobrojni prisutni u sali, restoranu društvene ishrane, koji je služio i kao sala za priredbe i zborove radnih ljudi ,zanijemili su.

A.potom...Prasak.

Prasak smijeha.

Dvije lijepe djevojke, na praznoj sceni, smijale su se na sav glas,od srca i mladelački iskreno. Zarazni smijeh obuze i ostale, mada nisu znali šta je razlog toj iznenadnoj provali emocija.

Samo je jedan čovjek u sali, krajnjim naporom nastojao biti ozbiljan.

Bio je to režiser predstave, Bogdan-mladi bolničar, što je u tvornicu došao krajem ljeta,odmah poslije radne akcije.

Dan Republike se približavao a predstava, koju su pripremali za tu priliku nije odmicala od početka.

„Triput ura za Bogdana“ prodera se neko iza teške plišane zavjese.

„Ura, ura, ura“,-prolomi se salom.

Samo su dvije „glumice“čučale zagrljene na bini naslonivši čela jedna na drugu, pogleda uperenih u pod. Tresle su se od smijeha i tri puta digoše stisnutu šaku u znak podrške uskliku i drugovima što su ih ovim činom nastojali izvući iz situacije, koja je, sudeći po Bogdanovom strogom pogledu, prijetila da ne bude ni malo smiješna.

„Pauza“, tiho će Bogdan i ustade sa stolice.

Samo je on znao u stvari o čemu se radi. Drugovao je s tim radnicama, zajedno su provodili pauze na poslu i zahvaljujući njemu prihvatile su da dođu u dramsku sekciju tvornice.

Vrijedne radnice. Dobre drugarice. U tvornicu je Đurđa došla godinu dana prije Slave. Učile su zanat za heriktera, mašinsku obradu gornjih djelova obuće. Bili su to prvi industrijski radnici nakon drugog svjetskog rata, koji obučavani samo za dio operacije u izradi cipela. Do tada su učenici , morali poznavati sve faze izrade obuće i raditi sve. Ovaj vid rada bio je prihvatljiv za žensku radnu snagu, pa je tvornica, u posljednjih nekoliko godina, gotovo u potpunosti podmladila kadar i mnogo brže povećavala proizvodnju.

Sa boljim danima za sve radnike, povećavala se i želja da se za tu mladost organizuju kulturni sadržaji , kako bi „radni kolektiv“ pozitivno uticao na njih.

Nervozni Bogdanov hod i stisnute obrve, postajali su primjetniji svima. Smijeh se lagano stišavao, da bi nakon nekoliko trenutaka žamora i sašaptavanja, potpuno nestao.

„Idemo na scenu. Prvo zastava, zatim lagano pojačavajte koračnicu i...“  Zastade u pola riječi.

“Samo mi je još ovo trebalo“ pomisli Bogdan i uputi, sa nevjericom, pogleda ka mladiću koji je ušao u salu, vidno zabrinut.

Lijep,tamnoput i visok mladić, crne bujne kose složene u „tarzanku“-frizuru ,koja je u to vrijeme bila jako popularna kod omladine, uđe u salu.

„Zdjavo djugovi“, reče i zadrža pogled na pozornici, gdje se vijorila državna zastava, a ispred nje omladina uzdignutih šaka.

„Bogdane dođi povjedio se jedan jadnik“.

Na pozornici se začuše ubrzani koraci i prigušen smijeh iza kulisa.

Bogdan prekorno pogleda prema pozornici, pa u veliki časnovnik na zidu.

„Nećemo danas uspjeti ništa napraviti. Nastavićemo sutra“-reče i okrenu se mladiću

“Dođi Vuče“, položi ruku na njegovo rame i obojica nestadoše u dugom hodniku, što vodi do tvorničke hale.

