Tuesday, May 4, 2010

BOCO: VUK

„Znaš Đurđa“-reče Slava, kao kroz plač, obračajući se radnoj kolegici, a sad glumici-amateru u dramskoj sekciji. Penjala se na pozornicu, škripavim stepenicama, nastavi:

„Hoće tvoj čovjek da me ostavi.“

Muk.

Trajalo je to samo dva treptaja oka. Nastade neka teška i nelagodna tišina. Glumci i malobrojni prisutni u sali, restoranu društvene ishrane, koji je služio i kao sala za priredbe i zborove radnih ljudi ,zanijemili su.

A.potom...Prasak.

Prasak smijeha.

Dvije lijepe djevojke, na praznoj sceni, smijale su se na sav glas,od srca i mladelački iskreno. Zarazni smijeh obuze i ostale, mada nisu znali šta je razlog toj iznenadnoj provali emocija.

Samo je jedan čovjek u sali, krajnjim naporom nastojao biti ozbiljan.

Bio je to režiser predstave, Bogdan-mladi bolničar, što je u tvornicu došao krajem ljeta,odmah poslije radne akcije.

Dan Republike se približavao a predstava, koju su pripremali za tu priliku nije odmicala od početka.

„Triput ura za Bogdana“ prodera se neko iza teške plišane zavjese.

„Ura, ura, ura“,-prolomi se salom.

Samo su dvije „glumice“čučale zagrljene na bini naslonivši čela jedna na drugu, pogleda uperenih u pod. Tresle su se od smijeha i tri puta digoše stisnutu šaku u znak podrške uskliku i drugovima što su ih ovim činom nastojali izvući iz situacije, koja je, sudeći po Bogdanovom strogom pogledu, prijetila da ne bude ni malo smiješna.

„Pauza“, tiho će Bogdan i ustade sa stolice.

Samo je on znao u stvari o čemu se radi. Drugovao je s tim radnicama, zajedno su provodili pauze na poslu i zahvaljujući njemu prihvatile su da dođu u dramsku sekciju tvornice.

Vrijedne radnice. Dobre drugarice. U tvornicu je Đurđa došla godinu dana prije Slave. Učile su zanat za heriktera, mašinsku obradu gornjih djelova obuće. Bili su to prvi industrijski radnici nakon drugog svjetskog rata, koji obučavani samo za dio operacije u izradi cipela. Do tada su učenici , morali poznavati sve faze izrade obuće i raditi sve. Ovaj vid rada bio je prihvatljiv za žensku radnu snagu, pa je tvornica, u posljednjih nekoliko godina, gotovo u potpunosti podmladila kadar i mnogo brže povećavala proizvodnju.

Sa boljim danima za sve radnike, povećavala se i želja da se za tu mladost organizuju kulturni sadržaji , kako bi „radni kolektiv“ pozitivno uticao na njih.

Nervozni Bogdanov hod i stisnute obrve, postajali su primjetniji svima. Smijeh se lagano stišavao, da bi nakon nekoliko trenutaka žamora i sašaptavanja, potpuno nestao.

„Idemo na scenu. Prvo zastava, zatim lagano pojačavajte koračnicu i...“  Zastade u pola riječi.

“Samo mi je još ovo trebalo“ pomisli Bogdan i uputi, sa nevjericom, pogleda ka mladiću koji je ušao u salu, vidno zabrinut.

Lijep,tamnoput i visok mladić, crne bujne kose složene u „tarzanku“-frizuru ,koja je u to vrijeme bila jako popularna kod omladine, uđe u salu.

„Zdjavo djugovi“, reče i zadrža pogled na pozornici, gdje se vijorila državna zastava, a ispred nje omladina uzdignutih šaka.

„Bogdane dođi povjedio se jedan jadnik“.

Na pozornici se začuše ubrzani koraci i prigušen smijeh iza kulisa.

Bogdan prekorno pogleda prema pozornici, pa u veliki časnovnik na zidu.

