MARIO: NAS JAN

Vidio sam ga nekoliko puta, a nažalost razgovarali smo samo jednom, vrlo kratko... Vremenom sam upoznavao djelo Jana Berana, pisca, snimatelja, režisera... stvarao je s karakterističnom zanatskom perfekcijom, s ljubavlju prema čovjeku i zemlji, svom rodnom kraju i bh kulturnoj baštini.

Napustivši Češku, njegovi roditelji su odabrali baš naše prostore da započnu novi život. Tako se dogodilo da se Jan rodi u Banjaluci gdje je i odrastao. Kasnije je čitav životni vijek fasciniran svojom domovinom, Bosnom i Hercegovinom:

''...Magleni dah jutra otapa cjelac nevida. Na osojnoj strani svjetlucaju mala sazviježđa rose. Vretena jablanova već predu sunčane niti. Začinje neborez dana.

Dišem lako, slobodno i blago.

Ne rekoh li Bosna?

Znam samo da stabljika te riječi svakim dahom u meni sve dublje korijeni.

...

U potopu kamenja, licem prema riječi, sa mrežom od pjene, ispod precvjetale drače, sa slapom što padajući raste, u mirisu vode, hodom kroz igru svjetlosti i sjenke, uz polusvjesno stanje nastavljanja snova... Javim se šapatom opčinjenim. Izustim: Hercegovina. Kao da milujem jabuku stidno obnaženog ženskog koljena. ''



Njegov filmski rukopis se nastavlja tamo gdje je stao kao pisac, njegova kamera priča o zagubljenim gradinama, osvijetljava zapise davnih klesara, otkriva netaknutu prirodu... Poetskim okom Jan otpetljava misterije naše prošlosti.

Slikama svojim je dohranjivao i moju nekadašnju ljubav za 'obaščašćima i basanjima', ka dolinama i planinama...



Mario

P.S. Ovo je prilika da vam prepišem lijepi Janov tekst 'Vrbaški grad'.



********



VRBAŠKI GRAD

Jan Beran



Nije poznato gdje se tačno nalazio, pa ga uvijek u sebi potražim. Tako ga i nađem, kao odjek djetinjstva.



Znam da naziv tog mog, dragošću izmišljenog Vrbaškog grada, ne potiče od vrbaka (to je vjerovatno odraz latinske riječi »urbis« — »urbate«, a u smislu rimskog naselja pri ušću Vrbasa u Savu), ali ja uporno održavam njegovo krivo tumačenje. Jer, sva mi je mladost obilježena vrbom. Od najranijeg proljetnog pupanja, svilastih »maca«, prve svirale i tuhuka »trube« od vrbove kore (čak i nakvašenog školskog pruta, da bolje po ispruženom đačkom dlanu profesorski pali), preko idilično meke sjenke na »prerimovanoj« pjesmi gimnazijske ljubavi ispisanoj u računskoj teci »četvrtog be«, lagodno tople vode Vrbanje ... hladnog i tajnovitog Vrbasa u čijem smo priobalnom korijenju lovili košljivu ribu golim rukama... sve do tužnih vrba na groblju onih koji se zauvijek naseliše u našu budućnost.

U bajnoj Banjoj Luci, Vrbaški grad je za mene bio i ostao njena najnježnija boja, upaljena zelenim plamičcima iznad voda mog dječaštva.

Široka rijeka, Suturlija, Crkvena, kao i zatrpani potok Postranac — koji mi je bose noge prvi pokvasio — sve to u meni neprekidno šumi, žubori i teče... iz toga izvirem, i svaki moj kasniji tok imao je oko vrbaškog vira...

I dalje bih o vrbi. Toj nenapisanoj historiji slovenskih stopa na obalama presušenog antičkog korita. U sažganim, a zatim iznova obnovljenim utvrdama, vrbovo pruće bilo je prvi grudobran naših predaka. Zato ne u lipi (kako nas to po školama »između dva rata« uporno »panslovenski« učiše), već u vrbi nalazim pravo obličje njihovog doseljenog postojanja. Osjećam je kao drvo čvornatog kulta, koje čak i zabodeno poput zašiljenog koca u historijskoj međi  -uvijek prolista.

Okvirom, sada već samo zamišljenog i 'ustrijski previsokog rama prozora, stihijom nestale banjolučke Realke, sjećam se svakog svog učeničkog i neznanjem odlutalog »gleda« preko Govedarnice prema Kastelu...

Ništa mi o njemu tada nije bilo znano.

Tu svoju ljubopitljivu odsutnost plaćao sam redovno »drugim redom«, obično na časovima matematike. Sada nastojim da zbrojim sve što se oko te utvrde sabrati može.

Nije baš premnogo.

Arheološki preplitko za pretrajalu visinu njegovih bedema i kula. Da li zbog toga, ali uvijek se »lecnem« kad kažem »castelum«.