Ponovo nasta žamor, a dvije kolegice sjedoše na rub pozornice. Lagano spustiše noge i smirujući smijeh brisale su, suzama ovlažene oči. U jednom času, Božana, laktom gurnu Slavu i obje pogledaše prema kuhinji, gdje je,  naslonjena na štok, u bijelom mantilu, prekrštenih ruku na grudima stajala žena kamenog pogleda.

Obuze ih nelagoda, pocrveniše, spustiše poglede, lagano ustaše i uputiše se prema izlazu. Bila su to, sada, samo dva plava radna mantila. Nestankom osmijeha sa lica djevojaka, nesta i ljepota. Mladost ne posjeduje mimiku za sva raspoloženja, što se vremenom nakupe.

„Ljubiša dušo. Reci Vuku da dođe na večeru“, reče žena u bijelom i sjede za prvi sto do kuhinje. Posmatrala je tu mladost, kako uz žamor napušta prostoriju, a misli odlutaše.

Vuk, njen sin, rodio se prije drugog svjetskog rata , u kući poslodavca, vlasnika tvornice, gdje je ona kuhala za njegovu porodicu i nekolicinu radnika.

Bila je to više manufakturna radionica sa desetak zaposlenih, što su živjeli i radili, dosta ugodno, jer je poslodavac bio njihov kolega, koji je igrom slučaja, dobio neki novac i u svojoj kući napravio radionicu za izradu cipela.

Vuk je došao na svijet u proljeće. Prekrasan dječak. Od rođenja je bio ljubimac svih ukućana i radnika. Kad je progovorio svi su bili srećni.

„Zdjavo, zdjavo“, govorio je po stotinu puta na dan, jer je to svima bilo simpatično. Kasnije je sa osmjehom ulazio u radionicu i s vrata uzvikivao: „zdjavo jadnici“ i svi su se glasno smijali.

„E, pravi smo mi jadnici“, govorili su i iz džepova vadili sitniš da ga daruju.

Nešto kasnije, kad je došlo vrijeme da Vuk krene u školu, sa žaljenjem su primili vijest da je tepanje ozbiljna govorna mana i da je rezultat liječenja neizvjestan.

Vrijeme je prolazilo. Odlične ocjene u školi i stalna borba sa vršnjacima da ga prihvate, postali su svakodnevnica. Povlačio se u sebe i učenje je bilo najljepši dio dana. Problem je nastajao kad bi u školi trebao pokazati svoje znanje. Djeca, njegovi drugovi, često su znali biti okrutni prema njemu ismijavajući i imitirajući ga.

Najviše vremena je provodio u radionici. Pomagao je radnicima i tako, dosta rano,ovladao obućarskim zanatom i prije što je stasao da se upiše u školu i postane obućar.

U međuvremenu je izbio rat. Svima je gola borba za opstanak postala mnogo važnija od zadirkivanja, tako da je Vuk, u tom periodu bio pošteđen tih neprijatnosti.

Nakon rata, nacionalizacija i ponovno pokretanje rada tvornice,sada u vlasništvu države, dali su Vuku mogućnost da se, kao vrstan obućar, istakne. Nije bilo dovoljno kvalifikovanih radnika. Posebno onih koji su svojom mladošću i energijom mogli pratiti ubrzan razvoj i usvajanje novog načina rada. Vuku to nije bio nikakav problem. Radio je danonoćno i bio uzor mnogima.

Nije trajalo dugo.

Problemi su nastali kad su rukovodioci tvornice, ljudi čija je kvalifikacija bila upitna, ali ne i lojalnost partiji, počeli nagovarati Vuka da se učlani u komunističku partiju i nastavi školovanje.

Ništa mu, od toga nije, odgovaralo.

Nije simpatisao novi sistem, jer mu je poremetio njegov ustaljeni način života. Od mirne radionice i njegovih starijih prijatelja, nije osatalo gotovo ništa.