„Nećemo danas uspjeti ništa napraviti. Nastavićemo sutra“-reče i okrenu se mladiću

“Dođi Vuče“, položi ruku na njegovo rame i obojica nestadoše u dugom hodniku, što vodi do tvorničke hale.

Ponovo nasta žamor, a dvije kolegice sjedoše na rub pozornice. Lagano spustiše noge i smirujući smijeh brisale su, suzama ovlažene oči. U jednom času, Božana, laktom gurnu Slavu i obje pogledaše prema kuhinji, gdje je,  naslonjena na štok, u bijelom mantilu, prekrštenih ruku na grudima stajala žena kamenog pogleda.

Obuze ih nelagoda, pocrveniše, spustiše poglede, lagano ustaše i uputiše se prema izlazu. Bila su to, sada, samo dva plava radna mantila. Nestankom osmijeha sa lica djevojaka, nesta i ljepota. Mladost ne posjeduje mimiku za sva raspoloženja, što se vremenom nakupe.

„Ljubiša dušo. Reci Vuku da dođe na večeru“, reče žena u bijelom i sjede za prvi sto do kuhinje. Posmatrala je tu mladost, kako uz žamor napušta prostoriju, a misli odlutaše.

Vuk, njen sin, rodio se prije drugog svjetskog rata , u kući poslodavca, vlasnika tvornice, gdje je ona kuhala za njegovu porodicu i nekolicinu radnika.

Bila je to više manufakturna radionica sa desetak zaposlenih, što su živjeli i radili, dosta ugodno, jer je poslodavac bio njihov kolega, koji je igrom slučaja, dobio neki novac i u svojoj kući napravio radionicu za izradu cipela.

Vuk je došao na svijet u proljeće. Prekrasan dječak. Od rođenja je bio ljubimac svih ukućana i radnika. Kad je progovorio svi su bili srećni.

„Zdjavo, zdjavo“, govorio je po stotinu puta na dan, jer je to svima bilo simpatično. Kasnije je sa osmjehom ulazio u radionicu i s vrata uzvikivao: „zdjavo jadnici“ i svi su se glasno smijali.

„E, pravi smo mi jadnici“, govorili su i iz džepova vadili sitniš da ga daruju.

Nešto kasnije, kad je došlo vrijeme da Vuk krene u školu, sa žaljenjem su primili vijest da je tepanje ozbiljna govorna mana i da je rezultat liječenja neizvjestan.

Vrijeme je prolazilo. Odlične ocjene u školi i stalna borba sa vršnjacima da ga prihvate, postali su svakodnevnica. Povlačio se u sebe i učenje je bilo najljepši dio dana. Problem je nastajao kad bi u školi trebao pokazati svoje znanje. Djeca, njegovi drugovi, često su znali biti okrutni prema njemu ismijavajući i imitirajući ga.

Najviše vremena je provodio u radionici. Pomagao je radnicima i tako, dosta rano,ovladao obućarskim zanatom i prije što je stasao da se upiše u školu i postane obućar.

U međuvremenu je izbio rat. Svima je gola borba za opstanak postala mnogo važnija od zadirkivanja, tako da je Vuk, u tom periodu bio pošteđen tih neprijatnosti.

Nakon rata, nacionalizacija i ponovno pokretanje rada tvornice,sada u vlasništvu države, dali su Vuku mogućnost da se, kao vrstan obućar, istakne. Nije bilo dovoljno kvalifikovanih radnika. Posebno onih koji su svojom mladošću i energijom mogli pratiti ubrzan razvoj i usvajanje novog načina rada. Vuku to nije bio nikakav problem. Radio je danonoćno i bio uzor mnogima.

Nije trajalo dugo.

Problemi su nastali kad su rukovodioci tvornice, ljudi čija je kvalifikacija bila upitna, ali ne i lojalnost partiji, počeli nagovarati Vuka da se učlani u komunističku partiju i nastavi školovanje.

Ništa mu, od toga nije, odgovaralo.

Nije simpatisao novi sistem, jer mu je poremetio njegov ustaljeni način života. Od mirne radionice i njegovih starijih prijatelja, nije osatalo gotovo ništa.