Preostale plećine njegovih zidina svjedoče o tome koliko je bio opasan opasnostima. Još od vremena kada se »gradinski«, na ovom mjestu iznad rijeke, prvi puta odbrambeno isprsio, preko rimskog »castruma«, a u vidu osiguranja strateškog puta između Salone i Sirmiuma (Sremske Mitrovice)... zaštitničkog boga Jupitera i njegovog vrlog »polunarednika« Lucija Sicinija Makrina koji — uprkos »toliko viših i boljih« — jedva našem vremenu spomenički dopade... već pomenutog »Batonskog rata« i pobjedničkog imperatora Oktavijana Augusta... njegovog, silom uspo¬stavljenog mira (Pax Romana)... sve do, mnogo kasnijih, virulentnih navala varvarskih naroda, koji su ove zidine iznad Vrbasa — bježeći jedni od drugih — podjednakom žestinom napadali... bespoštednosti riđih Gota i potihe postojanosti modrookih Slovena.



Na zamišljenom času pradavne historije nije se lako zaustaviti. Nakon tolikih »župansko-banskih« Prijezda, Borića, Kulina i Kotromanića, glagoljskih natpisa, Donjih kraja i Hrvatinića... Hervoja i njegovih konfesionalno udvojenih misala... pa trostruko neizvjesnih bosanskih kraljeva, sve do onog posljednjeg i turskog sultana Mehmeda osvajača ... prvih, pa i drugih — porijeklom naših ljudi, ali u svojstvu tuđih upravljača ... Ishaka, Baraka, Gazi-Husrevbega... do ovdje sahranjenog Ferhad-paše Sokolovića.

Stajem li kod njegovog turbeta, činim to zbog groba graditelja ovog šehera, svih kupolama zasvođenih kupatila, zanatlijskih dućana, ćesmatli (srećnih) česama... svega što se po njemu oplodilo, tako da je i jednog zarobljenog ćesarski-grofovskog sina (Wolfa Engelhardta von Auersperga) razmijenio za kaldrmu, hamame, bogomolju, a možda i za sahat-kulu. Uz njene otkucaje »ala turka« i sa molitvama, koje se dotada — takvim i tolikim kopljima munara — nisu toliko doticale neba, otpoče ovdje izgradnja novog grada.

Banjolučka sahat-kula.

Njeno zvono — bar latinskim natpisom što je na njemu — ne govori i suviše o »urednosti« narudžbe. Na njemu piše: »Salio me Bartol Padovan godine gospodnje MDI (1501).« Zna li se koji li je to naš dalmatinski grad vojnički pokleknuo, da bi ovo osvojeno zvono u tek osnovanoj i granično uspostavljenoj krajiškoj kasabi umjesto na »večernju misu« — pozivalo na »akšam«...

Iznad ulaza, trajno arhitektonski uzvišene Ferhadije, stoji uklesan »tarih« o njenom dovršenju, a u rimi klasične turske poezije. Te riječi, ne samo što svjedoče o trenutku vjerničke potrebe, one je pretrajavaju:

»Podiže ovu, uzvišenu džamiju, poradi Alaha —

gospodar dobrih djela i pomagač pripadnika

vjere — Ferhad.

Sa žednim mačem uklesa tvoje junačko ime

u mramor...«



Spuštam pogled sa munarske visine na neugledan sanduk Safikade.

»Voljeli su se. Ona — Safikaduna, lijepa i mlada djevojka, a on turski asker, vojnik od poziva.

Na njihovu žalost, njeni su se roditelji protivili toj ljubavnoj vezi — jer asker je danas tu, a sutra ko zna gdje; sve ovisi o carskom fermanu, govorili su.

I jednog dana stiže takav ferman. Roditelji Safikade odahnuše, jer stasiti mladić morade čak u Anadoliju.

Pri rastanku, skrivajući se u gustišu obale Vrbasa, jedno se drugom zakleše na vjernost do groba.

Ubrzo stiže vijest o pogibiji Safikadinog dilbera. Ona, sva van sebe jurnu pred top koji je oglašavao podne. Odjevena u najljepšu haljinu, koju joj je majka pripremila za vjenčanje, svoj život završi šapatom o vjernosti.«

Na njenom grobu palio sam i ja svjećicu uz želju da se sa svojom gimnazijskom ljubavi — ispod kestenovim cvatom upaljenih »kandilja« — bar susretnem.

Nije lako izaći na početak sa rodnim krajem. Svakim susretom u njemu ponešto ne nalazim. Tužim zbog posječenog duda, oborene ograde, zatrpanog potoka koji još uvijek u sebi preskačem.

Vjetar je uz rijeku plavičast poput uspomene, a veče mi — sa osmijehom proteklog dana — kao stari poznanik blago prilazi.