Učlanjenje u partiju bi značilo ići na sastanke, koji su u to vrijeme bili česti i beskonačni, a kao osnovno sredstvo upotrebljavao se „jezik“, govor. Opet to prokleto „r“. Pri samoj pomisli na to slovo, što u njegovim ustima pretvoreno u glas, nikako ne može zvučati kako treba, osjećao je bol. Ne zbog svoje mane, nego zbog reakcije ljudi, nedoraslih da prihvate prijatelja, radnog kolegu i čovjeka koji posjeduje mnogo više kvaliteta nego što je loša bila ta govorna mana.

Kako bi izgledali njegovi govori?

U ušima mu odmah zazvoni ono školsko ismijavanje, što će ga pratiti do kraja života.

„Eto. Opet škola! Ma ne.“

Po cijenu da nikad ne napreduje, neće opet u školu.

„Zdjavo majko“ , reče Vuk tiho, blago pogleda ženu u bijelom mantilu i pomilova je po glavi.

„Zdravo sine! Jesi li gladan?“

„Nisam, ali mogu nešto pojesti. Ima još mnogo do kraja rada, a kasnije neću moći.“

Majka ode i nakon nekoliko trenutaka stavi pred sina toplu večeru.

„Pokvario si odnose sa Slavom i Đurđom?“

„Pokvajile su one samnom“- reče zamišljeno, ali gordo.

„Tu pjiču ti već znaš napamet. Pjvo joj se dopadnem, pa se o meni jaspituje. Kao, ja joj se sviđam, a kad se nađemo... gotovo. Đujđa je jekla Slavi da smo se nas dvoje zabavljali i da joj je žao što nikako nemože da pjihvati moju govojnu manu. Tako je bilo i sa Slavom. Znala je da smo se Đujđa i ja zabavljali jedno vjeme, ali mi je ipak pjišla i dugo smo jazgovajali. Jekao sam joj da mi se Đujđa dopada, ali da tu ima dosta pjoblema.“

„Đurđa, ostavio me tvoj čovjek!“- kao bubnjevi u noći, ponovo je odjekivalo u majčinoj glavi. I taj smijeh?!

Žena borac. Spremna da se uhvati u koštac sa svim nedaćama ovog svijeta, jer je život ni jednog časa nije štedio, nije pokazivala emocije. Stavi  lagano ruku na sinovo rame i potapša ga.

Samo su njih dvoje znali razgovorati na taj način.

. . .

„Mile moje kolege“- počeo je svoj govor Vuk.

„Evo, nakon toliko godina, zajedno svama..., ja odlazim.

Bilo je teških i lijepih momenata. Sve vas, dočekao sam u ovom kolektivu i evo danas odlazim....“

Trajao je Vukov govor gotovo pola sata. Najstariji radnisi u tvornici nisu se mogli sjetiti da je Vuk ikada držao govor. Posebno ne ovako dug. Svi su ga gledali zadivljeno. Čovjek, koji je čitav radni vijek proveo u svom tihom svijetu, sada, na odlasku, drži najljepši govor.

Harizmu, koju je bez sumnje imao, ovog puta je nešto naglašavalo. Svi su to osjetili, ali niko nije znao šta je to.

Samo je Milica, njegova supruga, s kojom je u braku decenijama, znala o čemu se radi i sa osmijehom na licu je posmatrala prisutne.

Svi oni su u sebi nosili ponešto od Vuka, a da toga nisu bili svjesni.

Završavajući oproštajni govor, Vuk ne propusti da se svima zahvali, najviše supruzi, koja mu je bila podrška u teškim periodima života.

Ispraćeni burnim aplauzom, dvoje predivnih ljudi napustili su salu.

Napolju je padala kiša.

Lišće, slijepljeno uz asfalt, kao da su latice žutih ruža na tepihu, činili su scenu još svečanijom.

„Niko nije pjimjetio da u mom govoju nema ni jednog slova „j“- reče Vuk pobjedonosno.

„Misliš „r“ , reče Milica i oboje, na glas se smijući, odoše niz ulicu.