Učlanjenje u partiju bi značilo ići na sastanke, koji su u to vrijeme bili česti i beskonačni, a kao osnovno sredstvo upotrebljavao se „jezik“, govor. Opet to prokleto „r“. Pri samoj pomisli na to slovo, što u njegovim ustima pretvoreno u glas, nikako ne može zvučati kako treba, osjećao je bol. Ne zbog svoje mane, nego zbog reakcije ljudi, nedoraslih da prihvate prijatelja, radnog kolegu i čovjeka koji posjeduje mnogo više kvaliteta nego što je loša bila ta govorna mana.

Kako bi izgledali njegovi govori?

U ušima mu odmah zazvoni ono školsko ismijavanje, što će ga pratiti do kraja života.

„Eto. Opet škola! Ma ne.“

Po cijenu da nikad ne napreduje, neće opet u školu.

„Zdjavo majko“ , reče Vuk tiho, blago pogleda ženu u bijelom mantilu i pomilova je po glavi.

„Zdravo sine! Jesi li gladan?“

„Nisam, ali mogu nešto pojesti. Ima još mnogo do kraja rada, a kasnije neću moći.“

Majka ode i nakon nekoliko trenutaka stavi pred sina toplu večeru.

„Pokvario si odnose sa Slavom i Đurđom?“

„Pokvajile su one samnom“- reče zamišljeno, ali gordo.

„Tu pjiču ti već znaš napamet. Pjvo joj se dopadnem, pa se o meni jaspituje. Kao, ja joj se sviđam, a kad se nađemo... gotovo. Đujđa je jekla Slavi da smo se nas dvoje zabavljali i da joj je žao što nikako nemože da pjihvati moju govojnu manu. Tako je bilo i sa Slavom. Znala je da smo se Đujđa i ja zabavljali jedno vjeme, ali mi je ipak pjišla i dugo smo jazgovajali. Jekao sam joj da mi se Đujđa dopada, ali da tu ima dosta pjoblema.“

„Đurđa, ostavio me tvoj čovjek!“- kao bubnjevi u noći, ponovo je odjekivalo u majčinoj glavi. I taj smijeh?!

Žena borac. Spremna da se uhvati u koštac sa svim nedaćama ovog svijeta, jer je život ni jednog časa nije štedio, nije pokazivala emocije. Stavi  lagano ruku na sinovo rame i potapša ga.

Samo su njih dvoje znali razgovorati na taj način.

. . .

„Mile moje kolege“- počeo je svoj govor Vuk.

„Evo, nakon toliko godina, zajedno svama..., ja odlazim.

Bilo je teških i lijepih momenata. Sve vas, dočekao sam u ovom kolektivu i evo danas odlazim....“

Trajao je Vukov govor gotovo pola sata. Najstariji radnisi u tvornici nisu se mogli sjetiti da je Vuk ikada držao govor. Posebno ne ovako dug. Svi su ga gledali zadivljeno. Čovjek, koji je čitav radni vijek proveo u svom tihom svijetu, sada, na odlasku, drži najljepši govor.

Harizmu, koju je bez sumnje imao, ovog puta je nešto naglašavalo. Svi su to osjetili, ali niko nije znao šta je to.

Samo je Milica, njegova supruga, s kojom je u braku decenijama, znala o čemu se radi i sa osmijehom na licu je posmatrala prisutne.

Svi oni su u sebi nosili ponešto od Vuka, a da toga nisu bili svjesni.

Završavajući oproštajni govor, Vuk ne propusti da se svima zahvali, najviše supruzi, koja mu je bila podrška u teškim periodima života.

Ispraćeni burnim aplauzom, dvoje predivnih ljudi napustili su salu.

Napolju je padala kiša.

Lišće, slijepljeno uz asfalt, kao da su latice žutih ruža na tepihu, činili su scenu još svečanijom.

„Niko nije pjimjetio da u mom govoju nema ni jednog slova „j“- reče Vuk pobjedonosno.

„Misliš „r“ , reče Milica i oboje, na glas se smijući, odoše niz ulicu.

16 comments:

  1. Sve bolja od bolje priče. Priča je za svaku pohvalu. Ovo mi je do sada najbolja Bocina priča.

    ReplyDelete
  2. Znam predugačko je. Neću više. Evo, kratko.

    Mom (s)lijepom prijatelju:

    PRATNJA
    Noći,
    izabrala si
    tamu za prebivalište.
    Hvala,
    što si stala
    na moju stranu.

    27. 04. 2010. BOCO

    Konobar ! Piće za društvo i da platim.

    ReplyDelete
  3. Boco, izgleda da price nisu dovoljne. Kao u svakoj konobi, da bi te sa paznjom slusali, treba ponekada i pice zovnuti.

    ReplyDelete
  4. Boco and Predraze,

    Mogu li ja dobaciti komentar?

    ReplyDelete
  5. Moze, Vjeko, moze. Ali prvo pice pa onda komentar.

    ReplyDelete
  6. Moze,ide dupla Williams birne (vilijamovka) za sve. Prvo sipaj Jeleni, za sestre Williams.

    ReplyDelete
  7. Ah, da komentar.

    Kako Ti Predraze mislis da se ja dohvatim tastature nakon Bocinih prica. Ma cim zavrsim ovaj komentar odspajam tastaturu od kompjutera da se ne bih slucajno zaletio pa nesto probao napisati. NBA liga i amater. Ne ide to.

    Poslije komplimenata ide …zna se…

    Boco, ovaj tvoj Vuk je pravi foler. Trebe fata na mucanje, al’ kad je u pitanju ‘kraj rada’ tu ne muca.

    ReplyDelete
  8. Prvi komentar je bio sa greskom!
    Vjeko, ako si htjeo da das Boci kompliment, u redu je ja Ti se pridruzujem.
    Medjutim ako si htjeo da kazes da poslije Bocinih prica, mi koji ne pisemo ko pisci jer nismo pisci i ne zelimo biti pisci, ne treba da pisemo, onda si profulo. To je kao da poslije Hemingway-a i Mark Twain-a vise niko nebi trebao da prica dozivljaje…Svasta!
    Na kraju svi koji tako misle i daju komentar u stilu “Lijepo pise, divno pise” doprinose da se sve manje ljudi javlja na blog. Ne zaboravi Canak je otvorio konobu i ovdje se prica, diskutuje, a ti jos ni jednu nisi ispricao ni diskusiju zapoceo nego samo ko pjanac iz coska nazdravljas

    ReplyDelete
  9. Moram reci da sam jutros bio u dilemi. Dobio sam dva komentara, oba upucena Vjeki, od kojih je jedan bio podsticajan i pozitivan ali nepotpisan, pa posto smo se dogovorili da komentare upucene direktno na necije ime a nepotpisane necemo objavljivati, ja ga izbrisah. Ako je neko greskom zaboravio da se potpise neka komentar posalje ponovo.
    Sa vecinom Rankovog komentara se u sustini slazem, osim pomalo tonom i zadnjom recenicom, koja je mogla biti blaza. Taj ton tumacim i bliskim odnosima drugara iz Australije. Tacno je da Boco lijepo pise, ali to ne znaci da nas to treba obeshrabriti. Dapace. Svi mi imamo svoje mjesto u konobi a to sto Vjeko do sada nije napisao neku pricu ne znaci da nece ubuduce. Ponekad svi mi dodjemo u neku fazu kada je tastatura teska, ali svako dodje do svoje inspiracije. Pa onda kad "otcepi"...

    ReplyDelete
  10. Obicno kazem vjeki POLAKO. Ovaj put necu.

    “Prvi komentar je bio sa greskom!”

    Ne razumijem; ne smatram bitnim; pa ni ne postavljam pitanje sta je pisac htjeo da kaze; uglavnom ne komentarisem ono sto ne razumijem.

    “Vjeko, ako si htjeo da das Boci kompliment, u redu je ja Ti se pridruzujem.”

    Drago mi je Ranko da si shvatio sta sam htjeo reci i da mi se pridruzujes.

    “Medjutim ako si htjeo da kazes….”

    Ovo ‘medjutim’ i sve poslije toga je Tvoje pa sto se mene tice, neka tako i ostane.

    ReplyDelete
  11. Aman ljudi, polako s cugom. Ovdje se družimno, a ne svađamo. Pišem kako osjećam, a ne kako znam. Šaljem priče da se razonodimo, a ne da brinemo. Volim se družiti i čuti, kako lijepe, tako i neke druge note. Ja nastavljam pisati i slati, a ti uredniče doziraj po vlastitom nahođenju. Voli Vas Boco i da znate da je moja žena postala ljubomorna na ribarski pribor. Kaže da mi je plovak previše seksi i da ih u zadnje vrijeme previše kupujem. Različito strukirani, sa tankim vratom, naglašenih oblina i ako mi neko kaže da su muškog roda, onda je on "čovjekseksualac" , a ne ja. Ja sam samo pecaroš.

    ReplyDelete
  12. Ne bih da ulazim u komentar oko Bocine price, al bih dao svoje vidjenje pisanja komentara.
    Mislim da komentar autoru treba da bude jasan i kratak, a ovu rubriku treba ispravno i koristiti.
    Primjecujem da se komentari nekad i od nekih koriste iz "inata", sto nije dobro.
    Posebno bih htjeo da ukazem na prepucavanja kojima ovdje nije mjesto i Canak bi kao dobar domacin tu trebao da dodje do izrazaja.

    ReplyDelete
  13. Dajte decki ( Canak i Bruja ), ne ponasajte se kao curice. Nisam za saketanje i prostacenje ( mislim na ono sirovo i bez sarma ), ali kakva bi to kavana bila bez malo naguravanja. Doduse one sa oleisanim podom ( iz mog djetinjstva ) su bile pravo mjesto za to, ali i ovima usminkanima treba malo raznovrsnosti da bi smo ih cesce posjecivali.
    Ljubica

    ReplyDelete
  14. Dobaj dan jaja!
    Imaj koga u ovoj bijtiji. Ja sam pjan ko gujca, pa sam navjatio jej sam cuo da se posvadjali neki, pa ko biva ja bi da pomognem, samo nek Cunak kaje koga treba sorati ja sam tu, bezbeli so ne mogu stajati i sto mi se sve juja, al kad se napijem ja sam najopasniji, samo se smijem ko jud na bjasno i onda odem pa popijem jos jednu pa sam onda jos malo pijaniji.
    Neki kaju Vjeko zakuo, a ja ne vojim, kad se judi svadjaju, ja vojim kad Bojac pobjedi, pa onda imamo svi jazloga da popijemo i da budemo pjava banjalucka jaja.
    Jedva sam doso do ove bijtije sto je zovu glog, kad sam iso. Cesta se digla pa me udajla po nosu, a onda se ja vjatim, a ona me doceka po ledjima. Ja jaja neznam kakve su ove danasnje ceste i one bi da se mlate, a ja se znam samo sojati.
    Ja znam Keca jej je Kec pjava jaja do jaja, a Vjeku znam iz slike so visi na zidu ove bijtije, a Cunka ne znam nikako, al sam cuo da je velki jibaj. samo prica o jibama i plovcima, a nikako da ovu bijtiju malo sjedi evo sad dojazi svjetsko pjvenstvo i bice guzve, a ni tejevizoja nema na zidu.
    Sa koga bjiga sa Boco pise, jepo vam je cojek jeko da pise ko Vuk Kajadjic onako kako osjeca i da nece da budne u kosajkas, a so cojek pise to je dobjo za sve nas jej imamo jazlog da nazdjavimo.
    Ja u stvaji nisam doso da sojam nikog nego da popijem jednu ako mi Vjeko i Kec najuce, e zato sam doso jej tamo dje ima bijtija ima i pica. sad odo malo da se otjeznim pa kad se otjeznim onda cu da se i potpisem jej sad ne znam ni kako se zovem

    ReplyDelete
  15. Zadrzite ovoga. Dobar je... Najbolji...

    ReplyDelete